Vlasnik kultne konobe otkrio nam je svoju formulu dobrog života: Kod mene ljudi postaju bolji, dobivaju ljubav i sreću, širimo pozitivu jer bez nje možete dobiti samo rak, i ništa drugo

Nazivaju je kultnom konobom. Makarski pjesnik Vojo Malešević nadjenuo joj je ime hrama kulture. Baškovoški fotograf Tonči Čorić je njena vlasnika Damira Tomića prozvao urbanim gerilcem. Poznati književnik i kolumnist Miljenko Jergović otišao je i korak dalje, pa ju proziva svjetskim kulturnim centrom.

Nećemo nabrajati dalje da ne bismo zvučali poput kakvog pasioniranog navijača, što je, istini za volju, zapravo iznimno teško izbjeći, osobito ako cijelu priču poznajete od njezina početka. Nemoguće je, naime, ostati ravnodušan kraj ljupkog šarma skromne tučepske konobe Udruge KUS Njega, čiji domaćin Damir Tomić već 12 godina u prostoru vlastite kuće, s početka samo sa svojim resursima, kako u smislu financija tako i samog iskustva s organiziranjem kulturnih događanja, ugošćuje razna imena s područja umjetnosti.

Damir Tomić je obični obiteljski čovjek koji ima iskustva s ugostiteljstvom do te mjere da konobu nikad nije želio komercijalizirati, no koji, kako rekosmo, nije imao iskustva u organiziranju kulturnih događanja. Ipak, samo to je želio raditi - dovoditi ljude koji će u konobi pjevati, svirati, veseliti se, čitati poeziju, izlagati, uživati u ljepoti života i umjetnosti, i družiti se.

Štoviše, Tomić kaže kako je zapravo osjećao da će u maloj konobi, koju je sam svojim rukama oblagao kamenom, uređivao i dotjerivao, jednog dana dolaziti i "face" s područja ne samo Lijepe naše, nego i bivše države.

- Na neki sam način znao da će iz svega izrasti jedna divna priča. Da nisam, ne bi se to sve dogodilo. Samo, nisam Vidoviti Milan. Nisam mogao znati kako će se stvari odvijati i slagati da bi danas konobu nazivali ovakvim imenima. Ja ne znam što bi to trebalo značiti kultna konoba. Znam recept za bakalar, ali za kultnu konobu biste trebali pitati ljude koji ovdje dolaze. Ja samo znam da se u svih ovih 12 godina, koliko KUS Njega radi, osjećam zaljubljeno u ljude i umjetnost, koju živim bez rezerve cijeli svoj život, na ovaj ili onaj način. Kao klinac sam svirao po hotelima, svirao sam u bendovima, glumio u predstavama, i danas uživam u glazbi - kazuje Damir Tomić.

Kaže da je jedina bitna stvar iskrenost i autentičnost.

- Znao sam od početka da idem iskreno, ali da će to ići ovako, nisam. Možda možeš ljude lagati godinu-dvije, ali ne možeš 12 godina. Ti ljudi me pune energijom, kao i ja njih. Možda ljudima nastup pred publikom, posebno onima koji su tu prvi put, stvara strah, ali nekako mi se prepuste i vjeruju mi da će na kraju sve biti dobro. Možda im ja skinem taj neki uteg sa srca i duše da slobodnije uđu u to, i onda kad dođu, vide i sami da je bolje nego sam im govorio. Nemoguća je to sreća i za njih i za mene. Ja sam, vjerujte mi, zaista sretan čovjek, što se tiče ljudi kojima sam okružen, i što se tiče emocija koje sve to prate - nadahnuto će Tomić.

Kao što se umjetnici-amateri "otkrave" kad dođu u Tomićevu konobu, jer tu je i promocija, i izložba i glazbeni nastup nešto posve drugačije od formalnih događanja u galerijama i dvoranama, pa je lakše istupiti i izložiti se kritici u prijateljskom i afirmativnom ozračju, tako opojni duh konobe zatravi i etablirane umjetnike. Mnogi od njih će kazati kako nisu nikad ništa slično doživjeli.

Posljednje događanje, "Teferič s Miljenkom Jergovićem", koje je napunilo zimsku baštu i konobu, zapečatila je već znano - tko kod Tomića nastupi, neće na odlasku reći zbogom nego doviđenja. Jergović je, kaže Tomić, bio oduševljen. Ali nema koga nije očaralo nepatvoreno gostoprimstvo i čisti, gotovo pa djetinji respekt prema umjetnosti, sve to upakirano u nesvakidašnji proizvod na koncu za goste posve neočekivano ukrašen vrpcom koja simbolizira druženje kao krunu svega.

Umjetnost bez zanosa, ljubavi i poštovanja je tek snobizam, a druženje bez plemenita motiva okupljanja lako počne nalikovati na bakanalije. U KUS Njega se već 12 godina miješaju kokteli u kojima se optimalna doza umjetnosti i zabave procjenjuje na licu mjesta.

- Kad je bio Enes Kišević, malo je reći da se oduševio, i on i gospođa. Spavali su kod mene i dva-tri sata nam je kazivao poeziju, a ja sam njemu svirao Bulata Okudžavu. Nakon tri-četiri dana me zove i kaže "prijatelju, ja sam tebe morao nazvati, mene je to toliko ispunilo da gdje god dođem, ja svima pričam kako mi je bilo, kako mi je još puna duša od toga". To je najbolja preporuka, kad te neki tako velik pjesnik samo spomene, a kamoli nešto lijepo kaže o tebi - pripovijeda Tomić.

Uzgred spominje i Sinišu Škaricu, koji je također guštao u Tučepima i koji je nakon promocije kazao kako je nakon Šibenika trebao preskočiti Zagreb i direktno ići u Tučepi, a kroz razgovor mu pada na pamet slika Jure Stublića kako se sat vremena prije koncerta ogleda po konobi i udivljeno govori: "Majko moja, što je ovo lepo".

Udruga KUS Njega do sada je organizirala čak 150 događanja. Bilo je tu izložbi, koncerata, promocija, pjesničkih večeri, performansa... Sviralo se za mališe, osnovce, za djecu iz Udruge "Juraj Bonači"... Valja istaknuti poznate, čija su gostovanja privukla najviše gostiju. Bio je tu poznati bugarski pisac Alek Popov, novinarka i spisateljica Martina Mlinarević Sopta, glumica Arijana Čulina, književnica Olja Savičević Ivančević, spisatelj i kolumnist Jurica Pavičić, kolege mu Ante Tomić i Boris Dežulović, fotograf Feđa Klarić, pjesnik Enes Kišević, slikari Miljenko Bengez, Josip Škerlj i Igor Dragičević, glazbenici Ante Janković, Damir Halidić Hale, Siniša Škarica, Nikola Čelan, radijski voditelj Damir Duplančić...

Svako gostovanje nosi priču. Sjeća se domaćin Damir kako je Čelanu u minut do 20 sati došla samo jedna osoba. Svima su, smije se Tomić, bila blijeda lica. Samo se on smijao jer je znao da ne može publika "omanuti". Tako je i bilo. U 8:02 izgledalo je kao da se na rivi iskrcao pun autobus ljudi i došao kod Tomića, a za pet minuta još toliko. Bilo je naposljetku 100-tinjak ljudi. Posljednje tri-četiri godine rijetko se dogodi da dođe manje od 50 ljudi.

Svi glumci i književnici koji se nekom prilikom zateknu u krajevima Makarske rivijere rijetko zaobiđu Tomićevu konobu.

- Svrate kod mene, pojedu malo pršuta, popiju čašu vina, proljudikaju... Dobar je to osjećaj kad ljudi koji su veliki u svom poslu prepoznaju i cijene to što radiš. Ne mogu ja reći da radim nešto veliko, ja ne radim ništa, samo uživam i živim svoj san - hedonistički će Damir.

Uz sva ta imena, Tomić kaže da su njemu najpoznatije naše lokalne velike duše. Pa nabraja neizostavnu tetu Rajku Ševelj, s čijom je pjesničkom večeri prije 12 godina otvoreno prvo događanje u KUS Njega, pjesnika Voju Maleševića, dizajnera Dominika Glučinu Bucu, samoukog i originalnog umjetnika Gorana Bolanču, knjižničara i pisca-novinara Marina Srzića, kipara Ivicu Šodu Cotića...

Cijelo vrijeme Damir naglašava kako su mu važni svi koji su se predstavili u konobi. I znani i neznani. Zapravo je možda čak i najveća vrijednost Udruge u tome što promovira anonimne umjetnike čiji se talent do sada skrivao među četiri zida. Bilo je tu mladih fotografa, slikara, glazbenika...

- Za mene su svi jednako važni, i ovi poznati, i oni uvjetno rečeno amateri - kaže.

- Veliku zahvalnost osjećam i prema pokojnom uredniku Makarske kronike Anđelku Ercegu. Od prvog dana je prepoznao priču i shvatio je što želim raditi, te me podržao. Uvijek je bio tu i upoznavao ljude s onim što se ovdje događa. Da nije bilo te podrške, možda bi danas bilo isto, ali možda i ne bi bilo isto. Ja vjerujem da ne bi - kaže Tomić.

Na upit je li bilo sumnjičavaca koji su ga obeshrabivali, jer takav scenarij bez iznimke prati svaku jednako ludu i hrabru priču, Tomić kaže kako se nije obazirao ni na koga i ni na što.

- Nikome nisam ništa nažao s ovim učinio. Možeš doći, a ne moraš. Ne možeš suditi o knjizi koju nisi pročitao, pa tako ni onaj koji nije došao ne može znati vrijedi li to. Kako sam već rekao, tu je ključna ta pozitivna energija. Gdje nema pozitive, ne možeš dobiti ništa, osim možda raka - objašnjava Tomić.

Sami počeci bili su jako zanimljivi. Tomić je sve, naime, radio gotovo bez kune. Bez posla i bez iskustva u radu s materijalima s kojima je stvarao konobu, a tada i bez financijske potpore Općine koja bi pokrila troškove organiziranja događanja.

- Svaki sam ovaj kamen ovdje iz kamina donio iz Hercegovine, ja sam ga postavljao, kao i onaj vani, ja koji nikad u životu nisam ništa slično radio - kaže vlasnik konobe.

Danas je konoba nezaobilazno mjesto za domaće ljude, ali i za turiste. Turistička zajednica Tučepi sufinancira rad Udruge KUS Njega kao svojevrsne galerije, kao što i Općina Tučepi već godinama sufinancira rad udruge. Galerija radi dvokratno, a turiste koji svrate Tomić počasti višnjevačom, ukoliko se radi o damama, odnosno lozom za jači spol. Odjeven u nekakvu halju, uz klavijature, Tomić kao domaćin ih zna zbuniti i navesti na pomisao da je sve slike po zidovima sam naslikao. Na zidovima je sada 60-ak slika, a svaki umjetnik daruje jednu domaćinu kao uspomenu. Nakupilo se slika i s likovne kolonije koju također organizira Tomić, koji niti je akademski slikar niti kustos, nego, kako sam kaže, naprosto ljubitelj umjetnosti, lijepoga i ljudi.

- Dok traje kolonija, gotovo pa se ne spava. Pjeva se, jede, pije, druži, slika. Svi jedva čekaju kad će likovna kolonija u Tučepima - veli tučepski bonvivan hercegovačkog podrijetla.

Kad već spominjemo rodnu Hercegovinu, valja dodati da je Tomić ujak slavne tenisačice Mirjane Lučić, s čijim se bratom družio uoči našeg intervjua. A govoreći o korijenima i rodbinskim vezama, sama od sebe sada se nameće anegdota iz memorije Damirove, ali i njegove publike. Ima tome 7-8 godina kada je kod Tomića gostovao prezimenjak mu Ante Tomić, poznati kolumnist i pisac. Predstavljao je svoj novi roman "Poskokova draga". Dok je u pozadini tinjala vatrica, publici je najavljeno iznenađenje koje se pojavilo u liku legendarnog Miše Kovača. Ušetao je u konobu, s brkovima i karizmom kakvu samo Mišo ima, i zapjevao, dok se publika gušila od smijeha.

Mišin lik je, treba li objašnjavati, utjelovio sam domaćin konobe. Predstavljen je tom prilikom manje poznat podatak da su Ante i Damir Tomić zapravo rođaci, te da su njhovi djedovi izumitelji skija Atomic te, ni manje ni više, atomske bombe. Bila je to uistinu jedna od onih večeri za pamćenje.

U planu ove zime je druženje s Ivicom Ivaniševićem, Borisom Dežulovićem, sada slijedi promocija knjige "Moje ime je Duška" autorice Duške Mušić, a na proljeće će biti promocija dokumentarca "Modri kavez". Volio bi Tomić ove zime ugostiti Predraga Raosa, a jedan od planova je i snimiti CD na kojemu će biti pjesme glazbenika koji su nastupali u konobi, ili čak onih koji su, poput prijatelja, često zaduženi za glazbenu kulisu, poput Stipana Popovića, Alberta Josipovića ili Marina Ercega.

Bit će tu i Vladimir Pehar, Vojo Malešević, Armin Šaković, Damir Halilić Hall, Boris Hrepić Hrepa.

- Glazbenici s Makarske rivijere su mi puno pomogli. Nikad me nisu odbili i nikad mi nisu naplatili nastup. To je velika podrška - kaže Tomić koji zaključuje s riječima kako je svjestan da je tumačenje sreće relativno i osobno, no da je netko ipak jednom kazao kako je sretan čovjek onaj koji voli to što radi.

- Ja se u tome prepoznajem i mogu reći da sam zaista sretan čovjek. Veseli me da mogu i drugima donijeti malo radosti jer svi smo svjedoci da se sve više gubi bliskost među ljudima - zaokružuje tom porukom naš sugovornik svoju nesvakidašnju priču.