Dok je pojedine biljke i/ili njihove dijelove preporučeno sakupljati u određenim razdobljima vegetacije, postoje i one na koje možemo računati tijekom cijele godine. Jedna takva biljka je poznati stanovnik dalmatinskog podneblja i zasigurno jedna od najkorištenijih začinskih biljaka u kulinarstvu domaćeg stanovništva – lovor, piše Maslina.
Lovor je višegodišnja biljka koja pripada istoimenoj porodici koja obuhvaća više od 50 rodova s oko 2000 različitih vrsta. Biljke iz ove porodice su uglavnom rasprostranjene u jugoistočnoj Aziji i dijelovima Južne Amerike, a na Mediteranu gotovo na svakom koraku raste lovor, za koji se još uvijek sa sigurnošću ne može reći je li autohton ili je pak introduciran.
PLEMENIT I HVALJEN
Simbolika lovora seže još iz antičkih i biblijskih vremena, kada je ova biljka bila simbol bogatstva, slave i besmrtnosti. Grančice lovora su se darivale pobjednicima i pjesnicima kao znak počasti, a o tome govori i značenje latinskog naziva za lovor: laurus – hvaljen i nobilis – plemenit.
Legende govore kako su upravo rituali žvakanja listova lovora ili udisanja dima kada se oni zapale bili zaslužni za vidovnjačke sposobnosti starogrčke proročice Delphi. U klasičnoj grčkoj mitologiji lovor se smatra biljkom posvećenom bogu Apolonu.
Mit govori o tome kako se Apolon zaljubio u prelijepu nimfu Daphne koja mu ljubav nije uzvraćala pa je Daphne, bježeći od Apolona, zamolila bogove da joj pomognu, a oni su je pretvorili u drvo lovora. Tužni Apolon se odmah okrunio lovorovim vijencem spletenim od listova drveta u koji se lijepa nimfa pretvorila, a zatim je naredio da drvo lovora zauvijek ima zeleno lišće kako bi njegova uspomena na nesuđenu ljubav bila vječna.
U starom Rimu, lovorov vijenac je bio simbol pobjede i časti, iako je Julije Cezar nosio krunu od druge vrste lovora (aleksandrijskog lovora) koji ima šire listove, kako bi bolje skrio svoju ćelavost. U srednjem vijeku uglednici su sahranjivani s lovorovim vijencem na glavi.
U europskoj prošlosti se ljude koji su se htjeli obrazovati zvalo neženjama – baccalaureus (od latinskog bacco – bobica i laureus – lovor) jer im je brak bio zabranjen kako ih ne bi odvratio od studija. Zanimljivo je da se ova titula koristi i danas te se nalazi na stečenim nazivima u našim studentskim diplomama.
Smatralo se da lovorovo stablo koje propada u vrtu nagoviješta neku nesreću, što je opisao i Shakespeare u svojoj drami, gdje je nakon smrti kralja predviđeno da će sva stabla lovora u zemlji uvenuti. Discorides je već govorio o učinkovitosti lovora u liječenju različitih bolesti, kao što su bolesti mjehura, te upale od uboda osa ili pčela...
SASTOJCI LOVORA I NJIHOVO DJELOVANJE
Kod lovora se u različite svrhe upotrebljavaju i listovi i bobice, iako je nadaleko poznatija samo upotreba listova, i to ponajprije u kulinarske svrhe.
Lovor se najčešće koristi kao začin i dodatak jelima, u svrhu njihova aromatiziranja, a obično se odstranjuje iz jela prije posluživanja.
U prošlosti se ovaj začin koristio češće nego danas, iako je i danas u pojedinim krajevima nezamisliva priprava pečenja (peke), umaka, kiselog kupusa, ribljih marinadi i slično bez ovih listića. Miris i aroma lovora dobro pristaje gotovo svim jelima, a u jelo se stavlja i zbog bolje probave.
Listovi lovora sadrže 4–10% vode, 7–11% lipida, oko 65% ugljikohidrata, te oko 5% pepela, odnosno različitih minerala (kalcija, fosfora, kalija, natrija, cinka i željeza).
Također, u lovoru je dokazana prisutnost značajnih količina tiamina, riboflavina, askorbinske kiseline i ostalih vitamina (A, B6, B12, D), obilja fenolnih spojeva (s dominacijom katehina) te hlapivih komponenti koje su glavni sastojak eteričnog ulja.
Listovi lovora sadrže i masne kiseline te je prosječno u 100 g lišća pronađeno 2,280 g zasićenih masnih kiselina, 1,640 g mononezasićenih i 2,290 g polinezasićenih masnih kiselina.
Listove lovora preporučljivo je sušiti na mračnom i prozračnom mjestu, kako bi im se što više sačuvala tamnozelena boja i aromatične komponente. Ponekad se listovi i prešaju kako se ne bi uvijali, a suhe listove nije preporučljivo čuvati više od jedne godine.
U tradicionalnoj medicini, lovor i njegovi pripravci koriste se kao karminativ, dijaforetik, kolagog te u pripravcima za opću stimulaciju organizma, a ruski znanstvenici su dokazali pozitivno i opuštajuće djelovanje lovora kod liječenja i ublažavanja umora i stresa.
Vrlo važan sastojak listova lovora je i njegovo eterično ulje. Udio ulja u listovima kreće se od 0,5 do 3,5%, a glavni sastojci prisutni u ulju su 1,8-cineol, sabinen i α–pinen, koji su zaslužni za njegovu bogatu i intenzivnu aromu. Eterično ulje koje se iz listova izdvaja postupkom destilacije upotrebljava se u različitim formulacijama mirisnih kompozicija u proizvodnji parfema, sapuna, deterdženata...
U prehrambenoj industriji eterično ulje lovora se učestalo koristi za aromatiziranje: alkoholnih pića, smrznutih deserta, pekarskih, mesnih i ostalih proizvoda.
Eterično ulje lovora djeluje antioksidativno, antireumatski, antiseptično (baktericidno i fungicidno), dijaforetično, digestivno, neuroprotektivno, kao stomahik, diuretično, emenagogno, hipotenzorno, sedativno itd.
Primjenjuje se učestalo kod tegoba probavnog i respiratornog sustava, a posebno kod kroničnog bronhitisa, prehlada, gripe i raznih virusnih infekcija jer potiče imunološki sustav. Koristi se i u preparatima za ublažavanje mišićnih bolova te u njezi masne kože i liječenju gljivičnih kožnih infekcija.
Ipak, zbog izazivanja alergijskih reakcija, dugotrajnu primjenu eteričnog ulja lovora treba izbjegavati, a u znanstvenim studijama je dokazana i njegova toksičnost pa s njegovom upotrebom zaista treba biti na oprezu. Osobito se ne preporuča upotreba pripravaka s lovorom trudnicama, dojiljama i maloj djeci.
SVA NJEGOVA IMENA
Lovor (lat. Laurus nobilis, porodica Lauraceae, lovori)
Ostali nazivi: lorber, davorika, lorika, lovorik, lovorika
OSOBNA KARTA
Lovor je višegodišnje drvenasto zimzeleno drvo ili grm, ali nije rijetkost da pojedine jedinke dosegnu visinu i do 20 metara. Lovor možemo pronaći i na staništima na predjelima gdje nadmorska visina prelazi čak i 400 metara. Biljka ima jednostavne, kožaste listove cijelog ruba koji su obično dugi 6-12 centimetara. Listovi su oblikom eliptični sa oštro zašiljenim vrhom, odnosno kopljasti, a nalaze se na vrlo kratkoj peteljci. Lice listova je sjajno i tamnozeleno, dok je naličje svjetlije i bez sjaja. Okus listova je vrlo gorak i oporan. U pazušcima listova lovora se u proljeće, od ožujka do svibnja, razvijaju cvjetovi u obliku čuperaka. Vrlo je lako u cvatu razlikovati muške i ženske cvjetove; muški su sitni i zeleni, dok su ženski cvjetovi žutobijeli i pomalo neugledni. Iz ženskih cvjetova se razvijaju plodovi (koštunice), odnosno sitne tamne, gotovo crne bobice. Duljina bobica je obično oko jedan centimetar, sadrže jednu sjemenku, a sazrijevaju u kasnu jesen.
PRIPRAVCI OD LOVORA
Čaj od lovora
Čaj od lovora priprema se klasičnim postupkom tako da se 3 lista lovora (svježa ili suha) preliju s 2,5 dl vode i kuhaju oko 10 minuta. Nakon što otopina odstoji neko vrijeme, procijedi se i spremna je za konzumaciju. U čaj se, kao i u sve ostale pripravke, može po želji dodati limunov sok, 1-2 žličice meda ili šećer. Preporuka je da se piju 2-3 šalice čaja dnevno.
Lovorov sirup
Zakuha se 2,5 dl vode te se u nju doda 6 svježih ili 8 suhih listova lovora. Smjesa se kuha 10-ak minuta, nakon čega se procijedi. U pripremljenu tekućinu se doda 6 žlica smeđeg šećera ili meda i sve se dobro izmiješa dok se šećer (ili med) u potpunosti ne otopi. Također, u pripravak se doda i sok jednog limuna. Preporučeno je uzimati 1-3 žličice sirupa dnevno (hladnog ili toplog). Sirup se čuva u hladnjaku u tamnoj staklenoj boci; stabilan je nekoliko dana nakon čega nije preporučljiv za konzumaciju i trebalo bi pripraviti novi.
Tinktura od lovora
Za pripravu tinkture potrebno je sitno narezati svježe lovorove listove (oko 30 g) koji se potom uspu u staklenu posudu i preliju s 3 dl domaće rakije (lozovače). Posuda se dobro zatvori i ostavi na toplom mjestu 10-ak dana. Zatim se suspenzija procijedi, a pripremljena tinktura se koristi za vanjsku primjenu kod liječenja istegnuća mišića i uganuća zglobova, kod upale Ahilove tetive, reume.
Lovorova mast protiv reumatizma
Oko 20 g svježih i zrelih plodova lovora (bobica) zgnječi se te se pripremljena smjesa skuha u 1 l vode (otprilike 15-ak minuta). Dobivena smjesa se procijedi i ostavi da se hladi. Hlađenjem se na vrhu tekućine počne skupljati ulje lovora koje je potrebno pokupiti. Izdvojeno ulje dobro se izmiješa sa žlicom domaće svinjske masti (bez konzervansa, odnosno soli) i prebaci u posudicu u kojoj se čuva. Lovorova mast se koristi za ublažavanje reumatskih tegoba te kod bolova u mišićima i zglobovima.