– Nu, gledaj oklen je on resta, iz živog kamena...
– A kad se na guvnu zadnji put vrlo...
– Pitaj Isusa!
Sluša i gleda to, dakle, novinar, pa mu, u trenutku, misao krenu da će u tom prastarom hrastu tražiti nekakvu simboliku, alegoriju o ovim selima po našoj Zagori i ovdašnjem čovjeku koji je rastao na živu kamenu, a onda došao neki kao crv pa počeo rastakati... No, niškoristi od patetične epike, rekoh već jednom zgodom, vrijeme je lirike, pogotovo one socijalne, i nismo došli ovamo da bismo naricali za onima koji su otišli, već zbog onih koji hoće tu ostati.
– Gledaj one njive, nema na kojoj nisam kopa, ja danas u tebe, ti sutra u mene, tako se onda radilo – upućuje nas u to kako je nekad bilo Ivan Baran (62), umirovljenik, pokazujući na dolac, omanje polje niže od Baranovih kuća u kojemu se vide tek dvije uzorane parcele, te nekoliko vinograda, a kusur je pod travom.
Ubi nas nesloga
– A sada? Ove zime niko nije prase ubijo iz svog svinjaka, čim ‘š ga ranit, ako iđeš kupovat, onda dođe na isto i još se bojat oće ga zabolit, oće li tribat zvat veterinara. U selu više nema ni volova, ni konja, došle ove freze. Al’ kad s frezom oreš, ona škalju, kamenje izbaci gori na površinu, a zemlju utra doli. Ima po pet-šest krava i magaradi, nešto koza, najviše ovaca. I ta voda, kad smo struju vodili vamo, sastali smo se, svako je dobijo koliko rupa triba iskopat za stupove stavit i tako smo doveli struju.
Nemamo vode, eno došla je do Lećevice, četr’ kilometra odalen, da je svak iskopa po deset metara, imali bi vodu, a ne vako da ovo malo špinata, salate i karote šta sam posija moram bidunom zalivat. Naručiš cisternu, deset tisuća litara, 300 kuna, nestane struje, hidrofor ne radi, nemaš vode. Ovo malo svita što ostalo nesložno...
– Dobro je, ćaća, nemoj sad kako je bilo nekad, nego kako je sad, kako je nama šta oćemo ode živit – prekida ga sin mu Tomislav (24), računalni tehničar i otac dvogodišnje Gabriele. Supruga mu Martina (21) ovamo je došla iz Solina, a ovog ljeta očekuju i prinovu u obitelji.
– Požurili vi sa ženidbom – primjećuje novinar.
– A eto, znali smo se od malih nogu, onda kad je ćaća kupijo auto...
– Još će ispast da te ćaća oženijo – upada otac mu Ivan.
– Dobro, a od čega živite?
– Radijo sam u fast foodu u Solinu za tri tisuće kuna, od čega sam pola trošijo na gorivo. Živim od harmonike, sviram po pirevima, sad će oni počet, nek prođe korizma – izriče svoj monolog Tomo. – Odalen prije Konjskoga, 20 kilometara, nema nigdi dućana, tijo sam uz pomoć strica Slavka koji radi u Njemačkoj otvorit dućan doli u Lećevici, tamo di je nekad bijo, al’ da Općina malo pomogne. Taj prostor je već nekoliko godina bez najma, zvali su ove trgovačke lance da dođu otvorit dućan, niko nije tijo... Za to uredit, napravit sve ono šta se traži, tribalo bi puno novaca. Ne mogu ja uložit pa da propanem, a da onog koji dođe posli mene dočeka sve gotovo...
– A od čega ti živiš? – pitamo Antu Matasa, koji je s nama također u društvu.
– Od ćaćini ovaca – kratko i jasno odgovara Ante.
Otac mu ima stado od 70 ovaca, u staji je, eno, već i četrdesetak janjaca, kojima je ražanj izvjesna budućnost.
– Cijena je standardna, sto eura?
– Otprilike...
– Komu prodajete janjce. Mesarima?
– Dođu i mesari, al’ imamo širok krug poznanika, kome zatriba...
Antin brat Goran je, eno, niz ulicu izveo prošetati bika Šaru, mrcinu od 1100 kila. Bikijada u Kladnjicama, kao dio folklora ovih krajeva, glavni je događaj sezone, kad se ovdje, gore pored davno napuštene škole, okupe znani i neznani. Drugi događaj je svetkovina sv. Filipa i Jakova. Ne bude derneka, samo misa i procesija.
Pokretni dućan, odnosno kombi, kroz selo prođe dva puta dnevno, ujutro u šest s kruhom, te u 11 s ostalim osnovnim potrepštinama. Autobus do Splita, linija br. 86, vozi tri puta dnevno. Najbliži veći dućan je u Dugopolju. Dvoje je djece osnovnoškolskog uzrasta, jedna srednjoškolka. Za vikend već bude drugačije...
A Barani, Ivan i Tomislav, uz pripomoć Martine i Ane (54), Ivanove supruge, krenuše sa salvom povika na općinsku vlast.
Kažu, svi žive dolje po Splitu, Solinu i Kaštelima, a ovdje su prijavljeni.
– Nek dođu dva miseca ode živit stalno da vide kako je nama. Vode nemamo, kontejneri su puni, niko i’ misec dana nije praznijo, pričaju da se raspalo ovo komunalno poduzeće koje ih treba prazniti; ulična rasvjeta već danima ne radi, ne moš s ditetom uveče otić do susjeda, dite se boji mraka... Vrtić u Lećevici je zatvoren, bilo je 20-ak dice dok se moglo plaćati, općinari su i svoju dicu dovodili u Lećevicu jer im je bilo jeftinije nego u Kaštelima. Sad za vrtić nema novaca, zatvorili ga, pisala je “Slobodna” već o tome. A di će mala Gabi na jesen?
– Pa zar niste sami izabrali te općinare?
– Je, kad nisi ima koga birati. Dođu izbori, eto njih, ispeču par janjaca...
Otišli mi i do Lećevice vidjet taj vrtić – kroz prozor se vidi: sve uređeno unutra, kao da će mališani već sutra unutra ući. Nedaleko od vrtića hidrant, ima vode i za požare gasiti.
Evo nam i Marije Vrlike (31), nezaposlene diplomirane ekonomistice, sa svojih troje djece, Ivanom, Lukom i Emom. I ona bi, naravno, da vrtić radi, i da sama dobije posao.
A posla u ovom kraju, to već i vrapci na granama znaju, može biti samo ako krene onaj Centar za gospodarenje otpadom, o kojemu se priča i piše već desetljećima. Centar koji treba odmijeniti već preumorni Karepovac, Centar koji europske novce treba dovući ovamo iza sedam gora, Centar koji je podijelio mještane, zna se točno tko je “za”, a tko je “protiv”.
– Uglavnom, velika većina onih koji ode žive i namjeravaju živiti su za, di ćeš drugo naći posla, a protiv su uglavnom vikendaši – objašnjava nam Tomislav Baran pozadinu velike nesloge u ovom kraju.
Kao ni ljudima, nigdje čeljadeta da usput sretneš. Na putu, cestom što vijuga među ogradama i suhozidima, od Kladnjica do Lećevice pretječe nas jedan mercedes i mimoilazimo se tek sa žutim autobusom. To se Branko Baran, “Prometov” vozač, vraća iz Splita.
Valjalo nam je i s njim poneku prozboriti.
Znate li Branka Barana (57), u Solinu smo ga zvali Baki. Igrao je balun u mravinačke “Sloge” i poslije, nakon što se povukao u rodne Kladnjice, dugo, dugo u “Crnoj luci” u solinskoj malonogometnoj ligi veterana. I taman kontam kad sam ga ono zadnji put vidio, da, nema sumnje, mora da je to bilo onda, ima tomu više od 10 godina, kad je bio na televiziji. Je, na HTV-u.
Taman su počeli oni prijepori oko Centra za gospodarenje otpadom, kad su ekološki osviješteni prosvjedovali, a Branka Barana odveli na službeni put u Beč da vidi kako takvi centri funkcioniraju po bijelom svijetu. Čovjek otišao i vidio, usred grada kamioni bečke “Čistoće” dovoze i iskrcavaju, naravno razvrstani otpad, a okolo čisto kao u apoteci, pa sve to rekao pred televizijskom kamerom.
– Ka’ prvo – govori nam Baki, režući pancetu i kobasice, te časteći nas svojim vinom s grožđem s terminala – svi govore Centar u Lećevici, Centar u Lećevici, a nije u Lećevici, nego u Kladnjicama. Ka’ drugo, Centar će biti i mora biti. Županija je kriva šta se sve ovo toliko odugovlači, još da moraju neke papire srediti. Konačno, to je zadnje šta su rekli, triba bi se otvorit 2018. Posla će biti za priko 100 ljudi, a, evo, prođi odale priko Lećevice, Korušaca, Broćanca, Vučevice i Dugobaba do Konjskoga, nećeš ih nać 50 šta bi mogli raditi.
– A voda, vrtić...
– Dajte vi da bude taj Centar, pa će doć i voda i vrtići, i cestu će novu, bolju napraviti, i tunel će onda kroz Kozjak probiti...
– I tunel?
– E!
S Brankom se penjemo cestom do Šilovića ograda, lokacije s nekoliko suhozida, nešto graba i jasena, te najviše kamena, namijenjene budućem Centru. U dolini, koja izgleda kao da je iza sedam brda i sedam gora, cestom promiče “pruga” za Vinovo Gornje. U to Branku Baranu zazvoni mobitel.
– Evo, zovu da je Županija platila, da će večeras uključit rasvjetu.
Od Šilovića ograda, u tim brdima i gorama, nigdje kuće za ugledati.
– Ode bi tribala bit ta zgrada – upućuje nas Baki pokazujući mjesto gdje bi trebali biti pogoni, te beštimajući na one koji su ponovo, nakon posljednjeg saniranja, našli za shodno baš ovdje istresti svoj otpad. Nemarno i zlurado.
– Šta je tebe briga šta ću ja u mom vrtlu sadit, ako imaš štetu, tuži se, pa će ti platit...
U tim riječima sadržana je logika kojom gleda na projekt, koji se, rekosmo već, predugo čeka.
– Jednom Splitu nije se lako odreći novaca i dati ih jednoj Lećevici i Kladnjicama. Al’ morat će.
Nemamo vode, eno došla je do Lećevice, četr’ kilometra odalen, da je svak iskopa po deset metara, imali bi vodu, a ne vako da ovo malo špinata, salate i karote šta sam posija moram bidunom zalivat. Naručiš cisternu, deset tisuća litara, 300 kuna, nestane struje, hidrofor ne radi, nemaš vode. Ovo malo svita što ostalo nesložno...
– Dobro je, ćaća, nemoj sad kako je bilo nekad, nego kako je sad, kako je nama šta oćemo ode živit – prekida ga sin mu Tomislav (24), računalni tehničar i otac dvogodišnje Gabriele. Supruga mu Martina (21) ovamo je došla iz Solina, a ovog ljeta očekuju i prinovu u obitelji.
– Požurili vi sa ženidbom – primjećuje novinar.
– A eto, znali smo se od malih nogu, onda kad je ćaća kupijo auto...
– Još će ispast da te ćaća oženijo – upada otac mu Ivan.
– Dobro, a od čega živite?
– Radijo sam u fast foodu u Solinu za tri tisuće kuna, od čega sam pola trošijo na gorivo. Živim od harmonike, sviram po pirevima, sad će oni počet, nek prođe korizma – izriče svoj monolog Tomo. – Odalen prije Konjskoga, 20 kilometara, nema nigdi dućana, tijo sam uz pomoć strica Slavka koji radi u Njemačkoj otvorit dućan doli u Lećevici, tamo di je nekad bijo, al’ da Općina malo pomogne. Taj prostor je već nekoliko godina bez najma, zvali su ove trgovačke lance da dođu otvorit dućan, niko nije tijo... Za to uredit, napravit sve ono šta se traži, tribalo bi puno novaca. Ne mogu ja uložit pa da propanem, a da onog koji dođe posli mene dočeka sve gotovo...
– A od čega ti živiš? – pitamo Antu Matasa, koji je s nama također u društvu.
– Od ćaćini ovaca – kratko i jasno odgovara Ante.
Otac mu ima stado od 70 ovaca, u staji je, eno, već i četrdesetak janjaca, kojima je ražanj izvjesna budućnost.
– Cijena je standardna, sto eura?
– Otprilike...
– Komu prodajete janjce. Mesarima?
– Dođu i mesari, al’ imamo širok krug poznanika, kome zatriba...
Antin brat Goran je, eno, niz ulicu izveo prošetati bika Šaru, mrcinu od 1100 kila. Bikijada u Kladnjicama, kao dio folklora ovih krajeva, glavni je događaj sezone, kad se ovdje, gore pored davno napuštene škole, okupe znani i neznani. Drugi događaj je svetkovina sv. Filipa i Jakova. Ne bude derneka, samo misa i procesija.
Pokretni dućan
Kladnjice nemaju svog župnika, nego ga dijele sa susjednim Čvrljevom, Vinovom i Utorama. Osim Barana i Matasa, ovdje su i Šilovići, Radanovići, Parčine, Penge i Omelići, u zaseocima do kojih se čovjek može sit nahodati kad bi išao pješke. Sve skupa niti 180 duša, mladih nema niti za ekipu od malog baluna formirati, preko tjedna manjka kvoruma za na balote zaigrati.Pokretni dućan, odnosno kombi, kroz selo prođe dva puta dnevno, ujutro u šest s kruhom, te u 11 s ostalim osnovnim potrepštinama. Autobus do Splita, linija br. 86, vozi tri puta dnevno. Najbliži veći dućan je u Dugopolju. Dvoje je djece osnovnoškolskog uzrasta, jedna srednjoškolka. Za vikend već bude drugačije...
A Barani, Ivan i Tomislav, uz pripomoć Martine i Ane (54), Ivanove supruge, krenuše sa salvom povika na općinsku vlast.
Kažu, svi žive dolje po Splitu, Solinu i Kaštelima, a ovdje su prijavljeni.
– Nek dođu dva miseca ode živit stalno da vide kako je nama. Vode nemamo, kontejneri su puni, niko i’ misec dana nije praznijo, pričaju da se raspalo ovo komunalno poduzeće koje ih treba prazniti; ulična rasvjeta već danima ne radi, ne moš s ditetom uveče otić do susjeda, dite se boji mraka... Vrtić u Lećevici je zatvoren, bilo je 20-ak dice dok se moglo plaćati, općinari su i svoju dicu dovodili u Lećevicu jer im je bilo jeftinije nego u Kaštelima. Sad za vrtić nema novaca, zatvorili ga, pisala je “Slobodna” već o tome. A di će mala Gabi na jesen?
 |
– Je, kad nisi ima koga birati. Dođu izbori, eto njih, ispeču par janjaca...
Otišli mi i do Lećevice vidjet taj vrtić – kroz prozor se vidi: sve uređeno unutra, kao da će mališani već sutra unutra ući. Nedaleko od vrtića hidrant, ima vode i za požare gasiti.
Evo nam i Marije Vrlike (31), nezaposlene diplomirane ekonomistice, sa svojih troje djece, Ivanom, Lukom i Emom. I ona bi, naravno, da vrtić radi, i da sama dobije posao.
A posla u ovom kraju, to već i vrapci na granama znaju, može biti samo ako krene onaj Centar za gospodarenje otpadom, o kojemu se priča i piše već desetljećima. Centar koji treba odmijeniti već preumorni Karepovac, Centar koji europske novce treba dovući ovamo iza sedam gora, Centar koji je podijelio mještane, zna se točno tko je “za”, a tko je “protiv”.
– Uglavnom, velika većina onih koji ode žive i namjeravaju živiti su za, di ćeš drugo naći posla, a protiv su uglavnom vikendaši – objašnjava nam Tomislav Baran pozadinu velike nesloge u ovom kraju.
Baki iz ‘Sloge’
Rano je proljeće, na bajamima – oni nikako da se opamete – poneki cvijet koji je preživio posljednju buru, rašeljke su već krenule, cvatu, na grabu – njega je najviše, klenu i jasenu bujaju pupovi, šparogama još ni traga...Kao ni ljudima, nigdje čeljadeta da usput sretneš. Na putu, cestom što vijuga među ogradama i suhozidima, od Kladnjica do Lećevice pretječe nas jedan mercedes i mimoilazimo se tek sa žutim autobusom. To se Branko Baran, “Prometov” vozač, vraća iz Splita.
Valjalo nam je i s njim poneku prozboriti.
Znate li Branka Barana (57), u Solinu smo ga zvali Baki. Igrao je balun u mravinačke “Sloge” i poslije, nakon što se povukao u rodne Kladnjice, dugo, dugo u “Crnoj luci” u solinskoj malonogometnoj ligi veterana. I taman kontam kad sam ga ono zadnji put vidio, da, nema sumnje, mora da je to bilo onda, ima tomu više od 10 godina, kad je bio na televiziji. Je, na HTV-u.
Taman su počeli oni prijepori oko Centra za gospodarenje otpadom, kad su ekološki osviješteni prosvjedovali, a Branka Barana odveli na službeni put u Beč da vidi kako takvi centri funkcioniraju po bijelom svijetu. Čovjek otišao i vidio, usred grada kamioni bečke “Čistoće” dovoze i iskrcavaju, naravno razvrstani otpad, a okolo čisto kao u apoteci, pa sve to rekao pred televizijskom kamerom.
– Ka’ prvo – govori nam Baki, režući pancetu i kobasice, te časteći nas svojim vinom s grožđem s terminala – svi govore Centar u Lećevici, Centar u Lećevici, a nije u Lećevici, nego u Kladnjicama. Ka’ drugo, Centar će biti i mora biti. Županija je kriva šta se sve ovo toliko odugovlači, još da moraju neke papire srediti. Konačno, to je zadnje šta su rekli, triba bi se otvorit 2018. Posla će biti za priko 100 ljudi, a, evo, prođi odale priko Lećevice, Korušaca, Broćanca, Vučevice i Dugobaba do Konjskoga, nećeš ih nać 50 šta bi mogli raditi.
– A voda, vrtić...
– Dajte vi da bude taj Centar, pa će doć i voda i vrtići, i cestu će novu, bolju napraviti, i tunel će onda kroz Kozjak probiti...
– I tunel?
– E!
S Brankom se penjemo cestom do Šilovića ograda, lokacije s nekoliko suhozida, nešto graba i jasena, te najviše kamena, namijenjene budućem Centru. U dolini, koja izgleda kao da je iza sedam brda i sedam gora, cestom promiče “pruga” za Vinovo Gornje. U to Branku Baranu zazvoni mobitel.
– Evo, zovu da je Županija platila, da će večeras uključit rasvjetu.
Od Šilovića ograda, u tim brdima i gorama, nigdje kuće za ugledati.
– Ode bi tribala bit ta zgrada – upućuje nas Baki pokazujući mjesto gdje bi trebali biti pogoni, te beštimajući na one koji su ponovo, nakon posljednjeg saniranja, našli za shodno baš ovdje istresti svoj otpad. Nemarno i zlurado.
– Šta je tebe briga šta ću ja u mom vrtlu sadit, ako imaš štetu, tuži se, pa će ti platit...
U tim riječima sadržana je logika kojom gleda na projekt, koji se, rekosmo već, predugo čeka.
– Jednom Splitu nije se lako odreći novaca i dati ih jednoj Lećevici i Kladnjicama. Al’ morat će.