Tamo gdje je sloboda, tamo je i raj na zemlji, kazat će oni koji slobodu vide u dozvoljenom uživanju u drogama i tjelesnim strastima, piše Slobodna Dalmacija.
Takav “raj” će najprije poistovjetiti s Amsterdamom, odavno poznatim europskim gradom gdje bez straha možete kupiti nešto marihuane i hašiša, pa onda još i uživati u društvu prostitutki, koje u ulici “crvenih svjetiljki” svoj posao obavljaju legalno. I neće vas ganjati policija, ni vas ni one koji su vam prodali laku drogu, niti “noćne dame” koje nude tjelesne usluge.
Ovakva sloboda je odavno bila privlačna turistima sa svih strana svijeta, a kolika je navala na to malo “raja na zemlji”, govori nam vijest da je Nizozemcima u Amsterdamu preko glave preslobodnih stranaca te su odlučili postaviti granice. Riječ je samo o granicama, da se razumijemo, jer ni plaćeni seks ni laka droga neće biti potpuno zabranjeni, jer ovako stoje stvari.
Od sredine svibnja neće više biti dopušteno pušenje marihuane na javnim mjestima u povijesnim četvrtima Amsterdama. Restorani će morati zatvarati vrata ranije, a ni prostitutke u ulici “crvenih svjetiljki” neće više smjeti ordinirati do jutra.
I barovi bi se trebali zatvarati u 1 sat iza ponoći, a prostitutke bi svoju djelatnost trebale završiti u 3 ujutro umjesto u 6 sati.
I mogućnost prodaje hašiša i marihuane ograničit će se samo na razdoblje od 16 sati do 1 iza ponoći.
To su objavile nizozemske vlasti koje ovakve mjere razložno objašnjavaju da će tako određene četvrti u Amsterdamu učiniti sigurnijima i ugodnijima za život lokalnog stanovništva, koje katkad proživljava noćnu moru zbog raspojasane slobode stranaca. Je li nam to poznato?
Četvrt De Wallen
Nizozemske vlasti kažu kako noću na nekim ulicama Amsterdama atmosfera postaje “vrlo mračna”. Baš kao i naši stanovnici splitskoga Geta, ljudi se tamo žale na opijanje, dernjavu i pušenje.
I nije to jedini problem, jer amsterdamske slobodne četvrti ne privlače samo turiste, nego i dilere, pa se onda tu događa i kriminal, a onda to povlači i nesigurnost na ulicama.
O amsterdamskoj ulici “crvenih svjetala” odavno se pričalo kod nas kao o nečem nevjerojatnom. Nekih davnih godina nije se toliko putovalo kao danas, samo rijetke je put odveo u Nizozemsku i baš u Amsterdam odakle su nam donosili priče o ženama koje stoje ili sjede u izlozima i prolaznicima legalno nude seksualne usluge. Takve priče teško su sjele na prosječne balkanske uši, iako se i kod nas javno znalo gdje se točno u pojedinom gradu “tajno” okupljaju prostitutke.
Četvrti crvenih svjetiljki nisu samo karakteristične za Amsterdam i Nizozemsku, ima ih i u drugim državama. U Amsterdamu je ta četvrt poznata kao De Wallen, u Njemačkoj Reeperbahn, ali imaju ih i gradovi u Americi, Japanu... Riječ je o područjima gradova koja su pojedine vlasti službeno odredile za legalnu i reguliranu prostituciju.
Amsterdamska četvrt crvenih svjetiljki – De Wallen najstariji je dio grada, danas tu živi samo 0,5 posto Amsterdamaca, ali prostitucija se tu odvijala oduvijek. Zapravo otkad je luka i mornara, drugim riječima, tamo gdje se vrti najviše muškaraca. De Wallen je blizu luke, a mornari su tamo oduvijek stizali brodovima, potom pješačili do četvrti, te prve novce trošili na piće i žene. De Wallen je zapravo činila mreža uličica koje su imale otprilike 300 jednosobnih koliba gdje su prostitutke nudile seksualne usluge iza prozora ili staklenih vrata, obično osvijetljenih crvenim svjetlom. Danas ima i onih s plavim svjetlima za transrodne davatelje seksualnih usluga.
Ne pomaže ni sindikat
Četvrt ima i bogatu povijest kroz koju se prostitucija odobravala, zabranjivala, pa odobravala... Svašta se tu događalo još od srednjeg vijeka. U to doba oženjenim muškarcima i svećenicima bio je zabranjen pristup u to područje. Godine 1811. ukinuta je zabrana prostitucije, a najbolje i najbrojnije mušterije su se regrutirale iz redova Napoleonove vojske. Sto godina kasnije, i 1911. je donesen zakon o zabrani bordela i svodništva, ali prostitucija nije zabranjena.
No, vratimo se u današnjicu kad nizozemske vlasti odlučno namjeravaju skratiti radno vrijeme prostitutki, kao i prodaju marihuane i hašiša. Lake droge se tamo prodaju u kafićima određene vrste. Nisu to kafići kakve mi poznajemo već se samo zovu “Coffee shop” i imaju zelene oznake, tako da se stranci ne zabune i znaju gdje mogu kupiti ograničenu količinu droge za osobne potrebe.
Specijalna komisija nizozemske vlade je 1976. redefinirala UN-ovu konvenciju iz 1961. o trgovanju i posjedovanju određenih droga, pa je tako promijenila odredbe u vezi upotrebe lakih droga.
Vlada je tako dekriminalizirala uporabu i posjedovanja kanabisa promjenom zakona tako da posjedovanje do 30 grama više nije bilo kazneno djelo. Politika tolerancije dovela je do izdavanja dozvola za kafiće, što je značilo da im je dopušten rad sve dok se u kafićima ne prodaju teške droge.
I zbog toga su nizozemske vlasti neprestano pod pritiskom različitih zapadnih zemalja da zauzda kafiće, što je i dovelo do zatvaranja nekoliko “coffee shopova” zbog kršenja pravila. No, u devedesetima vlasnici kafića organizirali su se čak i u sindikat.
Hoće li ovaj sindikat prosvjedovati zbog najavljenih mjera po kojima će se marihuana i hašiš od svibnja moći prodavati tek od četiri poslijepodne do jedan iza ponoći.
I hoće li skraćivanje radnog vremena ovim kafićima i prostitutkama zaista pripomoći sigurnosti u amsterdamskoj četvrti, bit će zanimljivo vidjeti i nama, gdje nas ljeti pijani stranci frustriraju, iako nemamo ulicu “crvenih svjetiljki”.