Grašo se našao na meti pravovjernih zbog beogradskog koncerta, a znate li uopće zašto Oliver nije htio tamo pjevati? Gesta je bila osobna, kao što svaka ljubav jest

Mene zanimaju samo pjesme, tekstovi pjesama, ono što je bez obzira na glazbenu, aranžersku ili interpretatorsku oblandu jednostavno pjesma koja kao takva funkcionira i kao takva može stajati otisnuta u knjizi, u bilježnici, u pamćenju. Glazba, aranžmani, interpretacije... posao je drugih. Tako je prije više od 40 godina zapisao i u “Mogućnostima” objavio Momčilo Popadić, pjesnik, novinar, pjesmopisac koji je napisao brojne stihove koje su drugi pjevali.

Među njima su i pjesme koje današnja publika znade samo kao pjesme Olivera Dragojevića premda iza njih stoje drugi ljudi, od Jakše Fiamenga do Tomislava Zuppe i Zlatana Stipišića.

No kao što se s vremenom izgubila svijest o pjesnicima koji stoje iza tih stihova, tako su se i imena kompozitora zaboravila pa izvođač, u ovom slučaju mitski Oliver Dragojević, figurira kao “sve u jedan”. A nije! On sam, barem je tako zabilježeno, napisao je tek četiri svoje pjesme i, također je zabilježeno, ni s jednom nije bio zadovoljan.

Danas se Petar Grašo našao na meti pravovjernih pred svoj koncert u Beogradu, koji je odavna rasprodan i kojem dodatna marketinška pompa ne treba. Morao je sastaviti priopćenje kojim je bio prisiljen pojasniti što je htio reći kad je za neke novine izjavio da će se u Beogradu “kroz neke pjesme sjetiti dragih ljudi, poput Doris, Olivera, Arsena, koji su bili uz mene na mom glazbenom putu”.

Pravovjerni tumači jedne vrlo osobne odluke Olivera Dragojevića kojoj je u međuvremenu pridodan nadnaravni domoljubni sadržaj, zamjerili su Graši što će u Beogradu pjevati “Oliverove pjesme”.

No niti je riječ o “Oliverovim pjesmama”, barem ne u cjelini, niti je Oliverova odluka, znaju to svi koji žele znati, u cjelini bila motivirana samim domoljubljem.

Svi koji žele znati, znaju da je ta Oliverova odluka bila motivirana dirljivom solidarnošću s djedom svojih sinova, ocem svoje žene, i njegovim suzama nad brodićem koji je, u paljbi neprijateljskih topova, potopljen kao jedan od brojnih nestrateških žrtava agresije.

Tom gestom Oliver je pokazao da sentiment može biti vodič kroz kaos zlog vremena i tom je gestom pokazao svoje duboko, nježno, lirsko domoljublje.

Oliverova gesta bojkota srbijanskog koncertnog tržišta bila je osobna kao što svaka ljubav i jest, pa i ljubav prema domovini, makar utjelovljena u neutješnom žalu za jednim brodićem. Današnje paradiranje tom gestom znak je neukusa i neznanja i pokušaj delegitimiranja njegove, Oliverove, emocije.

Istina je da je danas odnos prema njegovoj čarobnoj ostavštini gotovo u cijelosti preuzela nimalo muzikalna branša.

Ta branša, u nezdravoj sklonosti preuzimanja čitavog područja patriotske osjećajnosti, nastoji i patriotizam Olivera Dragojevića podvesti pod svoju mjeru te i Petra Grašu, a sutra nekog drugoga, predstaviti “manjim Hrvatom”.

Ta prizemna mjera domoljublja, dirigirana iz vidljivih i nevidljivih središta moći, nastoji sve, pa i glazbu, svesti na svoju sliku i priliku. Čini to kroz, kako je Popadić 1980. napisao, “takve rečenične sklopove koji bi mogli uništiti najizdržljivije mozgove..., takve verbalne otirače da bi se papir posramio kad bi mogao. A možda se uostalom i srami.”