Pomozi kako god možeš
"Samo sreća pa ja imam što raditi po cijele dane, kad ne šijem maske, radim na svojim crtežima. Mislim se kako je to sad najpotrebnije, a za kolekciju i svoje radove bit će vremena kad sve ovo završi, kupit ću nove materijale kad bude za to prilike, a radovi neće propasti. Po cijele se dane bavim izradom i šivanjem maski, prvo jer ne možemo nigdje, stalno smo doma, a kako mi sestra radi u ljekarni znam koliko im je potrebno. Tako napravim koliko stignem, dogovorim se s njom, pošaljem GLS službom i ona razdijeli onima koji nemaju, kolegama ljekarnicima, blagajnicama u butigama, ljudima kojima je zaista potrebno, a za koje zna da, kao mnogi od nas, nisu uspjeli doći do njih. To je najmanje što trenutno mogu napraviti" -priča Nada. Maske nestaju za tren dodaje, ali se za sestru kaže, ne boji. "Svi koji rade u ljekarnama su dobro zaštićeni, a oni su i najotporniji jer je to takvo radno mjesto da su oni uvijek izloženi svemu i svačemu, malo zdravih ljudi inače dolazi u ljekarne, pa se oni znaju zaštititi, tako da me nije za nju strah. Ostatak obitelji također je zdrav, iako imam dosta prijatelja po Konavlima koji su sad u takvoj fazi da se ne osjećaju sigurno, ne znaju kome vjerovati, nastoje izbjeći kontakte ali ipak nisu sigurni jer su donedavno bili u kontaktu s puno ljudi. Ima i takvih da ne kažu kad imaju simptome, i to je čini mi se svugdje postao problem, pa je zato i najbolje da se kontakti općenito izbjegavaju". Potres koji je Zagreb razdrmao u rane jutarnje sate, priča Nada, nije osjetila onako jako kao ostali stanovnici grada.
Fali još Godzilla
"Živim u zapadnom dijelu Zagreba, i kod nas zaista nije bilo prestrašno, malo jesu popucali zidovi i tako neke sitnice, za razliku od ostalih istoka posebno koji je baš nastradao, ali i ostalih dijelova grada. Vidjeti ruševine, otvorene stambene zgrade, polomljene zidove, kamen, cigle i beton po putu, prestravljene ljude koji su onako kako su se probudili izletjeli na ulicu, skoro polugoli, a vani susnježica i jako hladno... Ma užas, kad sam vidjela pacijente bolnice, mame s tek rođenim bebama, ma grozno, stvarno je stanje loše, a svi se nastojimo čuvati od virusa i još sad ovo..." priča Nada koju je obitelj odmah kontaktirala na telefon u strahu da joj se nije ništa dogodilo. "Ma i da mi je bilo gore nego jest nastojala bih to sve ublažiti, jer oni odozdol ionako ne mogu ništa da bi pomogli, a ni ja njima, pa se čujemo često i poručujemo jedni drugima da se svi skupa čuvamo, a onda se ja vratim svojim maskama i to je to!" - veselo će Nada. "Ja sam 1995. godište, i ne znam srećom kako je bilo u ratnim danima, a ni kako izgledaju jaki, jaki potresi i posljedice, pa je nama mladima iz tih generacija sve ovo zaista šokantno, i tek nakon par sati iza potresa počne te hvatati panika, misliš se ajme meni, što će sad bit'... I onda se ja uhvatim crteža, šivanja, bilo čega da odvratim crne misli i odmorim mozak od svih informacija kojima smo bombardirani" - priča nam ova mlada poduzetna djevojka. Sve što radi za svaku je pohvalu, nemamo druge riječi nego zahvaliti se njoj i svima ostalima koji svoje talente, resurse i zalihe ali i vrijeme stavljaju na raspolaganje najpotrebitijima ne očekujući uzvrat, tek da joj netko javi da je njezin proizvod stigao do onoga tko je bio u potrebi. Situacija u zagrebačkim bolnicama je, osim što su u ruševinama, još i gora. Nestale su i zalihe krvi pa se Nada s prijateljima odlučila otići i darovati krv, što je još jedan razlog zašto je ova djevojka tema ovog Moskara. Još jedna divna priča.