Najdraže mi je kad dobijem poruku „nedostaješ, daj izbaci neki novi tekst“

Dubrovkinja Iris Miroslavljević nova je zvijezda na spisateljskom nebu. Ova 21-godišnjakinja radi i studira razrednu nastavu na Filozofskom fakultetu u Splitu, a svoju ljubav prema Gradu pokazuje kroz svoja 'mala umjetnička djela'.

Kad si otkrila strast prema pisanju?
Svoju ljubav prema pisanju mogu najprije zahvaliti mojoj učiteljici Željki koja me „otkrila“ još u nižim razredima osnovne škole. U početku su to bile dječje pjesme, a kako sam bivala starija, više sam razmišljala o tome da se bavim pisanjem.
Kako bi nazvala svoja umjetnička djela, jesu li to pjesme, priče, poruke..?
Zapravo, ja ih od milja volim nazvati „mojim malim umjetničkim djelima“. Okušala sam se u pisanju pjesama, priča, scenarija, ali nekako su mi najdraži tekstovi od kojih neke možete pročitati i na Facebooku. Svaki od njih nosi neku poruku, samo je pitanje hoće li je prava osoba shvatiti.
O čemu pišeš, koje su tvoje teme?
Moje su teme raznolike. Najdraže mi je pisati o ljubavi i o Gradu, ali nema teme o kojoj ne bih barem pokušala nešto napisati.
Što te inspirira?
Sve, lijepe i manje lijepe stvari. Osoba sam koja se zna radovati malim stvarima, pa me tako male stvari mogu i inspirirati. Ponekad je dovoljno da netko izjavi naizgled običnu rečenicu, da bih ja od nje stvorila priču. Mašta stvarno može svašta.
Studiraš u Splitu, pa je jedna od tema i Hajduk?
Hajduk je, zahvaljujući mojim prijateljima i nekim članovima obitelji, oduvijek dio mog života. Trebalo mi je puno vremena i hrabrosti da se upustim u bilo kakav tekst o Hajduku, pa kasnije i da ga objavim. Htjela sam da bude savršen. Hajduk je ipak puno više od kluba.
Pišeš li nekome stvarnom, ili izmišljenom?
Sva moja djela napisana su za nekoga ili nekome. Naučila sam da neki ljudi ostanu vaši, čak i kada ih životni putevi odvedu daleko od vas.
Imaš li u planu objavljivanje svojih radova?
Nadam se. Mislim da je, ako dovoljno predano i uporno nešto radiš, sve moguće.
Tko ti je književni uzor?
Ne postoji ime koje bih izdvojila kao neki uzor. Zahvaljujući mami i tetki, odrasla sam okružena knjigama i nema što nisam pročitala. Mislim da je svako pročitano djelo ostavilo na meni traga, neka manje, neka više. Pokojni nono glavni je „krivac“ što toliko volim knjige i pisanje. Zvuk njegove pisaće mašine ostao je najdraži zvuk mog djetinjstva.
Imaš li doba dana ili period u životu kada najviše voliš pisati?
Ideje nastaju u svako doba dana, dok sam na predavanju ili dok radim neke svakodnevne poslove. Ipak, najdraže mi je pisati navečer, kad ostanem sama sa sobom i sa svojim mislima.
Voliš li pisati rukom ili radije biraš modernu tehnologiju?
Sve što sam ikad napisala, napisano je rukom. Moderna tehnologija nema „dušu“ kao papir, pa moje ideje nikada ne uspiju oživjeti na laptopu ili na mobitelu. Ja zapravo ne pišem, ja izlijevam dušu na papir.
Kakve su reakcije kolega s faksa, prijatelja i obitelji na tvoje radove?
Uživam podršku mame i brata ne samo u pisanju, već u svemu što radim, i to mi jako puno znači. Moja Facebook stranica nastala je na prijedlog prijateljice Marije, dok neki prijatelji i kolege koji me slabije poznaju nisu mogli vjerovati da su to moji tekstovi. Shvatila sam to kao veliki kompliment. Najdraže mi je kad od nekoga dobijem poruku „nedostaješ, daj izbaci neki novi tekst“.
Jesi li ikad morala umjesto nekoga napisati ljubavno pismo, ili čestitku? Ima li toga?
Bilo je svega, od toga da sam za prijatelja pisala ispriku za Valentinovo, do toga da sam s bratom pisala lektire za školu. Pa onda eseji, seminari, školski sastavi, pjesme... Nerijetko se događa da prijatelji i kolege s faksa u nedostatku inspiracije okreću moj broj.