Klapa Kaše vratila se s kanadske turneje: ‘Već nakon prvog akorda vidjeli bismo osmijeh na licima ljudi koji su pjevali s nama, a Kanada je tolika zemlja da si nonstop osuđen biti u nekom automobilu!‘

Članovi klape Kaše nedavno su se vratili s mini turneje iz Kanade. Bio im je ovo prvi prekooceanski nastup, a kako otkriva voditelj klape, Vicko Dragojević, dojmovi su se već pomalo slegli.

- Ovo je bilo jedno od najboljih putovanja jer je bilo jedno od najdaljih, ali smo, kad smo se vratili, unisono imali najintimniji osjećaj da zapravo živimo na najljepšem mjestu na svijetu, započinje Dragojević.

Privatni album

Otkrio je kako je uopće došlo da se klapa s juga Hrvatske zaputi na sjever Amerike.

- Bračni par Tijardović koji je u Kanadi već skoro trideset godina dugo su nas pratili na Omiškom festivalu. Inače, gospođa Tijardović je profesorica pjevanja, imaju svoju klapu... Javili su nam se prošle godine u rujnu s pitanjem bi li mi došli u Kanadu. Dogovorili smo detalje, trebao je ići i direktor Omiškog festivala i na kraju nije pošao. Naime, trebali smo imati klapsku radionicu pa sam je na kraju održao sam u Hamiltonu. Kad smo već planirali odlazak, predložio sam direktorici Turističke zajednice grada Dubrovnika, Ani Hrnić, da kad već idemo u Kanadu, a s obzirom da je SAD naše drugo najjače tržište pa i Kanada je u porastu, zašto ne bismo odradili turističku promidžbu?! Tako smo kroz par mjeseci dogovora uspjeli spojiti ugodno s korisnim, prepričava voditelj klape Kaše.

Klapa je osam dana boravila u Kanadi, a imali su četiri nastupa u četiri različita kanadska grada: Londonu, Windsoru, Bramptonu i Hamiltonu. Pripadnici tamošnje hrvatske zajednice velikodušno su ih primili.

- Nije riječ o najvećoj hrvatskoj zajednici u Sjevernoj Americi, ali dosta je velika i brojna. Koncerti su bili jako dobri. Oni tamo imaju jaku tradiciju hrvatstva tako da je dosta folklornih društava, djeluje i jedna klapa i angažirani su u kulturnom smislu. Međutim, kad smo došli mi koji smo dosta uspješni u tome što radimo onda se pozitivno vidjela ta razlika, ljudi su reagirali jako dobro. Oni čuvaju tradiciju, a naš dolazak bio im je novi podstrek u svemu tome, donijeli smo program gdje smo puno toga izmiješali – od same Mise sv. Vlaha koju smo izvodili u crkvi do pjevanje a cappella, izveli smo i neke pjesme Dubrovačkih trubadura, a i neke stare pjesme... nabraja Dragojević te nastavlja:

Privatni album

- Posebna je bila izvedba Mise sv. Vlaha nakon svete mise u crkvi gdje se okupljaju sve hrvatske iseljeničke obitelji. Primijetili smo i bilo nam je to veliko iznenađenje da oni sve računaju u satima vožnje. Kad pitaš za nešto, kažu da je to blizu, nekih dva, tri sata vožnje... Ljude koje smo upoznavali kroz ova četiri grada zatekli smo zajedno na nedjeljnoj svetoj misi. Do toga jako drže i nije im problem voziti se dva sata i još toliko izdvojiti za povratak samo da dođu na misu. I nakon mise smo izveli Misu sv. Vlaha i to upravo onako kako smo to odradili u samoj crkvi sv. Vlaha kad je bila praizvedba. Dakle, bio je to koncert ozbiljne klapske pjesme. Ostali koncerti su bili mješavina omiške, dalmatinske koncertne klapske pjesme i dio koji smo izveli uz instrumente, izvodili smo od "Zelene naranče" do nekih pjesama Dubrovačkih trubadura pa do "Petrunjele" i druge naše pjesame. Bilo je to nešto novo, nešto staro, od svega pomalo, ističe Dragojević.

Susreli su se u Kanadi i s Dubrovčanima.

- Tu je bila i jedna obitelj Papac koji su podrijetlom Hercegovci, ali su dio života proveli u Dubrovniku, čak imaju dubrovačku nošnju, jak je dubrovački utjecaj u toj sredini. Sreli smo našeg prijatelja Đura Grbića, velikog folkloraša iz Župe dubrovačke koji je išao u školu s nekim našim članovima i koji živi u Torontu zadnje četiri godine. Došao nam je na dva koncerta, s njim smo se družili i on nam je bio najbolji vodič kroz Toronto, kasnije na slapovima Niagare. Imali smo tako 'svog čovjeka' tamo koji nam je iz prve ruke ispričao kakav je život u Kanadi i što treba vidjeti. S te strane nam je dosta olakšao jer je 'najfreškiji', još je u glavi i Župljanin i Dubrovčanin i autentičan je, a opet tamo živi dovoljno dugo da sve poznaje. Uglavnom, ljudima koje smo sreli tamo bilo je u startu drago, kao kad kod lijepe žene primijetiš da joj se sviđaš: prvo primijetiš osmijeh, a tako je bilo i kod ljudi. Po prvom akordu vidjeli bismo osmijeh na licima ljudi i svi su bili raspjevani, nikoga nije trebalo pozivati, 'moliti'... Odmah su ljudi počeli pjevati, vrlo brzo bismo raspjevali većinu dvorane, svi koji govore hrvatski zajedno su s nama pjevali. Svi oni bi po završetku koncerta ostali, željeli su se rukovati s nama, upoznati nas, željeli su se slikati s nama da im ostane fotografija za uspomenu. Nitko nije došao na koncert i odmah se pokupio i pošao ća nakon završetka, to kod njih nije slučaj. Bilo je druženja nakon nastupa gdje se moglo, bilo ga je u Windsoru, Bramptonu... Nakon izvedbe Mise sv. Vlaha bili smo na ručku. Primjerice u Londonu je to bilo nemoguće jer smo do Londona putovali tri i pol sata i još toliko smo se morali vraćati do našeg smještaja. Bilo je malo druženje s ljudima, 15-ak minuta, jer jednostavno Kanada je tolika zemlja, osuđen si da nonstop budeš u nekom automobilu, slikovito je Dragojević.

Privatni album

Svakako, sna je također bilo malo.

- Nismo spavali puno zbog toga što se trebalo naviknuti na vremensku razliku tako da, ako bi oko jedan sat ili jedan i pol išli leći, već u oko pet i pol, šest je bilo automatsko buđenje jer ostaneš na drugom 'radnom vremenu'. Zapravo je najveći šok bio kad smo poletjeli iz Dubrovnika u pet i pol ujutro, a u Torontu smo sletjeli malo prije ponoći po našem vremenu, tamo je bilo oko tri popodne! Kod njih je dan tek krenuo, vodili su nas na ručak, a nama je to već bilo 'laku noć'. Kad smo se naviknuli na tu vremensku razliku, sve je bilo ok, kaže Dragojević.

Zatekli su tamo i razne temperature: od dosta solidnih pluseva do spuštanja žive ispod nule.

- Svaki dan je bilo drugo godišnje doba. To je nevjerojatno! Vijećali smo koju vindjaku uzeti, koju nositi jer ideš u Kanadu, a svima je u glavi misao da je Kanada Sjeverni pol. Ona to u principu jest, ali nije baš u vremenu kad smo mi došli. Prvi dan je bilo hladnije, drugi dan je bilo dosta toplije, treći dan su bili kratki rukavi, četvrti dan je ponovno bilo hladno i tako smo išli u krug... Puno je presvlaka moralo biti, mislim da se na ništa tamo ne možeš osloniti. Tamo je potpuno drugačiji način života. U njih nema toga da ćeš se ujutro ustati i negdje poći popiti kavu iz razloga što nemaš gdje. Do Starbucksa, koji se čini blizu, smo dosta dugo putovali, a tamo nismo zatekli 'normalnu' kavu. Najviše smo bili u Windsoru, s druge strane je Detroit i nezamislivo je da pođete prošetati po Windsoru , zašto bi to uopće radili? Razdaljine su ogromne i ljudi to jednostavno ne rade. Ono što nas je iznenadilo da cijeli dan, skoro cijeli dan, sve do kasno popodne, nikoga ne možeš vidjeti na ulici. Ili ljudi rade ili tu nitko ne živi, ali vjerojatno je da svi rade. Dosta je drugačije nego sve ostalo u Europi. Mi zapravo živimo tipični europski, mediteranski život, a Kanađani žive tipičan život onako kakvog ga vidimo u filmovima. Dakle, shvatiš da je ono što si vidio u filmovima zapravo realnost, uspoređuje sugovornik.

Privatni album

Slobodno vrijeme su isto gledali maksimalno iskoristiti.

- Nismo imali toliko slobodnog vremena dok su bili koncerti. Četiri koncerta smo odradili u četiri dana, dan prije koncerta smo imali slobodan dan za istraživanje Windsora, druge gradove smo samo 'preletjeli', nismo imali vremena za razgledavanje, a nakon koncerata smo imali cijelo nedjeljno poslijepodne i to smo iskoristili za obilazak centra Toronta, bili smo na CN tornju koji je dugo vremena bio najviša građevina na svijetu, obišli smo i centar, a bili smo i na slapovima Niagare gdje smo bili dan i pol i tu smo vidjeli kako to sve izgleda. To je baš lijep doživljaj, s druge strane gledaš u SAD, nismo išli u SAD, ostavljamo to za neku drugu priliku... Iskreno, te razdaljine su nas tijekom prvih par dana 'pojele', dodaje Dragojević.

Svakako, Kanada je na sve članove klape Kaše ostavila tragove.

- Kanadu smo doživjeli kao jako liberalnu državu, oni potiču to da bude što više 'naroda i narodnosti', potiču multikulturalnost. U Kanadi je jako puno rasa, običaja, drugačijih kultura... Naša turneja u Kanadi se ranije trebala dogoditi pa se je izbila pandemija i zbog toga smo izgubili neke stvari koje smo već bili dogovorili. Sad nas čeka i nastup u Tokiju tako da imamo još jedan let na drugi kraj svijeta pa ćemo upoznavati druge kulture. Ali, lijepo je poći, lijepo je sve vidjeti, vidjeti način na koji se živi... Sve to uspoređuješ sa sobom, vidiš u kojim stvarima je dobro i u kojima stvarima nije dobro mjesto gdje živiš. Razgovarali smo između sebe i svima nam je drago da smo bili u Kanadi, bilo je odlično putovanje, domaćini koji su nas dočekali bili su izvrsni, koncerti su bili dobri, sve je bilo lijepo, ali na kraju se shvatiš da ti je ipak najviše nedostaje domaća hrana, domaći način života na koji si navikao, zaključuje Dragojević.