Tih šezdesetih postali su najveće zvijezde, upoznao ih je cijeli svijet, a sve je počelo nastupom na Euroviziji. A osim po sjajnoj glazbi i čudesnoj karizmi članova, Dubrovački trubaduri u svijetu su postali prepoznatljivi upravo po monturama koje su prizivale neka romantičnija, trubadurska vremena. Nastupa na Euroviziji rado se sjeća Trubadur Lući Capurso i crvene monture, a na to ga je podsjetila njegova prijateljica Nada Zanze stavivši na društvene mreže fotografiju iz davnih godina na kojoj su njih dvoje, Nada u njegovoj, crvenoj eurovizijskoj, a Lući u jednoj od brojnih koje im je dubrovački teatar davao na posudbu za nastupe.
Kako su se onda izrađivali kostimi za nastupe, tko ih je kreirao, kako su se nosili?
-Kako je TV Zagreb bila organizator, oni su zapravo htjeli napraviti monture, pa nam je pokojna prijateljica Jagoda Buić njih i iskreirala. sve je bilo bogato, ali i jako debelo, jer ona ih je nacrtala tako da bi trebale biti od vune, bile su strašno debele. Bio je taj gornji dio, naboran, crveni, bile su košulje, duge gaće, vunene bječve i duge čizme. Paletun je bio ukrašen kao dukatima, nekome oko prsa, meni sa strane, do ramena. Mi smo tada bili jako mladi pa nismo vele ni obadali koliko je ustvari u tim monturama bilo vruće za poludit‘! Nastradali smo od toga, a nismo se baš mogli presvlačit pa smo, nakon svih tih nastupa i svega, tek na Splitskom festivalu umjesto vunenih bječava i dugih čizama uzeli kao hulahopke, tajice, nešto tako. Ali žene su nas onda zezale non stop, gledale bi i smijale se tko ima bolje noge" - kroz smijeh se prisjeća Lući divnih godina najveće popularnosti Trubadura i efekta trubadurskih kostima.
-Imali smo gaće k‘o baletani, pa smo morali izmišljati, bilo nam je za umrijet u monturama, a bile su krasno kreirane i sašivene, ali... E onda su nam Dubrovačke ljetne igre za nastup dali male, kao kratke gaće i u njima smo pjevali La musica di notte i to je bio pogodak. Tad smo, osim za Igre, po prvi put pjevali uživo, ispod zvonika, kad je ovdje bio Georgij Paro, moju pjesmu ‘Moja pjesma neka leti cijelom svijetu sad, neka ona svima kaže ovo je moj Grad". a prije toga nismo bili sreće da smo imali izbora, pa smo iz Teatra uzimali njihove kostime na revers, kad završe nastupi - vraćaj" - priča Lući.
Kaže kako je tada, nakon Eurovizije na koju su, dodaje ‘štojaznam, ostali 5. ili 6." bila ogromna euforija oko svega, baš kao i danas oko Baby Lasagne.
-Kad smo se vratili, očekivanja od nas su bila ogromna, euforija još veća, čudan neki val. I jednako kao i ovemu malome, i nama se dogodila ista stvar, bili smo prvi na generalnoj probi. Mićo Brajević, tada TV organizator, stalno je govorio: "daj bože da ne budemo prvi na generalnoj, daj bože..." I mi budemo prvi na generalnoj. Znao je što će se dogoditi i upravo to se i dogodilo - počela je europska mućka i sve se ostalo zna, eto kako je finulo" dodaje Lući povlačeći paralelu s ovogodišnjim kandidatom Eurovizije i gotovo identičnom situacijom.
Da se vratimo na monture - njihovim jadima s kostimima tu nije bio kraj, eurovizijske monture morali su vratiti televiziji.
-Nakon par mjeseci tražili su da ih vratimo, one nisu bile naše, jasno, šivene su za nastup, i onda je nekome od nas, ne znam više kome, palo na pamet da im napišemo molbu. Napisali smo onako iskreno, molimo vas da ih zadržimo jer smo po tim monturama i postali prepoznatljivi u svijetu, one su postale dio nas i bogami - odobrili su!"
A nakon toga krenule su svjetske turneje. I to sve bez viza!
- Na vlasti je još bio Franco, išli smo u Madrid, došla je kako je to već išlo, službena depeša i pjevali smo na nekoj placi, totalno ludilo. Onda smo isto tako bez vize išli za Portugal, tamo nastupali na televiziji, imali koncerte, publika nas je obožavala... nevjerojatno. Bili smo na turneji mjesec i pol dana u Peruu, fantastične stvari su nam se događale, ma svugdje, cijeli smo svijet obišli. Kad smo se vratili s Eurovizije, publika je bila strašno vesela zbog nas i euforična, napravili su nam špalir od Jugotona do Trga bana Jelačića, a mi smo poviše banke s balkona pjevali ‘Jedan dan‘. Eh, ‘68. je to bila... na kraju balade mi smo uspjeli, za ono doba bili smo veliki" - skromno će Lući u sebi dobro znajući da su danas, pogotovo obzirom na prošla vremena, još i veći.
A prve, Jagodine eurovizijske kreacije montura Dubrovačkih trubadura, bar onu koju ima Lući, ići će u muzej, a ovih četiri-pet koje ima, što iz teatra, što posebno šivene što, kako bi on rekao ‘izventane ni iz čega, neka stoje, ne pitaju jest‘.