U Stilji kod Vrgorca umiru od smijeha zbog priče o iseljenim prvašićima: Ne idu naša dica u Irsku, mi, evo, i pase hranimo pršutom!

I prije nego je u ponedjeljak počela nastava u područnoj školi u selu Stilja kod Vrgorca, u njezinim učionicama mnogi su pali na ispitu.

Najprije Hrvatska izvještajna novinska agencija, a posljedično tko god je prepisivao s njezina šalabahtera – od Dnevnika u udarnim terminima, preko novina i malih portala. Hina se zaigrala s netočnim informacijama, a kako je inače štreberica, malo tko ih je provjerio. Ispala je tako prava novinska senzacija, tabloidna, napuhana vijest da je u Irskoj više učenika iz sela Stilja nego ih je u samom selu ostalo.

Istinu znaju stanovnici mjesta udaljenog tridesetak minuta vožnje od Vrgorca, od čega mali dio makadamom. Umiru od smijeha čitajući što se o školi piše. Hina je, vjeruju, zaslužila jedinicu i za zalaganje i za znanje zbog ove rečenice: "U irskom gradu Corku, primjerice, ima više učenika iz sela Stilja nego u samom selu. U Corku ih, kako se doznaje, školu pohađa 11, dok je na Stiljima ostalo sedmero djece."

Čitamo taj ulomak starijoj gospođi, stanovnici jedne od kuća najbliže školi.
– 11 dice naše u Irskoj?! – ponavlja za nama.
Smije nam se, onako u nevjerici, i posprdno ruga jer ne može vjerovati što joj govorimo.

Primorčev doprinos

Neugodno je, okrećemo glavu. Gledamo te prazne seoske ulice, kamene kućice i rijetke, nove dvokatnice. Uglavnom narančaste. Nema ni psa na cesti, ali prošla su dva nova Mercedesa, od čega jedan blindirani.

Kad nas je žena prestala zadirkivati, a muž joj se pridružio u ismijavanju odlažući pritom masnu krpu na haubu automobila, objasnili su nam:
– Ma ne sele se ljudi. Ode su većinon svi zaposleni. Imaju dicu. Odrasla su već, poženila se. Imaju svoju dicu. U Irsku su išla dvojica, oba neoženjena. Nemaju potomaka. Većinon su svi ostajali – čujemo od ljubaznog para.

Šalju nas u Tolja. Čita se to u množini i s naglaskom na "o".

Na izlasku iz bašte, dok ih gledamo preko ograde od vinove loze, skupili smo hrabrosti za još jedno pitanje.
Autor članka s Hine rekao nam je da može biti kako se radi o Hercegovcima koji su dobili prebivalište u Stiljima. Tražili su hrvatske papire da bi prešli u Irsku...?

– Neeema toga ode – odugovlači gospođa glas "e" dok odmahuje glavom. Svi su, kaže, domaći. I nekadašnji ministar Dragan Primorac, prvi. On je, uvjerava nas, sredio područnu školu. Internet je lani dobila. Bravo, ministre.

Opet nam pokazuje, tamo, među zadnje kuće: "U Tolja. Ravno ovin puten, tamo ima dice, troje-četvero." Neka njih pitamo, ali, veli, kazat će nam isto.

Kuće u Stiljima su raštrkane. Dvjestotinjak stanovnika. Po čitavom su selu ljeskavi kameni mozaici. Stari ih je Tolj svojim rukama gradio. Kamenčiće su s brda donosili, ali baš posebne, nalik na kristale. Stvaraju jarke refleksije. Neobično je puno luksuznih automobila za jedno selo.

Putem do, kako se kaže, "Tooolja", srećemo i policajca.

Ulica je pusta. Što radi tu? Konačno da se i mi nekome smijemo. Pitamo ga zašto stoji sam samcat. Kaže, poslalo ga da čuva granice od migranata.

Usput smo pokušali doznati odakle ta vozila. Uz slijeganje ramenima i "granica je blizu", rekao nam je više nego što je trebalo.

Eto nas i pred Toljima. Upoznajemo Alena, sina starog Tolja, koji je mozaike pravio.

Puna karijola

Pitamo isto što i prije, dobivamo isti odgovor:
– U Irskoj nema nijedno dite iz Stilja. Baš nijedno. Bija je mladi bračni par. Išli na godinu dana pa se vratili. Dva su momka naša gore, a čini mi se, po priči, da će i oni skoro nazad. Da su u pitanju Hercegovci s našim papirima, ne virujen. Ma nije to. Temeljito se provjerava. Prođe godinu dana dok papiri ne stignu, kuca in policija po tri-četiri puta na adresu di su se prijavili i ako ih ne zateknu, ne mogu dokumente ni dobit. Ako dođu ode, moraju ode i živit

Ali to je Hina objavila...?
– He-he-he! – smije se Alen, a nakon kraće tišine zaključi:

– Ma znate šta. Vjerojatno koriste Stilje u političku promidžbu. Nažalost, ali je tako. To su vam dezinformacije. Nema, nema niko gore. Ma, gluposti – razmišlja naglas Alen dok gledamo kako punu karijolu guraju baba Senka i unuka joj Zora, Alenova nećakinja.

Unutra je pršut. Oči nam se šire. Kažu da je za pse. Pomislimo kako se u Stiljima jako vole šaliti.
– Malo prokuvat u vrućoj vodi da ne bi jadnima tribalo i vina davat – ravnodušno će Senka dok obrće te komade butina. A kako reče, tako i ode jer je s balkona zovu da joj kipi juha.

U odlasku dodaje: "Ja nji ne mogu gledat gladne! A šta ne budu mogli pojest, kako je pokojna baba iz Australije govorila, ima kontajner!" To se izgovara s povišenim "a", nekako anglizirano.

Dva autobusa

Zora je ostala. Ne zna, kaže, što bi htjela bit kad odraste. Sad prolazi s četiri. Uči engleski jezik. Igra se s Perom koji živi kuću do njezine. Nije se htjela slikati.
– Uz Peru i mene, četvero nas je u četvrtom razredu. Lana, Josipa, Ivan... Sve skupa devet u školi, jer je jedan već oša u Vrgorac – uči nas Zora dok nabraja sve generacije na prste.

I ona će, nakon ove školske godine, dalje u grad. Područna je samo do četvrtog razreda.

A osim što se iz sela ne sele u Irsku i pse hrane pršutima, njihova djeca, njih eto niti dvadeset, imaju dva školska autobusa. Jedan za osnovce, drugi za srednjoškolce. Neki je birokrat kilometrima daleko odavde odlučio da ne mogu istim autobusima. Ako je kakva gripa ili prehlada, lako se dogodi da svako dijete ima svoj autobus. Vlastita šofera. Ima li toga u Irskoj? Govore nam Tolji, mogu, znači, dva brata živjeti u istoj kući, "ali u iste autobuse od Stilja do Vrgorca, a-a".

Sad još zazivaju da se vrate u selo ona dva mladića što ih spominju kao jedine iseljenike.

Djece je više

Tu je negdje njihovih godina i Ante Pranić, gradonačelnik Vrgorca.

Na pitanje kome se na kraju fešte svetog Patrika u dalekom Corku nakon tri čaše bikle pričinilo da vidi 12 malih Stiljana kako igraju kolo, odgovara:
– Ako je naš poznati putopisac Mate Svjetskiosta malo duže u Irskoj, možda i ima toliko potomaka – šali se sad i Pranić.

Dalje se uozbiljio.
– Smetaju me neprovjerene informacije. Nismo u vrhu demografije, ali nismo ni tako loši kako nas prikazuju. Po sadašnjem stanju u OŠ Vrgorac ove godine bit će upisano 66 prvaša, dok smo ih prošle godine imali 51, iako glasnici pesimizma kažu da je upisano nikad manje djece. Znam da je u Hrvatskoj sve naopako, ali da je broj 66 manji od 51 – nije. Imamo porast novorođenčadi već sada – usput će Pranić.

Čini se da ga je malo naljutio onaj članak, toliko da je pokrenuo internu istragu:
– Pričao sam s ravnateljima osnovne i srednje škole, razgovarao s mještanima. Ne znaju da je ijedan učenik otišao u Irsku. Jedanaest djece iz Stilja u Irskoj ne postoji.

Jeste čuli za hercegovačku teoriju? 
– Ma to je glupost! To ne pije vodu uopće. Nema uporište. Ti bi Hercegovci trebali biti upisani u školu Stilja i onda se ispisat i otić u Irsku. Takvih podataka nema. A svi su mediji prenijeli. Dnevnici, portali, novine – zgraža se Pranić. Iznenađen je, kaže.

Možete misliti kako je tek onda iznenađen ravnatelj osnovne škole Krešimir Kuran kad Hina kaže da je djece na "Stiljima ostalo sedmero".
– Ma devet. Ove godine. Prvaša nemamo ni u Stiljima ni Zavojanima. Prošlu smo godinu završili s 582 učenika, a ova počinje s 566, što ne mora biti konačan broj. Kad krene nastava, vidjet ćemo. Neki odlaze, a neki se vraćaju u Hercegovinu. Tih je petnaest manje nego lani.

Nisu Hercegovci

Nisu to ovi Hercegovci...? 
– Nisu. Ako uopće postoje, tih 11 djece niti su bili naši učenici, ni djeca koja su ikad konkurirala za upis u našu školu. Nisu bili ni u našem vrtiću. Vjerojatno se radi o osobama s prebivalištem na području Stilja, ako, kažem, uopće postoje. Velik je broj 11. Razgovarao sam s mještanima. Ne znaju gdje bi te osobe uopće bile... – čudi se i ravnatelj.
Ne zna zašto bi netko širio te informacije. Ali zna jedno.

Iako u Vrgorcu nije najgora situacija, krivci za manjak djece u školama, pa bila ona i imaginarna, jesu stvarni životni uvjeti.

Kao i u ostatku države, posla ima malo, a granice su otvorene. Ljudi se sele, ali opet, ne toliko u Irsku. I ne iz ovog sela.

Pitajte male Stiljane. Oni su na satu povijesti učili o seobama naroda i nomadima.
Ljudi su dolazili tamo gdje je bilo vode i plodnog tla. Nitko nije ostajao, kukao pored opustjelog kukuruzišta, baljezgao o ustašama i partizanima i umirao od gladi.

Objašnjenje iz Hine

Upitali smo Hinu za komentar njihove vijesti koja je odjeknula medijskim prostorom zadnjih dana. Evo što kaže glavni urednik Serđo Obratov:
– Podatke objavljene u tekstu pod naslovom "Demografski slom Vrgorca, u školu upisano najmanje učenika ikad", Hinin honorarni suradnik dobio je od ravnatelja škola u Vrgorcu i ljudi na terenu koji žele ostati anonimni – javljaju iz državne agencije.