Slučaj umirovljenice Anđelke Ivanko iz Prološca kod Imotskog zaista je ne samo zanimljivi nego i nevjerojatan, premda bi na njezinu mjestu mogao biti bilo tko od putnika koji se autobusom iz Imotskog uputi prema Splitu.
Riječ je o relaciji na kojoj je do prije samo desetak godina vozilo po desetak linija dnevno u oba smjera, da ne govorimo o osamdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je "prugama" za Split i Zagreb bio "zatrpan" autobusni kolodvor.
U doba kada Dalmatinskom zagorom nije vijugala autocesta, kada nije bilo ni tunela "Sveti Ilija" kroz Biokovo, kada su autobusi na lokalnim linijama vozili makadamskim, bijelim putovima, znalo se u minutu kada je polazak iz Imotskog prema Studencima, Runovićima, Zagvozdu ili bilo kojem drugom mjestu po Imotskoj krajini. Da ne govorimo o onim dužim, tada zvanim međugradskim linijama za Mostar i Sarajevo, pa Split, Zagreb, Makarsku, Osijek...
Četrdesetak godina kasnije, kada stanovnici dalmatinskog zaleđa imaju autocestu doslovno ispred nosa i tunel na najkraćoj liniji prema priobalju, kada postoje udobni i klimatizirani autobusi, asfaltirane sve državne i županijske prometnice, Imotski više nema ni autobusni kolodvor niti redovite, rekli bismo ikakve pruge prema Splitu i Zagrebu, a kamoli prema okolnim manjim mjestima. A imotska sela puna su starijih i bolesnih ljudi kojima je baš zbog dobi i stanja potreban brzi kontakt s bolnicama i ljekarnama.
Prazan kolodvor
No, vratimo se gospođi Anđelki s početka našeg teksta. Ona ima mirovinu manju od 300 eura, što i nije nevažno u ovoj prići. Dobila je liječničku uputnicu da mora ići na pregled u Split.
– Uredno sam došla na autobusni kolodvor u Imotski, a prije toga sam putem interneta kupila povratnu autobusnu kartu za Split. Došla sam prije šest sati, jer je tamo pisalo da autobus "Flixbusa" polazi u 6.15 sati. Čekam, a na kolodvoru – ništa. Ni busa, ni ikoga.
Zovem broj, javi mi se muški glas i kaže "pričekajte, doći ćemo po vas". U konačnici je došao čovjek po mene, ukrcao me u svoj automobil, odveo na potpuno drugi dio grada, ispod dječjeg vrtića. Ni tamo nije bilo autobusa koji sam očekivala nego – kombi – ističe naša sugovornica i dodaje:
– Nas troje putnika ukrcali su u kombi i onda su nas prevezli do Zagvozda. Tamo smo kod ulaza na autocestu čekali nekoliko minuta i ukazao se autobus, vjerojatno onaj koji vozi iz Dubrovnika prema Splitu. Dok smo se vozili, nisam mogla izdržati da barem vozaču ne kažem kako je sramota da povratna karta na relaciji Imotski – Split košta čak 64 eura. Šutio je...
Prema riječima Anđelke Ivanko, riječ je o iznosu od gotovo 500 kuna, a kada tome doda još četiri eura za prijevoz autobusnog kolodvora u Splitu do Kliničkog bolničkog centra, onda je sve skupa dosegnulo znatno viši iznos.
Kraljevstvo za kilometar
– Ne želim ni govoriti da sam skoro izgubila i red za pregled! Pitam se, zar moj Imotski i Imotska krajina ne mogu imati barem dva autobusa da nama umirovljenicima, koji smo za Split i Zagreb vezani pregledima i kontrolama i k tome s niskim mirovinama, olakšaju život.
Da imamo pristojnu cijenu karte do Splita koji zbog autoceste već 15 godina nije tako dalek kao nekada – kaže naša sugovornica i zaključuje:
– Molim vas, pogledajte koliko ista firma naplaćuje povratnu autobusnu kartu na liniji Imotski – Zagreb. Ako je to točno, onda je sve ovo luda kuća!
I doista, na internetskim stranicama "Flixbusa", platforme pod čijom "kapom" posluje i niz hrvatskih prijevozničkih tvrtki, nude se povratne karte na relaciji Imotski – Zagreb po različitim cijenama. Na jučerašnjem polasku u 13 sati, "biljet" u oba smjera koštao je ukupno 47,98 eura, a za putovanje 18. srpnja u istom dnevnom terminu – 43,98 eura.
Na potezu Imotski – Split i obratno, dugom ukupno 180 kilometara, prijevoz se plaća 64 eura ili 35 eurocenti po kilometru, a na relaciji Imotski – Zagreb – Imotski, što je 900 kilometara, putnička karta zapada 43,98 eura ili četiri centa po kilometru!? Može se netko pitati i zašto se miješamo u "pakete" i poslovne politike autoprijevoznika, ali ovakva stvar je izvan svake pameti.
O imotskom kolodvoru i presjedanjima iz automobila u kombije, pa u autobuse da i ne govorimo.