Jeste li se ikada zapitali zašto ostajete u nezadovoljavajućim odnosima, zbog čega ne znate reći NE, ili pak zašto nakon prekida ili gubitka ne možete krenuti dalje? Riječ je dakako o separaciji, no kako ćete se snaći s izazovima iste, ovisi o tome kakvo ste imali iskustvo u ranom periodu simbioze/separacije. Naša implicitna memorija sadrži pohranjene podatke o tom iskustvu. Slikovito rečeno, urezana je u naše pamćenje. Implicitne memorije se u biti ne možemo svjesno sjetiti, no nikada ju ne možemo zaboraviti.
Što je simbioza?
Simbioza je period koji traje od rođenja do osamnaestog mjeseca života djeteta. U tom periodu dijete nema psihološki sebe. Točnije ne osjeća sebe ako netko nije s njime. Uloga majke je tada presudna jer dijete percipira sebe i majku kao jedno biće. Sliku o sebi stvara kroz majčin dodir, njeno zrcaljenje i emocionalnu prisutnost. Beba na taj način upija dobar osjećaj sebe što rezultira ugodnim tjelesnim stanjem. Iskustvo odnosa s majkom, beba ugravira u mozak kao neuronski zapis i ono predstavlja automatske obrasce socijalno- emocionalne interakcije koje osoba cijeli život nesvjesno koristi u interakciji s drugima s kojima je povezana.
Zašto je simbioza toliko bitna?
Kada je dijete dobilo dovoljan osjećaj stopljenosti s majkom, ono se može lako separirati. Emocionalna zatvorenost majke onemogućava djetetu dublje povezivanje s njome. Ako majka nije dostupna, kada je dijete treba, ono se odmalena uči na nemoćnost, dok dovoljno namirena djeca uz emocionalno dostupnu majku, imaju osjećaj temeljene moćnosti, što kasnije realizira osjećajem; Ja to mogu.
Kada počinje separacijski proces?
Nakon što se povezalo s majkom, emocionalno namirilio, upilo sigurnost te izgradilo sigurnu bazu, dijete počinje istraživati svijet i vježba odvajanje od mame kroz puzanje i hodanje. Dijete postaje znatiželjno, želi istraživati svijet ali mu je potrebno i da se ponovno vrati natrag u sigurno majčino krilo. U djetetu se javljaju dva impulsa; jedan je istraživati, a drugi je vratiti se majci. Da bi dijete dobro prošlo u fazi separacije ono treba dobiti poruku da je u redu odvojiti se, i da će mama uvijek biti tu ako se poželi vratiti.
Faza neću
Faza neću također je karakteristična za process separacije. Govorenjem ne i neću, u djetetu se stvara separacijski impuls jer se kroz ljutnju i neću dijete separira od majke. Govorenjem NE drugima, dijete ustvari kaže DA sebi. Kada dovrši separaciju dijete postaje samo sebi emocionalno dovoljno i nije ovisno o mami, rado ostaje kod drugih i spremno je ići u socijalizaciju i povezivanje s drugima bez povrjeđivanja i odustajanja od sebe.
Zapeli u fazi separacije
Osobe koje ne znaju drugima reći NE i zauzeti se za sebe, loše su prošli u periodu simbioze /separacije. Njihovo NE je lomljeno i oni su zapeli u toj fazi. Također oni koji su u separaciju gurnuti prerano, u odrasloj dobi žele biti sami i vjeruju da im nitko ne treba. Takav obrazac prenose u druge odnose; partnerstvo i djecu.
Suprotan je slučaj kada dijete nije odradilo separaciju s majkom jer je vjerovalo da se mora brinuti za roditelja i da je separacija opasna.
Iskustvo simbioze i separacije na partnerski odnos
Osoba koja je prerano gurnuta u separaciju, treba više prostora u partnerskom odnosu. Preveliku bliskost smatra “gušenjem”, dok osoba koja nije odradila separaciju želi simbiotski odnos, i često upada u separacijsku krizu kada se partner od nje na bilo koji način odvoji.
Kako dalje?
Kroz terapijski rad možemo raditi na otkrivanju neučinkovitih obrazaca ponašanja te unaprijediti kvalitetu života. Neka ovo bude vaša Novogodišnja odluka.