Umjesto „Silent“ mediji su ih jednom krivo najavili kao „Silente“ i od tada braća Tibor (vokal, gitara) i Sanin „Sančo“ Karamehmedović (autor tekstova, bas), Doris Kosović (vokal), Lorena Milina (violina), Ivuša Gojan (bubnjevi) i Šimun Končić (klavijature, gitara, vokal) nastupaju pod tim imenom. Albumom „Lovac na čudesa“ (2013.) te hitom „Terca na tišinu“ osvojili su publiku diljem Hrvatske pa i regije. Tišina nije samo kumovala njihovom imenu, već je na neki način postala i njihov lajtmotiv. I zaista, u srpnju 2016. nastupila je tišina, članovi grupe „Silente“ odlaskom Tibora odlučili su stati. No, nije trebalo dugo, i dubrovački sastav odlučio je nastaviti s djelovanjem. Sudeći po nazivu svog trećeg i novog albuma, fanovima donose „Malo magle, malo mjesečine“, a album je izašao 5. lipnja. Više o proteklim godinama, planovima i velikom koncertu u Domu sportova 10. studenog govore Doris i Sanin u jednom od prvih intervjua nakon jednogodišnje pauze.
Što je bila spojnica koja vas je ponovo okupila to jest spojila?
Sanin: Tiborova poruka! On je zapravo izašao iz benda, mi smo se nismo raspali. Došao je šesti mjesec 2017. i njegova poruka: „Idemo raditi!“ To je ponovno pokrenulo stvari.
Jeste li u jednom trenutku razmišljali nastaviti bez Tibora?
Sanin: Bilo je svakakvih ideja. Imali smo neke stvari, materijale, ali nismo se nikad približili koraku da idemo bez njega. Na neki smo način računali na to da će se on vratiti, on je lik koji zapravo ne može živjeti bez ovoga. Jedini način na koji on može živjeti je kroz muziku.
Doris: Sanin je imao neke pjesme koje je probao napraviti sâm: Postojala je ideja da se okupimo i da nastavimo kako bi tako Tibora dozvali i vratili.
Kakve su Vam se još ideje vrzmale po glavi dok ste bili u stanci?
Sanin: Bilo je ideja za pokretanje te priče oko "Silentea", ali nije bilo autorskih ideja, barem s moje strane. To mi je bilo grozno vrijeme za takvu vrstu razmišljanja, nisam znao u kojem smjeru usmjeriti sebe, kome pisati pjesme? Nisam to uopće mogao, par sam pjesama napisao u cijelom tom periodu i bilo je užasno teško, a takve su onda i pjesme. Sad mi je puno bolje zato što nakon što smo završili tu priču, nakon što smo snimili ovaj album i dovršili taj nedovršeni materijal, lakše je raditi.
U postu prije stanke i u postu poslije stanke naglašavate „kako niste ili bar ne znate jeste li ljudi koji ovaj bend zaslužuje“. Možete li to malo demistificirati, kakve to ljude ovaj bend zaslužuje?
Sanin: To su visoki standardi! (smijeh) Nismo mi postali ti ljudi, ali vjerujem da smo im se približili! Ne znam možemo li postati ti ljudi i hoćemo li uopće biti svjesni kad to postanemo. Trebaš imati čvrsto središte da bi mogao biti otporan na sve te vanjske podražaje. Malo smo bili zaboravili na bit svega, više smo se bavili okolnim stvarima, a to nikada nije dobro.
Doris: Istina, to su malo visoki standardi! Kad smo počeli raditi nekako nas je prvenstveno vezalo prijateljstvo i tako smo ušli u cijeli taj žrvanj. Kad je „Silente“ postao to ime koje jest, malo smo bili zaboravili jedni na druge, na ljude. Meni je Sančo bio basista, tekstopisac „Silentea“, ali ne bi stali i pitali: „kako si, šta ima s tobom?“ To je nekako prestalo postojati.
Dakle, ohladili su se odnosi među vama?
Sanin: To je tako brzo išlo da uopće nisam ni razmišljao o tome. Nije bilo načina da se stane, a trebalo je stati, sagledati gdje si, tko si i kakav si prema kome jer stalno je bilo nešto što te neprestano „melje“…
Doris: Da. Onda se zaustaviš i pitaš se što fali i u kojim smo koracima pogriješili?! Ali to je već negdje davno, davno, bilo...
U tom međusobnom udaljavanju situacija je eskalirala u smislu da se Tibor najviše udaljio i napustio bend?
Doris: Bilo je raznih situacija i raznih razgovora, ali je stvarno bilo pitanje vremena i ja bih rekla da se to trebalo dogoditi. Ta crta je išla baš jako brzo i pravocrtno, a trebalo je to sve zakočiti.
Što ste naučili iz svega toga?
Sanin: Naučio sam da mi je jako teško bez toga. Zvuči možda „cheesy“, ali mislim da sam postao bolji čovjek. Svakako, bolje se osjećam, imam više energije. Jednostavno, bolji sam.
Doris: Naučila sam da je sve drugo nekakvo lutanje, mogu se baviti s milijun stvari u životu, ali ovo je ono što me određuje i što stvarno želim biti.
Napisali ste kako ovo nije vaš „comeback“?
Sanin: Kad ja kažem „comeback“ i kad netko od medija napiše „VELIKI COMEBACK“ tu zapravo govorimo o drugim stvarima. To kao da smo otišli pa se vratili! To nam ne odgovara jer mi nismo nigdje otišli, mi smo stali, stali smo s izvođenjem pjesama, s pisanjem, s pojavljivanjem u medijima… Naša vizija „Silentea“, naše stvaralaštvo nikada nisu stali. Grčili bi se još pet godina da je stanka potrajala još toliko. Taj clickbait „COMEBACK“ u medijima nas je živcirao. Jer, kad te netko pita: „Čujem da opet svirate?!“ A ti kažeš: „Da, ima nekih pjesama, bit će nešto, nemam pojma kada…“ Nakon pet minuta pojavi se naslov „SILENTE SE VRAĆA Veliki comeback…“ To je neka vrsta prevare i zato smo se pokušali udaljiti od korištenja te vrste izraza.
Što je bi onda vama bio najbolji izraz?
Doris: Odmorili smo se.
Bojite li se da vam se opet može dogoditi isto?
Sanin: Ne može se dogoditi iz istog razloga. Svašta se može dogoditi, ali mislim da se baš ovo ne može ponoviti. Morali bi postojati neki drugi razlozi.
Kazao je austrijski pjevač „Falco“ kako je rođenje svakog albuma uzbudljivo, ali najuzbudljivije je začeće. Kako je vama bilo raditi na novom albumu?
Sanin: Mi smo ovaj album počeli svirati 2016. i zato je priča čudna jer je on ostao nedovršen u trenutku kad smo najavili stanku. Stali smo usred pripreme ovog albuma. Ostalo je pjesama koje je trebalo dovršiti, zvučno i tekstualno, a kriminal nad pjesmama ostaviti ih nedovršenima. Poslije stanke smo upregnuli sve sile da dovršimo sav taj materijal. Dodali smo par pjesama, ali u principu to je taj materijal od prije, neke starije pjesme. Počeli smo vježbati u šestom mjesecu 2017., studio smo bukirali za prosinac i snimali smo dosta brzo – trebalo nam je dvadesetak dana u prosincu 2017. Više je potrajao ovaj dio obrade, Tibor nam je bio novi producent i evo tek sad u šestom mjesecu to izlazi.
Doris: Kad smo se nakon pauze našli, već smo bili u raznim obavezama. Život teče, ali meni sve to ima smisla. Cijelo su ljeto, primjerice, vježbali Sanin, Tibor i Ivuša. Nisam mogla dolaziti na probe, rekla sam da ću se pridružiti tek nakon dva mjeseca. Točno čujem na kojim su pjesmama radili njih trojica, a točno mogu čuti kada sam se ja uključila u cijeli taj proces. Osjeti se i da je Šimun došao pred kraj. Tako da je to meni najzanimljivije u tom cijelom razdoblju stvaranja: čujem kako je rasla dinamika cijelog albuma.
Ovaj put vam producent nije Nikša Bratoš. Zašto?
Sanin:Nikša je velika faca pa ti je na neki način lakše raditi. Daje ti određenu sigurnost, nećeš skrenuti s ceste, usmjerava te. Nama je bilo fenomenalno raditi s njim zato što je „fora“ lik, nije netko tko se pravi faca i koji govori kako on sve zna. Mi smo frendovi s njim, zvali smo ga, ali nije bio dostupan. Naravno, ne možeš ti nekoga zvati za prosinac, a čovjek ima toliko toga bukirano unaprijed! Potom smo se raspitali, koji studio, s kime, ovo-ono i našli smo dobar studio te smo odlučili da ćemo zapravo sve napraviti sami. Imali smo sve aranžmane napravljene, samo nam je trebao netko u studiju tko će nam malo oblikovati zvuk, tko će zapravo stajati za pultom i informatički rješavati stvari ispred sebe. Zanimljiv je album u tom smislu, nije to stvar kvalitete – bolji ili lošiji, jednostavno, drugačije je bilo raditi na njemu. Htjeli smo da to zvuči prirodno, bendovski uvježbano, snimljeno i producirano. Mislim da smo u tome uspjeli. Sound je drugačiji, ne znam jesam li po tom mišljenu manjina i primjećujem li to samo ja, ali nisam dobio toliko komentara koliko sam očekivao. Naime, očekivao sam da će ljudi reći: „Ovo vam loše zvuči, prošli album vam je bio bolji!“ Ovo nije neka pop-produkcija na koju su ljudi navikli, ovo je bliže nekoj rock-produkciji koja nije toliko isproducirana, nemaš tri gitare, imaš jednu, nemaš pet vokala, nego dva… Željeli smo se približiti tom liveu i tako je ispalo. Držim da to zvuči prirodno. Naravno, nismo mi ni prije toliko ”hiperproducirali”, ali ovo je totalno blizu liveu.
Može se čuti komentar kako zvučite ozbiljnije, zrelije?
Sanin: Ne znam, kad netko kaže „ozbiljnije“ nisam siguran da pod „ozbiljna glazba“ imam istu zamisao kao taj netko koji komentira. To su uvijek neka neslaganja u tim shvaćanjima. Ne bih rekao da je ozbiljan album, mislim da nam je drugi album ozbiljniji od ovoga. „Lovac na čudesa“ je razigran, a ovaj ima neke razigrane i neke ozbiljne pjesme, ali ga definitivno ne bih nazvao ozbiljnim.
Jedna činjenica ostala je kao trag vaše stanke - odlazak violinistice Lorene Miline.
Doris: Zato ovaj album i jest drugačiji. Znači, kad je tu šestero ljudi, onda album i pjesme zvuči kao šestero ljudi. Sad je jednostavno tako da nas je petero, tog instrumenta nema i pjesme su takve kakve jesu.
Jeste li razmišljali na neki način nadoknaditi violinu?
Sanin: Nema se tu što nadoknaditi, nema rupe u zvuku koja nama smeta. Ne bi ubacivali tu violinu iz istog razloga zašto ne bi ubacivali još jednu gitaru. Je li se tu nešto u aranžmanu drugačije moglo napraviti, tipa aranžirati prostor za violinu - to su uvijek mogućnosti. Ovaj sound, ova pjesma, ovako kako sve to skupa sada zvuči nema prostora za violinu.
I kakvi su prvi komentari o albumu?
Sanin: Kako od koga! Čini mi se da kritika „ispaljuje“ i da im je ovo dobro. U Hrvatskoj, što se tiče te kritike, ima određeni broj ljudi. Teško je naći pravu kritiku, trebaš „kopati“, ali kad nađeš onda nađeš upravo tih par ljudi koji se stvarno bave time. Oni nisu voljeli naš početni rad, a sad ovo hvale. Kod publike je na primjer suprotno: oni „ispaljuju“ na album „Lovac na čudesa“ , a to je naš prvi album koji najavljuje naš dolazak. On je zapravo više od nas, on je više od albuma, on je najava dolaska novog benda i ne možemo mi nadmašiti taj trenutak, to je jednostavno prejako.
Kako se nosite s kritikom i s različitim interpretacijama?
Sanin: Kako kada. U početku me to devastiralo i onda sam se pokušao odmaknuti, pokušao sam ne pratiti sve to. Došao sam do jedne točke da sam to prestao čitati. Sada me malo zanima feedback pa čitam, nisam baš pratio, ali sad čitam. Ispočetka, kad bih pročitao neku kritiku i kad bi prionuo radu, u trenutku pisanja bih čuo unutarnji glas koji bi govorio: „ovo bi moglo biti nekome ovako ili onako“ - što je potpuno krivo! Ne smiješ to nikada raditi, ne smiješ se voditi time da bi ovo ili ono moglo nekome biti dobro. To je horor, ali riješio sam se toga. Što se tiče interpretacija mojih riječi, volim vidjeti kvalitetnu interpretaciju, što više njih ima, to bolje. Bez obzira u kojem smjeru išle određene interpretacije, nekada i meni otvore neke nove svjetove koje do tog trenutka nisam znao. Ljepota je u tome, u tim različitim pogledima.
Kako uspijevate uskladiti privatne obaveze i obaveze s bendom?
Sanin: Sad je frka, sad je žestoko. Prije smo imali samo Silente, sad imamo hrpu stvari i najteže je dok se stvari ne pokrenu, najteže je ovo uspostavljanje nekih temelja, ali kad to riješimo, mislim da će sve biti kao prije.
Dakle, trebate se pripremiti za nastup u Domu sportova?
Sanin: To je koncert o kojemu jedino sad razmišljamo, nemamo nekih planova za koncerte prije ili poslije toga. To nam je velika stvar i usredotočit ćemo se da to bude vrh!
Može se pročitati kako ste jedan od najmlađih bendova koji je samostalno odlučio nastupiti u Domu sportova?
Doris: A do kad ćemo više biti najmlađi?! (smijeh)
Sanin: Dok ne budemo najstariji, a mislim da nema ništa između! (smijeh) Ili si stari bend, old school ili si novi bend s 45 godina! (smijeh)
Kako vas doživljavaju kolege, jeste li još uvijek „novi“ ili ste postali još jedan od glazbenih sastava?
Sanin: Ne znam je li to do mene, ali mislim da smo uvijek bili malo „autsajderi“ i da smo to i ostali. Samim time što smo iz Dubrovnika, a većina bendova je iz Zagreba. Družili smo se s njima svima, ali smo imali drugačiji krug ljudi i druge ”spike”.
Dopadali vam se ta pozicija autsajdera?
Sanin: OK mi je, nemam ništa protiv, ali ne trudim se ni da to budem. Mislim da se taj pridjev da smo „novi, novi, novi“ izgubio. Počeli smo kao neki autsajderi pa smo odjednom stali i sad smo sve zbunili s ovim trećim albumom… Pretpostavljam da sad nitko ne zna što se događa! (smijeh)
Jeste li razmišljali o suradnji s nekim drugim umjetnicima?
Sanin: Ne baš. Nemam uopće ideju na koji bi način surađivali s nekim?! Ima hrpa ljudi na glazbenoj sceni s kojim bih se volio družiti i popiti kavu. Mislim da bi se suradnja s ljudima koje najviše cijenim svela na nekakvo prešutno razumijevanje i da ja toj osobi nemam što reći, a ni ona meni. Niti bih ja njega volio išta pitati, niti bih volio da on pita mene. Radije bih s njim ili s njom nešto popio nego da mi kao nešto surađujemo, pišemo zajedno pjesme ili da on/ona pjeva moju pjesmu, a ja njegovu/njezinu… Ne vidim potrebu ni iskrenost u tome, to mi je malo forsiranje.
Što bi bilo iskreno?
Sanin: Meni je najprirodnije napisati neku stvar, poslati je Tiboru, on je napravi i odradi sve. To pjeva on ili Doris, a svira „Silente“. Što se mene tiče, ništa iskrenije osim toga u ovom poslu nisam sreo.
Dubrovnik nazivaju studentskim gradom, gradom prijateljem djece pa i kućnih ljubimaca. Je li Dubrovnik grad prijatelj mladih glazbenika s obzirom da nema pravog opremljenog tonskog studija? Kakvi su uvjeti u Dubrovniku?
Sanin: Mislim da su uvjeti OK. Imaš Udrugu mladih „Orlando“ koja će uvijek dati svoju opremu da sviraš. Vjerujem da svatko može dobiti šansu da se okuša. Nekako mi se čini da nema puno mladih glazbenik općenito i da nema te „rulje“ koja je prije deset godina postojala. Barem ih je troduplo manje – u najbolju ruku! Što se tiče studija, to vam se isto tako promijenilo, recimo, pjesmu snimiš u sebe doma. Dobro, poći ćeš je i negdje ozbiljnije snimiti, ali sad to ljudi „rokaju“ u svojim kućnim studijima i fakat zvuči dobro. Meni se čini OK raditi u Dubrovniku.
Doris: Mislim da talentirane djece i publike ima, ali se kultura odlazaka na koncerte ovdje ne može razviti uopće. Prvo, zbog nepostojanja adekvatnog prostora gdje se kvalitetno mogu raditi koncerti bilo koje vrste muzike, a samim time se mladost odgaja. Prije sam u svojoj 14. i 15. godini bila „blagoslovljena“ jer je bilo koncerata i svirki. Sve sam to obilazila, upoznavala ljude i stvarno mislim da me to oblikovalo u ovo što sam danas. Vjerujem da danas ima mladosti koja želi, ali ako se sami ili s društvom nisu snašli, pogube se ili krenu jednom pravcu i jednostavno se izgube. Osnovni problem Dubrovnika je neimanje navike odlaženja na koncerte.
U prilog mizernoj situaciji ide i zasad neslužbena najava kako u parku Orsula ovog ljeta neće biti koncerata?
Doris: Ono što se konkretno dogodilo prošlog ljeta, a bilo je predivno, oslanjalo se na troje entuzijasta koji su ušli u to, sve to izdogovarali uz potporu Grada Dubrovnika tj. Javne ustanove Rezervat Lokrum. Ove godine tih ljudi nema i nitko se nije odlučio nešto napraviti tako da je ono što se dogodilo prošlog ljeta izoliran slučaj. Šteta, jer na Orsulu bi mogao doći Sting koliko je to savršeno i kako je to prelijepa priča.
Sanin: Zanimljivo je kako ljudi „ispaljuju“ tek nakon što nečega nema! Sad nema Orsule i svi govore: „ajme, kakva šteta!“ Dok je bilo gore svega i dok se Andro Vidak „trgao“ sam sa sobom i tko zna kojim demonima da privuče ljude i da nešto napravi, dolazili bi komentari: „Ne da mi se na koncert, nešto pada, malo puše… Imam nekih drugih stvari!“ Nije sve tako crno-bijelo.
Doris: To bih nazvala „dubrovačka uspavanost“. Malo nam je predobro.
Nema navike odlaženja na koncerte, čega po vašem mišljenju još nema u Dubrovniku?
Doris: Družim se s ljudima i pričam s njima, mnogo njih ima dobrih ideja, ali meni se čini da fali komunikacije između raznih udruga koje bi se možda trebale udružiti i zajedno nešto postići. Općenito fali komunikacije na svim nivoima – i od mlađih do starijih! Iako ne volim ta svrstavanja u roker, punker, ovi ili oni, ali prije sam kao rokerica znala da u Župi dubrovačkoj ima ekipa koja sluša sličnu muziku kao i ja i mi bi se svi našli jer, inače, ih ne bih poznavala. Danas su ljudi sami sa sobom doma, imaju tri-četiri prijatelja i prate ono što se događa u tom krugu, a često ne znaju da se izvan tog kruga događaju predivne stvari. Sve su to neki pojedinci.
Summa summarum bio bi : „Malo magle, malo mjesečine, malo komunikacije“
Doris: Da, sviđa mi se to.
Pitaju li vas mlađi glazbenici za savjet?
Sanin: Pitaju, ali nemamo dobrih savjeta. Najbolji je savjet da ne primaš savjete od drugih muzičara. Jer, nitko ne vrti tvoj film, netko ti drugi svojim savjetima ili viđenjima čak može odmoći, ne valja se ni razbacivati tim savjetima. Uvijek govorim da treba raditi na svojim autorskim stvarima. Ako dajem nekome savjete mogu nekog skrenuti s puta, čudno je to.
„Oj, budi svoj“ – rekao bi August Šenoa. Koliko je to danas teško?
Sanin: Super lako! Zašto ne biti svoj?! Ne mislim ni da sam toliko autentičan pa onda i ne razmišljam previše o tome.
Doris: Važno je da umjetnost nije tu radi umjetnosti. Meni je sve ostalo OK. Trebaš samo znati što želiš i ići tim putem. Svatko zna i ima donekle viziju što želi biti i što već jest.
Što ste naučili surađujući s medijima?
Doris: Moja su iskustva takva da najveći broj novinara dolaze nepripremljeno, imaju štancana pitanja i onda nakon nekog vremena i ja uopće izgubim interes za komunikaciju. Ne mora nas voljeti ni slušati našu muziku, ali bitno je da taj netko zna o čemu pričamo i to mi je super.
Doživljavate li pritiske što se tiče ispunjavanja određenih očekivanja nakon pauze?
Sanin: Nema pritisaka, mi smo s ovom pauzom riješili neki mali pritisak koji je postojao sa strane. Očekivanja koja trebamo ispuniti nema, ali svatko za sebe ima određeni pritisak. Svakoga „pere“ određeni pritisak, toga uvijek ima i to je normalno.
Koji su vaši uzori?
Doris: U principu nemam uzore, imam samo muziku koja mi se sviđa i koja mi se ne sviđa. Općenito, ne volim filozofiranje o muzici… U biti se zato nikada nisam družila s muzičarima (smijeh) Najiskrenije! Muziku doživljavam po principu: ili me nešto dirne ili me nešto ne dirne. Stvarno funkcioniram na razini emocija i mislim da sam jako jednostavna osoba. Nemam uzore da recimo želim zvučati poput ovoga ili onoga, mislim da imam svoj zvuk i nikad nisam potpuno zadovoljna.
Što kažete na ljude koje se vrjednuje na osnovi njihovog glazbenog ukusa?
Doris: Na primjer, imam poznanike koji su završili glazbenu akademiju i „ozbiljni“ su muzičari, ali jednako tako idu po splavovima, prvi su na stolu… Ne volim to, ali nemam problema s time. Ako tebe nešto dira, zašto ne?! Idi na taj stol i ”vrti te žarulje”! Ne sudim ljude po tome, ni karakter, ni njihovu inteligenciju…
Sanin: Meni je sve to u redu. Uostalom, nikada ne možeš razumjeti razlog zašto netko voli neku muziku. Kad se pokušaš suočiti s time, protivit se i zalagati se za nešto, ne možeš ti nekome nešto objasniti… Ne vjerujem da muzika određuje nekoga!
Smeta li vam kad vas ”trpaju” u ladice?
Sanin: Meni ne smeta. Ne kontam tu potrebu svrstavanja, ali dobro.
Doris: Ne smeta mi, ali mi je glupo.
Kako ćete provesti ljeto?
Doris: Stvarno imam puno, puno obaveza. Postala sam odnedavno direktorica svoje firme, otvaram jedan lokal u Dubrovniku i radim ga po svojoj mjeri jer nemam omiljeno mjesto u gradu. To će se uskoro realizirati. Imam dosta svirki koje sam zakazala prije par mjeseci, tu je i Silente. Ako bi dan mogao trajati 48 sati, to bilo odlično.
Sanin: Tu je priprema za koncert u Domu sportova i pisanje novih stvari.
Postoji li neki cilj koji ste si odredili?
Sanin: Ne baš.
Doris: Prvi neki vrhunac koji očekujem u bližoj budućnosti je koncert u Domu sportova. Stvarno imam velika očekivanja koja neprestano rastu, a tiču se više našeg zadovoljstva.
Sanin: Velika je to frka! To je nama koncert nakon skoro tri godine. Jesu to naše pjesme, ali nismo dugo zajednički svirali niti smo zajedno nastupali i sad se vraćamo na stage i cijelu tu tremu imaš proživjeti iznova. Opet se javlja neka ”luda” želja koja je postojala u početku i koja je dobra. Riječ je o neizvjesnosti koja te goni, tako da je vrlo uzbudljivo.
A kada ćete nastupati u Dubrovniku?
Sanin: To ne znamo.
Doris: Sve je usmjereno na ovaj koncert u Domu sportova, za našu dušu.