Bivši zadarski političar objavio emotivan zapis o unukama koje iz Londona i s Bliskog istoka gledaju prema Americi

Alojz Pavlović poslao nam je emotivni intimni zapis o svojim unukama pod nazivom "Suvremene nomadke – a nama srce izbodeno".

Pavlović je hrvatski književnik, inženjer i nekadašnji lokalni političar iz Zadra. Rođen je u Korlatu pokraj Benkovca, a veći dio života proveo je u Zadru.

Završio je studij brodogradnje u Splitu, a potom i kibernetiku, odnosno informatiku u Beogradu. Tijekom profesionalnog života radio je u različitim područjima – u prosvjeti kao predavač matematike, fizike i informatike, u informatičkom sektoru te u trgovačkoj mornarici, gdje je plovio kao časnik.

Uz profesionalni rad, Pavlović se bavi književnim stvaralaštvom te je autor više književnih djela.

U politički život Zadra uključio se početkom 1990-ih. Na prvim lokalnim izborima 1993. godine izabran je u Skupštinu tadašnje Zadarsko-kninske županije kao nositelj liste Hrvatske stranke prava (HSP). Mandat županijskog vijećnika obnašao je od 1993. do 1997. godine, u razdoblju uspostave nove lokalne i regionalne samouprave u Republici Hrvatskoj.

Danas je u mirovini. U javnosti se povremeno oglašava osvrtima na političke i društvene okolnosti s početka 1990-ih te na razvoj lokalne samouprave na zadarskom području.

Njegov zapis prenosimo u cijelosti:

Čovjek se, kada zdravlje više nije onakvo kakvo je nekada bilo, nekako češće hvata za stare uspomene. Valjda u njima traži ono vrijeme kada je sve izgledalo jednostavnije, bliže i trajnije.

A današnji datum, 6. rujna, vratio me točno deset godina unatrag.

Na današnji dan 2016. godine dobio sam fotografije iz Londona svojih unuka s prvoga dana škole. Starija je tada imala osam, a mlađa šest godina. Dvije djevojčice pred kojima je bio cijeli svijet, s torbama na leđima i životom koji je tek počinjao ispisivati svoje ozbiljnije stranice.

Prošlo je deset godina.

Ovoga ljeta, 2026., ponovno smo se fotografirali. Ovaj put u Zadru. Starija danas ima osamnaest, mlađa šesnaest godina. Na fotografijama su s bakom i didom – mojom beznačajnošću – i sa svojim ocem, mojim sinom.

Gledam te fotografije iz 2016. i ove današnje i pitam se: kamo je nestalo tih deset godina?

Naše su unuke, zapravo, djeca jednoga novog vremena. Moglo bi ih se nazvati suvremenim nomadkama.

Jedna je rođena u Pragu, druga u Londonu. Dugo žive na Bliskom istoku. Njihov je život od najranijih dana satkan od različitih gradova, država, jezika, škola, kultura i kontinenata. Ono što je mojoj generaciji nekada predstavljalo daleki i gotovo nedostižni svijet, njima je svakodnevica.

A sada pogled već usmjeravaju preko Atlantika.

Planiraju studirati u Sjedinjenim Američkim Državama.

Trebao bi dida biti samo ponosan. I jest.

Trebao bi se veseliti što su pred njima mogućnosti o kojima njihove bake i djedovi u njihovim godinama nisu mogli ni sanjati. I veseli se.

Ali ljudsko srce ne poznaje zemljopis, niti se lako miri s kilometrima.

Dok razum govori: "Idite, djeco. Učite. Putujte. Upoznajte svijet. Ostvarite svoje snove", srce tiho pita: "A koliko ćemo se onda viđati?".

To je, valjda, sudbina mnogih današnjih obitelji. Djeca i unuci postali su građani svijeta. Granice su im manje važne, udaljenosti savladive, a dom više nije nužno samo jedna kuća, jedan grad ili jedna država.

Za njih je to sloboda.

Za nas starije – ponos pomiješan s tugom.

Jer bake i djedovi imaju jednu sebičnu želju koju rijetko izgovaraju naglas: da im djeca i unuci budu sretni, uspješni i slobodni – ali ipak dovoljno blizu da ih mogu zagrliti.

Znam da vrijeme ne možemo zaustaviti. Ne možemo ni djeci skratiti krila samo zato što bismo ih željeli pokraj sebe. Na nama je da ih pustimo da lete, ma koliko nas boljelo kada vidimo koliko ih daleko ta krila mogu odnijeti.

Zato danas gledam dvije fotografije.

Jednu iz rujna 2016. – dvije djevojčice na početku školskog puta.

Drugu iz ljeta 2026. – dvije mlade žene pred početkom vlastitoga života.

Između tih fotografija samo je deset godina.

A zapravo – čitav jedan mali život.

I dok one već gledaju prema Americi i svemu što ih ondje možda čeka, baka i did ostaju ovdje, s fotografijama, uspomenama i neizrecivim ponosom.

I sa srcem pomalo izbodenim.

Ali takvo je, izgleda, srce svakoga djeda i svake bake koji su svoju djecu i unuke voljeli dovoljno da ih mogu pustiti u svijet.