Žive pored Cetine, a vodu piju iz osmanlijskih bunara: u zaseoku živi četrdesetak ljudi, iz Vodovoda im stalno poručuju da se strpe

Vidiš onu bačvu na kući? E, sad dobro slušaj, to ti služi za veš-mašinu. Je malo nezgodno, reć ćeš, triba otić po vodu na bunar, popet se na kuću, napunit bačvu, onda možeš upalit i mašinu. I tako iz dana u dan.

Sve bi bilo drukčije kad bi mi dobili vodu. Svi nan obećavaju, u Općini, u omiškon "Vodovodu", svi redon, i tako iz godine u godinu. Zar smo mi ovde koji živimo ljudi drugog reda? Voda je došla u Dolac, Putišiće, Srijane..., svi je oko nas imaju, ali ne i mi. Mi još ko i ovce na bunar iđemo, i to na zdence iz turskog vakta. Da ne bi njih i kasnije onih seoskih čatrnja, odavno bi pocrkali od žeđi – dočekao nas je Marko Pavić, jedan od četrdesetak stanovnika zaselka Končula u Gornjim Srijanima, gdje ni danas, u 21. stoljeću, ljudi nemaju pitku vodu.

Možda je ova fraza pomalo otrcana, ali kako drukčije objasniti mogućnost da će znanstvenici prije pronaći vodu na Marsu nego će ona poteći u Končulu. Ako im, ne daj Bože, hitno zatreba, kantu u ruke pa niz selo na izvor Otivija. Tamo su tri bunara koje su gradili – Osmanlije. Dva čemerom natkrivena su za ljude, a onaj jedan otvoreni je za stoku. Ma i oko tih bunara su imali problema, ali to je, pak, jedna druga priča, ništa manje žalosnija od ove.

Naime, još prije desetak godina južno od tog sela u Gornjim Poljicima prošao je magistralni vodovod. Nadali su se u Končulu da će cijevi krenuti uzbrdo prema njihovim kućama, ali to se nije dogodilo. Otišle su niz polje prema Docu i tako oni ostadoše slijepo crijevo naslonjeno na bunare, a u zadnje vrijeme dobiju i koju besplatnu cisternu vode. Kako su nam kazali, slaba im je to utjeha.

– U zimsko vrime, ajde, još nekako izdržimo s gustirnama, ali od 1. svibnja, pa ako nan se posrići da Bog pošalje kišu, do 1. listopada, nastaju problemi. I onu cisternu vode koju dobijemo dilimo sa životinjama, triba dat i ovci, kozi, kokoši... svi su je željni – naglasio je Marko, dok mu sin Frane kimanjem glave potvrđuje očeve navode.

– Molim te, napiši da, unatoč svin nepogodama, i onim od Boga i od čovika, u selu živi četrdesetak ljudi u jedanest kuća i od toga broja ima dosta mladih. Ne žele otić. Ma, ko bi moga napustit ovi lipotu, ali od nje se ne more živit. Triba se hitno nešto poduzet, dalje više ne ide. Vode, vode, gospodaru – zavapio je Pavić.

– Neka in ovo bude javni poziv. Zar smo mi ovce za striženje? Cetina koji kilometar udaljena, a mi je možemo samo gledat i plakat. Kažu da će voda doć iz dvadesetak kilometara udaljene Rude, a Cetina nan je tu prid noson!? Ma nisan ja protiv da sad s Kamešnice dopliva, ali, ljudi moji, vrime je da se i mi okusimo civilizacije.

Nije lako mirit svaku kap. Triba zalit i ono malo verdure, koji kumpir, ako si posadija, ali nema s čim. Za to koristimo vodu s bunara. Nije lako, pogotovo zimi, kada napada snig ka ove godine, pa niz selo. Opet mlađi nekako, a šta sa onima starijima kojima nema ko donit vodu? – pita se Dražen Pavić.

Nije da mještani Končula ne žele vodu. Prije nekoliko godina za priključak se javilo nešto više od 20 obitelji. Svi su oni spremni platiti što treba. Međutim, kako iz Grada Omiša, tako i iz "Vodovoda", odgovor je uvijek isti – "strpite se malo". Strpljen-sprašen, netko je dometnuo.

Ništa bolje stanje nije ni s cestom. Iako je asfaltirana, puna je rupa. Najbliži dućan im je udaljen 25 kilometara. Kruh im se dovozi kombijem, a kad padne snijeg, i njega su željni.

Nekada su u svemu bili prvi. U Končulu je bila prva osnovna škola u cijelim Gornjim Poljicima, a tu je i crkva sv. Ante iz 17. stoljeća.

– Tuku nas svakakvi problemi. Teško je to nabrajat – dometnuo je Zdenko Pavić:

– Evo smo ovde gori na Gradcu podigli križ, ali slabo nam i on pomaže. Brate, uvik slušamo nekakve izgovore. Sad ćemo, danas ćemo, sutra ćemo, a nikad ništa.

– Upravo tako – uskoči Ivan Pavić, sav ljutit maćehinskim odnosom države prema njima, a i cijelim Gornjim Poljicima.

– Biće nas država kažnjava šta smo zaselak koji je da najviše branitelja. Bez pogovora iz Končula je otišlo njih desetak u obranu domovine, nekoliko njih je bilo zatočeno u Kninu, a vidi kako nam sad vraćaju. Zaobilaze nas u širokom luku – zdvojan je Ivan.

Iako su ljudi revoltirani, malo se koga direktno optužuje za stanje u Končulu. Dolje u središtu Srijana ipak ćete čuti drugu priču. Dosta im je, vele, državne vlasti, strančarenja i politikantstva. Novac ide na sve strane, a u njihovu sirotinju nitko da kune uloži.
Bole ih rodijački odnosi i konstantno ulaganje uvijek u iste sredine, posebno ističući Imotsku krajinu, kao da nitko osim njih ne smije živjeti. Ulaže se u ceste, tunele, vijadukte, ma gdje treba i ne treba, a omiškoj Zagori ni novčića iako im je i Dalmatina prošla ispod kuća.

Nemaju, kažu naši sugovornici, koga da povuče za njihov kraj. Vjeruju da će nekima danas-sutra iz "guzice doći u glavu" da i na tom mjesečevu krajoliku žive ljudi, pošteni i vrijedni, koji ne traže više nego što imaju i drugi civilizirani ljudi. Međutim, tko to još mari za moralnim načelima na kojima bi se trebalo temeljiti jedno normalno društvo.

Umjesto toga, na sceni je alanfordovski pristup koji se može sažeti u jedan legendarni citat Broja 1: "Jedan za sve, sve za jednoga."