StoryEditor
ZagoraAnte Zorica

Najtrofejniji alkar među aktivnim kopljanicima, ravnatelj sinjskog Crvenog križa i član Stožera: Želim ponovno ponijeti plamenac, koroni usprkos!

Piše Toni Paštar
3. svibnja 2020. - 23:16
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

Ante Zorica iz Hrvaca ravnatelj je Gradskog društva Crvenog križa u Sinju, član sinjskog Stožera civilne zaštite, najtrofejniji među aktivnim alkarima i član Upravnog odbora Viteškog alkarskog društva.

O pandemiji koronavirusa ima što reći jer je bio među prvim skupinama u Hrvatskoj koje su se našle u samoizolaciji, profesionalno svakodnevno s volonterima organizira skrb o potrebitima u cetinskom kraju, a kao alkara i člana alkarske uprave neizbježno je bilo upitati ga kako će pandemija utjecati na održavanje 305. Sinjske alke.

Zapravo, hoće li se 305. Alka u ovim okolnostima održati i, ako hoće, u kakvom izdanju?

Ured u apartmanu

Što se to dogodilo da je cijeli sinjski Stožer civilne zaštite, čiji ste i vi član, među prvima u Hrvatskoj dospio u samoizolaciju zbog sumnje na moguću zarazu koronavirusom?

- Gradsko društvo Crvenog križa Sinj pokriva veliki prostor. Obuhvaća dva grada, Sinj i Trilj, te tri općine, Dicmo, Hrvace i Otok. U svima njima su zbog pandemije koronavirusa aktivirani stožeri civilne zaštite u kojima participira i Crveni križ kao institucija. Tako sam ja bio član Stožera civilne zaštite grada Sinja. Stožer je imao niz sastanaka, ali na sastanku održanom 19. ožujka u sinjskoj Gradskoj vijećnici bili smo u punom sastavu. Uredno smo poštovali preporuke epidemiologa pa smo bili na propisanoj međusobnoj distanci, svi smo koristili zaštitne maske i rukavice. Među nama je bio i član Stožera za kojega je dva dana poslije testiranjem utvrđeno da je pozitivan na COVID-19. Ja sam bio jedan od dvojice nazočnih kojima je on na sastanku bio fizički najbliži. Kada je potvrđena njegova zaraza, svi članovi Stožera, uključujući i predsjednika Igora Vidalinu, njegova zamjenika Stipu Ančića, gradonačelnicu Kristinu Križanac, morali su u samoizolaciju.

Kako ste proživjeli samoizolaciju?

- Samo saznanje da sam možda zaražen i da moram u izolaciju za mene je bio šok. Ispod stana u kojemu živim sa suprugom i kćerkom, moja obitelj, koja se desetljećima bavi ugostiteljskom djelatnošću, ima apartman. Ja sam uselio u taj apartman i praktično sve vrijeme izolacije ni s kim nisam imao baš nikakav fizički kontakt. Članovi obitelji ostavljali su mi pred ulazom hranu, odjeću i sve drugo što mi je trebalo. Kako se to dogodilo na samom početku špice pandemije, morao sam nastaviti s poslovima ravnatelja Crvenog križa. Apartman sam pretvorio u ured, a uz računalo komunikaciju sam obavljao s dva mobitela koji praktično nisu prestajali zvoniti. Osim suradnika, zvalo me i na desetke prijatelja do kojih je stigla (dez)informacija da sam i ja zaražen. Zahvaljujući radnom angažmanu iz samoizolacije vrijeme mi je brzo prolazilo i nisam imao kada razmišljati jesam li pokupio virus ili nisam.

Takve misli sigurno nisu izostale?

- Naravno da nisu. Redovito sam mjerio tjelesnu temperaturu. Čim bih zakašljao, a bilo je to još vrijeme prehlada i početka proljetnih alergija, pitao sam se je li to prvi simptom. To mi sve skupa nije izlazilo iz misli cijeli prvi dan. Kako je vrijeme odmicalo, predao sam se dnevnim poslovima i tako dočekao istek dvotjedne izolacije, te se bez ikakvih simptoma zaraze vratio normalnim radnim i životnim aktivnostima.

Što vam je od svega bilo najteže?

- Najteže mi je, kao što sam već rekao, bilo prvog dana samoizolacije. Cijeli dan proveo sam u promišljanju - ako sam obolio, koga sam sve u protekla tri dana mogao zaraziti. Nabrojao sam više od 200 osoba s kojima sam bio u kontaktu. Sebi sam postavljao pitanja hoću li nekom od tih osoba izazvati oboljenje i moguće najteže posljedice. Hvala Bogu, sve je prošlo najbolje. Niti sam ja bio zaražen niti sam kao takav bilo koga zarazio. Što je vrijeme u samoizolaciji više prolazilo, sve teže sam podnosio fizičku udaljenost od obitelji, kćerke Vite, supruge Barbare, oca i majke, braće i rodbine. Od njih sam bio udaljen nekoliko metara, a komunikaciju smo uglavnom održavali videopozivima.

image
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

Raste boj potrebitih

Završetkom samoizolacije Stožer civilne zaštite ponovno se okupio?

- Fizički smo se samo djelomično našli na okupu prvog dana poslije samoizolacije, kada smo održali konferenciju za novinare, naravno uz sve mjere zaštite. Inače su članovi Stožera u svakodnevnom kontaktu elektroničkim putem.

Kakva je ocjena Stožera o pandemiji za područje grada Sinja?

- Mislim da s razlogom ističemo kako smo zadovoljni. Prema najnovijim podacima, u Sinju je na COVID-19 do sada pozitivna 21 osoba. Dio tih oboljelih na području grada Sinja ima samo prijavljeno prebivalište, a stvarno žive negdje drugdje. Ako znamo da je prije uvođenja ograničenja svakodnevno prema Splitu i drugim gradovima u njegovu susjedstvu na posao, u školu, na zdravstvene preglede i liječenje ili zbog drugih potreba odlazilo i do 10 tisuća osoba, broj zaraženih doista nije prevelik.

Kao ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa najodgovorniji ste za organizaciju rada te institucije koja u ovakvim okolnostima ima posebnu ulogu?

- Naše Gradsko društvo ima ukupno tri djelatnika, a glavninu poslova inače nose naši volonteri. Slijedeći praksu da volonteri najbolje poznaju okruženje gdje sami žive, i u ovoj situaciji rasporedili smo ih po gradovima i općinama iz kojih dolaze. Tko bi, primjerice, bolje poznavao potrebe pojedinih mještana Dicma od volontera koji dolaze iz te općine? Na cijelom području u ovoj pandemiji imamo angažiranih oko 110 volontera, od kojih polovica otpada na područje grada Sinja, a druga polovica na Trilj i sve tri općine. U špici su svi bili gotovo svakodnevno angažirani. Raznosili su pakete s osnovnim prehrambenim namirnicama, higijenskim potrepštinama, lijekovima... Na svemu im se neizmjerno zahvaljujem! Kako se stanje ipak pomalo normalizira, aktivan ih je manji broj, a ostale smo stavili u pričuvu.

Koliki je broj potrebitih o kojima su se skrbili volonteri?

- Okvirna brojka je oko 600 osoba kojima je trebalo donijeti hranu, lijekove i druge potrepštine. Ta brojka stalno se mijenja i, nažalost, čini mi se da raste, da se pojavljuju nove osobe koje su zbog pandemije ostale bez posla, redovnih primanja. Oni formalno još nisu u toj kategoriji, ali kada vidimo da su ljudi stvarno u stanju potrebe - kako im odbiti pomoć.

Ne možeš ništa jamčiti

Sinjska alka treba se održati 9. kolovoza. Hoće li je biti?

- Nadam se da nam COVID-19 neće pokvariti ovogodišnje alkarske svečanosti. Vjerujem da ćemo održati 305. Alku.

A vjerujete li da će se održati u uobičajenom ambijentu, uz prepuno gledalište uz stazu alkarskog trkališta?

- To danas nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti. Svi se nadamo da će pandemija do kolovoza pokleknuti. Barem u opsegu da možemo održati nadmetanje za 305. slavodobitnika Sinjske alke.

Epidemiolozi još ne daju takva jamstva...

- Nitko ne može dati takva jamstva.

Može li se, dakle, dogoditi da se Alka odgodi?

- Ponavljam, svi mi u VAD-u nadamo se da će do kolovoza pandemija biti zaustavljena i pod punom kontrolom hrvatske epidemiološke službe. U tom bismo slučaju i uz eventualna ograničenja mogli održati redovnu Alku. Radi održavanja tradicije možda bi bila prihvatljiva i neka veća ograničenja. U svakom slučaju, članovi VAD-a s kojima često razgovaram, posebno alkari, zalažu se za održavanje Alke uz poštovanje ceremonijala koji Alku čini Alkom. Sve eventualne uskrate masovnog okupljanja mogle bi se, možda, nadoknaditi televizijskim prijenosom.

Je li Uprava VAD-a dosad razmatrala moguće scenarije održavanja Alke u novim okolnostima?

- Od prve polovice ožujka nismo imali formalne sjednice Upravnog odbora. U dnevnim smo telefonskim kontaktima zbog rješavanja tekućih poslova, ali o ovoj temi Upravni odbor još nije razgovarao.

Bilo je uobičajeno da u prvoj polovici svibnja počinju pripreme alkara, kandidata za sudjelovanje u nadmetanju za slavodobitnika i za pratitelje barjaka?

- Svi mi dosadašnji aktivni alkari kopljanici, pratitelji barjaka i vježbenici jahanje treniramo tijekom cijele godine. Prošle smo godine sa zajedničkim pripremama počeli početkom lipnja i to je bilo sasvim dovoljno. U svakom slučaju, odluku o pripremama donijet će Uprava VAD-a u dogovoru s alkarskim vojvodom i alaj-čaušem koji vodi same pripreme. Kakva će odluka biti, u ovom trenutku još nitko sa sigurnošću ne može reći.

Ušao u povijest

Što možete reći o svojim alkarskim trofejima?

- U alkarskoj povorci sudjelujem od 2005. godine, od 2008. sam među kopljanicima, a već 2009. postao sam slavodobitnik kao 10. u povijesti Alke s tri pogotka “u sridu”. Meni se posrećilo da na početku karijere postanem slavodobitnik. Poslije je puno lakše jer nema više imperativa i izgaranja od želje za trofejom. Za osvajanje alkarskog trofeja uz uvježbanost potrebni su kvalitetan konj i velika doza sreće. Sve se toga dana mora posložiti da bi se ponio atribut prvog viteza. Meni su se poslije prve pobjede nanizali trofeji u neparnim godinama. Novi slavodobitnički plamenci stigli su 2011. pa 2013. godine. Preskočila me jubilarna 300. Alka 2015. godine, ali je zato stigla Svečana Sinjska alka u Vukovaru 2017. Uz to sam iduće dvije godine bio pobjednik u natjecanjima za Baru.

image
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

Želim prestići Preosta

Možete li izdvojiti koja vam je Alka najdraža?

- Teško je to reći. To je kao da majku više djece pitate koje joj je dijete najdraže. Prvu pobjedu s tri pogotka “u sridu” pamtit ću kao prvi najdraži trofej s kojim sam se upisao u povijest Alke. Svečana Sinjska alka u Vukovaru ipak je nešto posebno.

Ovogodišnju očekujuću alkarsku feštu neki su već prozvali Alkom u sjeni koronavirusa. Hoćete li jurišati i na njezin plamenac?

- U svakom alkarskom nadmetanju trudio sam se postati slavodobitnik. Ako me alkarski vojvoda odredi među kopljanike 305. Alke, u što vjerujem, nastojat ću na svom koplju ponovno ponijeti plamenac, koronavirusu usprkos.

Želja vam je, dakle, sustići jedinog trofejnijeg živućeg alkara?

- Od mene je trofejniji samo alkar Ognjen Preost. On je osvojio pet slavodobitničkih plamenaca. Meni je želja doći do toga broja, a ako se posreći, i više.

Upravni pravnik, ugostitelj, slavodobitnik...


Ante Zorica rođen je 1984. godine kao prvo dijete majke Mire i oca Branka. Ima dva mlađa brata, Marija i Tomislava. Po naobrazbi je upravni pravnik. Na dužnost ravnatelja Gradskog društva Crvenog križa Sinj stupio je u ožujku 2015.

Prije toga radio je u obiteljskoj ugostiteljskoj tvrtki na svim poslovima, od konobarskih do administrativnih i menadžerskih. Antin stric Ivan bio je dugodišnji alkar i alaj-čauš s jednim slavodobitničkim plamencem, a uz Antu aktivni alkar je i njegov bratić Ivo.

Na posljednjoj izbornoj skupštini VAD-a izabran je za člana Upravnog odbora kao predstavnik alkara.

Hvala svima, zaslužili su priznanja


Iskoristio bih priliku posebno zahvaliti humanitarcima koje okuplja Gradsko društvo Crvenog križa Sinj. To su u prvom redu naši volonteri koji su skrbeći o potrebitima u proteklih mjesec i pol dana bili dodatno izloženi mogućoj zarazi. Hvala Bogu, nitko od njih nije zaražen.

Druga skupina su naši darivatelji krvi.

Unatoč pandemiji i ograničavajućim mjerama koje su propisali epidemiolozi, mi smo uspješno održali sve planirane akcije darivanja krvi, a broj darovanih doza bio je veći od očekivanih. Svi ti ljudi zaslužili su istinska priznanja.

#ANTE ZORICA#SINJ#ALKA

Izdvojeno

16. lipanj 2020 23:04