Otkad zna za sebe, ima potrebu nešto stvarati rukama. a te su ruke, priča nam Marija Milić, dosad vidjele svega, ali nekako su se najviše voljele zadržati u zemlji. Nedavno je sudjelovala na prvom hrvatskom bijenalu umjetničkog stakla u sklopu Noći muzeja u Zadru, u tamošnjem Muzeju antičkog stakla i predstavila svoje radove između 71 hrvatskog umjetnika u staklu. Marijine unikatne perle od murano stakla rađene na plameniku predstavile su Grad i županiju, a ona sama, nesklona ikakvom promoviranju, ispričala je za Moskar kako je taj neobični hobi postao ono što danas jest.
- Zapravo je to samo nastavak i nadogradnja hobija kojima se bavim cijeli život. Otkad znam za sebe imam potrebu nešto stvarati rukama. U vrtiću i školi su moji radovi uvijek bili zapaženi na panou. Moja učiteljica me je nedavno nazvala i donijela mi radove iz 3. i 4. razreda osnovne škole koje je sačuvala. S ocem sam uvijek nešto crtala, izrezivala, kopali smo glinu po Župi i pravila sam skulpturice od sirove gline, nisam znala pravila pa bi na kraju sve popucalo.” - priča Marija koja nikad nije mirovala. Ruke su joj oduvijek bile nemirne.
Od crteža do skulpture
- Majka je uvijek bila praktična te me je učila ručne radove, vezenje, pletenje, šivanje.. U srednjoj školi sam s dvije prijateljice koje su kao i ja, zalutale u ekonomsku, krenula na radionice crtanja koje su držali akademski slikari Šerbu i Vasić. Meni je bilo zabavno najviše zbog toga jer su njih dvojica imali potpuno drugačiji pristup, jedan je bilo izrazito smiren, a drugi temperamentan. Na kraju godine smo imali izložbu u galeriji Flora. U srednjoj školi sam počela raditi skulpturice i nakit od glinamola.” I tako se Marija našla u okruženju koje joj je savršeno odgovaralo.
Ratna vremena, svi znamo kakva su bila, umjetnike su natjerala na drugačiji, prkosniji rad, a tome se priključila i Marija.
- Za vrijeme rata su umjetnici bili jako aktivni pa sam ponekad nešto i ja izložila. Oslikavali smo izloge na razrušenom Stradunu. Bila je izložba i aukcija umjetnina za obnovu crkve sv. Vlaha u Kazalištu Marina Držića. Svi su naši umjetnici donirali slike, a za moju se skulpturicu sv. Vlaha nadmetao i pokojni Marko Brešković. Postignuta je prilično visoka cijena, a kasnije me je zamolio da napravim još jednu koju bi odnio u Ameriku na proslavu sv. Vlaha. Nakon toga sam slučajno u kafiću listala Slobodnu Dalmaciju i naišla na oglas za tečajeve keramike u Splitu. Odmah sam nazvala i krenula putovati svaki vikend u Split. Naučila sam osnovne tehnike izrade keramike. Konačno sam počela radit nešto ozbiljno.” - dodaje Marija iza koje su nebrojeni radovi, izložbe, trijenala i nagrade. Svako joj je priznanje, kaže, potvrda da radi nešto kvalitetno i poticaj za daljnji rad.
I ne miruje. Staklo joj je uvijek bilo fascinantno, i ono je nakon života u umjetnosti, došlo na red. I to je odlučila učiti od najboljih.
I Venecija na koljenima
- Uvijek sam voljela neobičan nakit, a u Dubrovniku u to vrijeme nije baš bilo nekog izbora pa sam počela sama izrađivat nakit za sebe i prijateljice. Uvijek me fasciniralo staklo, a kad sam prvi put bila u Veneciji odlučila sam da moram i to naučit. Počela sam lomit staklo i izrađivat nakit. Smišljala sam način kako bi naučila radit sa staklom. Sad je bilo lakše jer sam imala Internet, iskoristila sam priliku kad sam bila na porodiljskom i pošla u Zagreb na tečaj fuzije stakla. To me nije zadovoljilo jer je bilo nemoguće rezati staklo s dvoje male djece pa sam i to stavila na čekanje sve dok nisam stekla uvjete za poći tjedan dana na Murano i naučiti tehniku izrade perli. Bilo je predivno obilaziti sve te radionice, gledati izloge, prezentacije.. Mislim da ću se uvijek tamo vraćati, posebno u vrijeme kad se održava Glass week kada svi otvaraju radionice za posjetiteljie i kad se održavaju brojne izložbe po cijeloj Veneciji i Muranu. Jedino me žalosti činjenica da i tamo ima sve manje pravih majstora, a sve više preprodavača kineskih proizvoda.”
Što je ustvari potrebno da biste naučili raditi sa staklom, koliko je rad sa staklom osjetljiv, je li komplicirano i koliko treba vremena za napraviti manji komad - pitanja su na koja Marija zna odgovore, sretna što još uvijek uči.
- Ako imaš mirnu ruku, naučiš pravila ispravnog rada i imaš dobru opremu, samo ti trebaju volja i vrijeme. Ako se staklo pravilno ne zagrije i pravilno ne ohladi, ono puca. Nema pravila koliko je potrebno vremena za napraviti jednu perlu, ponekad je dovoljno 5 minuta, a ponekad pola sata, ovisi o tome koliko se zaigraš. Meni je od svega toga najteže naći slobodno vrijeme…”
I Marija, kao i brojni umjetnici, što iz profesije što iz hobija, osjećaju svoj umjetnički rad kao svoj mir, terapiju, lako se gubi pojam o vremenu kad ti je lijepo.
- Naravno, ponekad izgubim pojam o vremenu, to je stanje slično meditaciji, potpuno se isključiš. Radim kad je meni gust i u tome stvarno uživam. To me čini sretnom i zadovoljnom osobom.”, priča Marija koja uživa raditi i s djecom. Iza nje su, a i ispred nje, brojne radionice izrade perli na Noći muzeja i u Deši u Lazaretima, a keramika i nakit djecu jako vesele.
- Najviše volim raditi s djecom koja rado dolaze na radionice izrade keramike i nakita. Počela sam s mojom djecom i njihovim prijateljima, a kasnije sam krenula raditi volonterski u našoj udruzi umjetnika u Župi dubrovačkoj i jako sam ponosna ako sam barem malom krugu ljudi približila što je keramika, da znaju prepoznati razliku između gipsa, plastike i keramike, da se nešto može napraviti i bez kalupa, da se perle ne moraju kupiti i nizati, nego se one mogu i same napraviti…”
A sve to Marija radi u svom malom kutku, prepunom materijala, radova, alata. Ona ima svoj kutak sreće kojeg svi trebamo!
