Urednik Slobodan Kaštela: Novigrađani su ponosni na svoju planitu, ali nju ipak nije izvezla hrvatska kraljica Elizabeta Kotromanić!

"Ja sam Novigrađanin. Po majci i ocu. Moja majka je rođena Brčić, a očevo prezime se prvi put spominje u 17. stoljeću. Loza vjerojatno potječe od jednog Castelija, mletačkog kirurga koji je u to doba bio u sastavu posade novigradske utvrde. Prezime se kasnije pohrvatilo i, eto, preživjelo do danas" govori nam Slobodan Kaštela (1941.), glavni urednik monografije "Novigrad nekad i sad" koja je u nakladi Sveučilišta u Zadru te HAZU, Matice Hrvatske i Općine Novigrad objavljena krajem ožujka.

Pune je dvije godine gospodin Kaštela, javnosti poznat kao bivši dugogodišnji tajnik HAZU u Zagrebu, radio na objedinjavanju materijala i prikupljanju priloga koji su većim dijelom nastali 2015. godine, povodom međunarodnog interdisciplinarnog znanstvenog skupa o Novigradu organiziranom na Sveučilištu u Zadru i u Crkvi sv. Kate u Novigradu.

Skup je okupio čitav niz izuzetnih znanstvenika iz HAZU, Matice hrvatske, Sveučilišta u Zadru, suradnika s pojedinih znanstvenih instituta iz Zagreba, Zadra, Splita i Sjedinjenih Američkih Država te istraživača iz kulturnih, prosvjetnih i crkvenih ustanova. Monografija je na kraju dosegnula 670 stranica i obuhvatila 44 znanstvena priloga od ukupno 64 autora, među kojima 12 članova HAZU.

Neosporna znanstvena vrijednost monografije dodatno je obogaćena brojnim prilozima, ilustracijama, povijesnim kartama, arhivskim fotografijama i novim snimcima napravljenim dronom, što je čini prijemčljivom za širi krug čitatelja.

- S ponosom mogu kazati da ovako reprezentativnu monografiju nemaju brojna velika mjesta i gradovi u Hrvatskoj. Na tome treba prije svega zahvaliti svim autorima, bez čijeg je znanja i truda ne bismo mogli objaviti, i koji su se odrekli honorara, ali podjednako tako i svim ostalim sudionicima, posebno Općini Novigrad, koji su pomogli u njezinoj izradi i objelodanjivanju – kaže na početku razgovora Slobodan Kaštela koji je već s pet godina rodni Novigrad napustio i s roditeljima preselio u Zagreb gdje je nakon završetka Pravnog fakulteta doktorirao na Prometnom fakultetu i tamo, kao nastavnik, ostvario zapaženu znanstvenu karijeru.

Govorimo dakle o Novigradu Dalmatinskom, malom pitoresknom gradiću u dubokoj uvali na južnoj obali Novigradskog mora, iznimne i bogate prošlosti. Zašto je Novigrad, i kroz povijest i danas, toliko važan?

- Novigrad je zbog svog specifičnog geografskog položaja oduvijek bio važan prometni i trgovački centar. U vrijeme Mletačke republike nalazio se na granici Venecije, Austrije i Otomanskog carstva. Obrovac je bio turski, ali to nije smetalo trgovini. Bio je važna luka za izvoz paške soli, drva, žive stoke, vina i drugih proizvoda. Novigrad je imao važnu ulogu u obrani Ravnih kotara, ali i grada Zadra. U povijesnom i gospodarskom smislu bio je i ostao povijesna poveznica između kontinentalne Hrvatske (Like) i Jadrana (Zadar). Imao je morsku vezu s Mlecima i sve što se proizvodilo u zaleđu, Ravnim kotarima, prevozilo se preko Novigrada. Potkraj 18. stoljeća u Novigradu su bila dva konzularna predstavništva, Papinske države i vicekonzulat Austrije. Novigrad je potkraj 17. stoljeća imao oko 1400 stanovnika, gotovo 900 više nego danas. Sve vlasti koje su došle nakon Mlečana, i Napoleon i Austrija, znale su dobro koristiti Novigrad.

Taj gospodarski značaj omogućio je razmjerno rano stvaranje stabilnog građanskog sloja, ali i građanske kulture u Novigradu?

- Novigrad ima dugu i bogatu građansku tradiciju. Odmah nakon Zadra, koji je bio pod Italijom, već potkraj 18. stoljeća dobio je poštu. Početkom 19. stoljeća imao je privatnu školu, a kasnije se osnivaju i brojna kulturna društva. Novigrad je stoljećima bio najnaprednije mjesto okoline. Po standardu života, gospodarski i kulturno, bio je na razini Biograda. Sve do 60-ih godina 20. stoljeća kada se to prekida.

Zašto?

- Novigrad tada naglo gubi svoju prometnu ulogu koju je do tada imao. Izgradnjom Jadranske magistrale postaje slijepo crijevo, gubi i izravne brodske veze koje je dotad tri puta tjedno održavao s Rijekom. Nakon Domovinskog rata događa se nova stagnacija, prije svega zbog velikih razaranja i šteta. Više od 550 obiteljskih kuća na podrčju Općine Novigrad je srušeno i još ih je toliko djelomično uništeno i devastirano. Infrastruktura Novigrada je bila uništena, a ribarska flota potopljena. U međuvremenu je propalo i ono malo industrije koje je bilo do početka rata. Ipak treba kazati da stagnacija Novigrada zapravo počinje početkom 20. stoljeća, kada peronospora uništava vinograde. Kreće egzodus stanovništva u obećane zemlje, SAD, Južnu Ameriku i Australiju. Poslije Drugog svjetskog rata Novigrad je prvenstveno živio od poljoprivrede i ribarstva, a od 60-ih godina i od turizma.

Novigrad se danas uglavnom smatra tradicionalnim ribarskim krajem, ali je manje poznato da je bio središte lova na tune i uzgoja školjaka, pogotovo kamenica?

- Točno. Potkraj 18. stoljeća Novigrad postaje poznat po ribarstvu. U Novigradskom moru su se lovile tune, jedne je godine zabilježen ulov 7000 komada. Zbog bogatstva ribom i školjkama, pogotovo kamenica, Novigrad su zvali "pomorskom Kalifornijom". Danas ih, nažalost, nema više, ili su vrlo rijetke, a u 18. i 19. stoljeću je Novigrad po njima bio najpoznatije mjesto u Dalmaciji. Zbog toga i ne čudi da su se novigradske kamenice služile i na bečkom dvoru kao najkvalitetnije u carevini. Poslije drugog svjetskog rata Novigrad se okreće dagnjama čija se mlađ izvozi u Ston i Limski kanal.

Paralelno se razvija i pomorstvo?

- U Novigradu je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio smješten dobar dio austro-ugarske trgovačke i putničke flote, jer je bio i ostao izvanredna prirodna luka za brodove. U Novigradu je bilo stacionirano 38 brodova s posadama, a tamo gdje je danas Maslenički most bila je velika željezna mreža koja se dizala i spuštala ne bi li spriječila nerijateljske, odnosno talijanske podmornice, da uđu u Novigradsko more.

Ako se vratimo malo dublje u prošlost u Novigradu se živjelo i u prapovijesno doba?

- Ostaci materijalne kulture Novigrada i sa susjednih lokaliteta potvrđuju da je to područje bilo naseljeno već u mlađe kameno doba. Iz liburnskog doba je tu bila gradina koju su Rimljani dodatno proširili, a Knezovi Kurjakovići, vlasnici Novigrada, 1220. po prvi put su je restaurirali jer im je služila za obranu posjeda koje su imali u Ravnim kotarima. Tada rimski Castrum postaje Castrum novum, odnosno Novigrad.

Monografija sadrži i jedan zanimljiv prilog o planiti, misnoj haljini, koju je prema legendi izvezla hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić tijekom svog zarobljeništva u Novigradu krajem 14. stoljeća?

- Da, nakon smrti njenog supruga, kralja Ludovika I. Anžuvinskog, hrvatski i ugarski velmože bili su protiv toga da Elizabeta bude regent, vladarica umjesto kćerke Marije koja je imala svega 12 godina. Zato su obje zarobili i zatočili ih u novigradsku utvrdu gdje su kasnije Elizabetu i umorili, a Mariju poštedjeli, pa je postala žena Žigumnda Luksemburškog, hrvatsko-ugarskog kralja. Tijekom zarobljeništva, prema legendi, Elizabeta je izradila misnu haljinu, planitu, ukrašenu dragim kamenjem, koja se i danas čuva u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije. No zadarska povijesničarka umjetnosti Silvija Banić je u svom znanstvenom istraživanju ipak uspjela dokazati da je bogati i vrijedan materijal od kojeg je istkana planita nastao između 17. i 18. stoljeća, najvjerojatnije u nekim đenoveškim manufakutrama. Takav materijal nije postojao u 14. stoljeću, kada je živjela Elizabeta Kotromanić. Unatoč tome Novigrađani su jako ponosni na svoju planitu i legendu, no znanstvene činjenice govore nešto drugo.

To nije jedino znanstveno otkriće koje monografija donosi. Drugi se odnosi na "Novigradski zbornik običajnog prava", jednom od najstarijih pravnih dokumenta u Hrvatskoj?

- Uz Vinodolski zakon, Poljički statut i Vranski zakonik, Novigradski pravni zbornik smatra se jednim od najstarijih dokumenata u hrvatskoj pravnoj povijesti. On govori o raznim sudskim rješidbama u različitim sporovima na temelju običajnog prava. Vrlo je konkretan i jasan i sadrži opis pravnih običaja koji su se primjenjivali na području od Nina do Knina. Prema nekim povjesničarima napisan je početkom 16. stoljeća na prijedlog mletačkih vlasti koje su htjele zadržati i primjenjivati običajno pravo na ovom području. Međutim, dva zadarska povjesničara, Nikola Jakšić i Mladen Ančić, tvrde da je Novigradski zbornik, pozivajući se na dokumentaciju iz koje se to može zaključiti, nastao 100 godina prije, bliže vremenu kad su Mlečani došli u Dalmaciju i htjeli primjenjivati to običajno pravo. Običajno pravo poštivale su i kasnije vlasti pa je tako u 18. stoljeću između Mletačke republike i austrijskih vlasti potpisana tzv. Novigradska nagodba prijateljstva a u vezi korištenja velebitskih pašnjaka kako bi se riješili zategnuti ili čak neprijateljski odnosi na granici između dva "carstva".

Ugledni Novigrađani

Bogata novigradska povijest dala je mnoga ugledna imena među kojima Slobodan Kaštela posebno ističe Josipa Paštrovića, odvjetnika i odbornika Dalmationskog sabora, jednog od osnivača zadarskog Narodnog lista; Gojka Pekotu, gradonačelnika zaslužnog za početke razvoja turizma u Novigradu i izgradnju tzv. turističke ceste (preko Posedarja) kojom je Novigrad, nakon izgradnje Jadranske magistrale, izašao iz prometne izolacije. Potom župnika don Antu Oštrića koji je tijekom četdeset godina službe, od 50-ih do 1991., bio omiljeni svećenik i prijatelj s mjesnim stanovništvom. Zagrebačkog profesora na Filozofkom fakultetu Vjekoslava Mikecina, liječnika i pedijatra Martina Mikecina te brojne druge..