Prozno osvježenje ljeta stiže iz pera Splićanke s dubrovačkom adresom, Danijele Crljen. Njezin prvijenac, roman "Strah od kupine" uredila je i čitalačkoj publici preporučila Julijana Matanović, objavila splitska Naklada Fragment, a promoviran je u Splitu, gradu zastupljenom kao povremeno "mjesto radnje" i u knjizi, piše Slobodna Dalmacija.
Zanimljivo je da Crljen dolazi iz menadžerskog sektora; dugogodišnja je direktorica marine za jahte na hrvatskom jugu, točnije, marine "Veljko Barbieri" u Slanom. No, pisanje vazda oplakuje njezin život kao more žal...
Više o Danijeli – ovoga puta, spisateljici – u nastavku.
Prvi roman objavili ste nedavno, u zrelim godinama, i odmah zaslužili podršku kritike ali i pobudili interes čitateljske publike. Bio bi red da se predstavite; svojim riječima, samo hrabro.
– Ja sam Danijela, Splićanka s prebivalištem u Dubrovniku, mama dva mila bića u dobi od 13 i 14 godina. Premda sam po zanimanju ekonomist, u duši sam potpuni humanist, stoga nije čuditi se da sam kroz menadžment i ekonomiju birala teme koje u fokus stavljaju – čovjeka.
Moj zakašnjeli ulazak u književnost objašnjavam samokritikom i perfekcionizmom. Trebalo mi je dugo da steknem dovoljno hrabrosti da pustim rukopis na svježi zrak.
BACIMO OKLOPE
Otkud jedna direktorica marine, osoba u turističko-hotelijerskoj industriji, u fluidnom svijetu književnosti? Je li pomalo ambivalentno da u nekome s menadžerskim sposobnostima i poslovnim pedigreom poput vašega čuči ranjiva, literarno senzibilna duša?
– Kod nas nije popularno otkrivati svoj senzibilitet, o ranjivosti da i ne govorimo, pogotovo u poslovnom svijetu, a ja sam osobno mišljenja da bi nam svima bilo bolje kada bi i u svojim poslovnim ulogama odbacili oklope i otvorili se jedni drugima.
Nerijetko ćete sresti "poslovnjake" koji su strastveni kolekcionari, zaljubljenici u glazbu ili pisanu riječ, a što je to nego senzibilitet, ta zainteresiranost za umjetnost? Međutim, u društvu vlada neka predrasuda da ste loš menadžer ako ste senzibilna duša, a ja imam upravo suprotno mišljenje.
Tko se boji kupine još? Otkrijte čitateljima otkud takav naslov...
– Strah od kupine je metafora, a o čemu se točno radi ostavit ću čitateljima da otkrivaju sami. Bilo bi pomalo sebično od mene da otkrivam cijelu poantu priče.
Pišete o svojoj, ali i imaginarnim obiteljima, ima tu autentičnih i izmišljenih imena... Je li se netko od familije lecnuo, da ne kažem naljutio zbog (povremeno prilično eksplicitnog) sadržaja romana?
– "Strah od kupine" je moj roman, ali to nije moja priča. Ovo je svačija i ničija priča. "Kupina" je scenarij svake dalmatinske obitelji, svakog pojedinca kojega obitelj ne podupire u njegovim izborima, svake žene koja se nije ostvarila u drugom smislu osim majčinstva…
Roman je (uglavnom) baziran na stvarnim likovima, ali radnja je velikim dijelom plod moje mašte tako da ni ja sama više nisam sigurna što se zaista dogodilo, a što sam ja spajala izmišljenim fragmentima.
Rukopis su prvo pročitali moji najbliži, ali ne zbog provjere autentičnosti jer se ne radi o (auto)biografskom romanu, već iz razloga što iznimno cijenim njihovo mišljenje.
Roman – obiteljsku sagu – smjestili ste u Split, Žeževicu, Ameriku... Podijelili ste, pak, poglavlja "antikronološki". Sa 1910. godine lako "poskočite" do 2018., pa opet natrag u prošlost. Jeste li pomislili da bi takav pristup pripovijedanju mogao zbuniti čitatelja?
– Napisala sam onakav roman kakav bih i sama poželjela pročitati. Nisam konformist u ničemu pa tako ni u pisanju. Nadam se da će čitatelji u mom "spiralnom" prepričavanju uživati više nego da sam im ponudila linearnu priču.
Podržala vas je poznata hrvatska spisateljica Julijana Matanović, urednica knjige. Držite li da vas spaja sličan spisateljski senzibilitet?
– Izuzetna mi je čast imati ime Julijane Matanović, inače moje omiljene hrvatske spisateljice, utisnuto pored svoga. Ja pišem srcem i vjerujem da je to razlog zašto je Julijana prigrlila moj prvijenac, jer na vrlo sličan način "ćutimo" ovaj svijet.
PISANJE JE POPUT DISANJA
Naklada Fragment jedna je od rijetkih koja je pokazala zanimanje za vaše djelo. Smatrate li da su domaći neafirmirani pisci u Hrvatskoj diskriminirani, teško dobivaju priliku?
– Naklada Fragment je jedna od rijetkih koja ga je pročitala. Problem pronalaženja izdavača nije toliko u dobivanju kritika i odbijenica, već u tome da je teško postići da netko uopće otvori vaš e-mail s rukopisom.
Vječni sam pozitivac i vjerujem da kvaliteta kad-tad ispliva na površinu, stoga ako je netko u potrazi za izdavačem, a ima dobar rukopis, uvjerena sam da je samo pitanje vremena kada će mu se stvari posložiti.
Vidite li se u budućnosti za pisaćim stolom ili u marini?
– Pisanje je nešto poput disanja, pišem oduvijek i pisat ću zauvijek, makar više ništa ne objavila. Trenutno uživam u svom poslu i svom hobiju, a hoće li se ikada stvari obrnuti – a tko će to sada znati?
