Jesmo li egzistencijalno ugroženi, hoćemo li zbog umjetne inteligencije ostati bez posla, duševnog mira, sigurnosti? Ovakvim nas katastrofičarskim temama u posljednje vrijeme redovito plaše pa je bilo samo pitanje vremena kad će se strašna AI probiti i na velika platna. I dogodio se ‘Kreator‘ (The Creator), filmska epopeja o sukobu ljudi i računalno generiranih stvorenja – do istrebljenja.
U nedostatku žanrovskih noviteta poklonici znanstvene fantastike prigrlili su ostvarenje koje osvaja futurističkim dizajnom i raskošnim vizualima. Radnja se dotiče aktualnog geopolitičkog pregrupiranja svijeta, pa se tako kao prijetnja Sjedinjenim Državama spominju združene zemlje Nove Azije, paralela s Kinom i Sjevernom Korejom više je nego očita. Amerikanci umjetnu inteligenciju detektiraju kao državnog neprijatelja broj 1, a njezinog tvorca ‘Nirmatu‘ kane zbrisati s lica Zemlje.
Kreće potom inozemna vojna kampanja usporediva s Vijetnamskim ratom, razlika je tek što palež napalmom vietkongovskih sela iz 1960-tih nadomješta američko super oružje za masovno uništenje NOMAD, u filmu uistinu impresivno dočarano, ponešto nalik revolucionarnoj izvanzemaljskoj letećoj bitnici iz ‘Dana nezavisnosti‘.
‘Kreator‘ puno bolje funkcionira na planu alegorije, nego dramske pripovijesti zbog koje bismo trebali još više strepiti od AI. U središtu pripovjednog dijela američki je operativac s invaliditetom Joshua Taylor (John David Washington, sin zasad slavnijeg oca Denzela) koji balansira između suprotstavljenih strana u ratu. A za to ima jake razloga jer je neraskidivo povezan s najubojitijim adutom AI arsenala, djevojčicom Alphie (Madeleine Yuna Voyles).
Washington Junior glumački je sazrio, nakon nastupa u ‘Tenetu‘ nadogradio je vještine, na ekranu je uvjerljiv kao borac, ali i emotivac. Devetogodišnja Voyles pravo je otkriće: potencijalna dječja zvijezda azijsko-američkih korijena toliko je spontana i dopadljiva da bi joj se mogli oprostiti i najteži zločini.
Redatelj Gareth Edwards, već (pre)poznat po radu na Godzilli i odvojku Ratova zvijezda Rogue One, iskustvo ZF uradaka prenosi i u ‘Kreatora‘, no šteka mu scenarij. AI kao glavni antagonist svo vrijeme nekako izmiče i nije do kraja definirana. Gomila trčećih droida ovdje nazvanih ‘stimulanti‘ (?) ne nudi razlog za osobitu prepast, a i potjera Amerikanaca za tvorcem umjetne inteligencije kao za kakvim karizmatičnim vođom gerilaca iz analognog doba promašena je jer AI fenomen nikako nije djelo pojedinca, ma koliko genijalan bio.
Trebalo je nadalje poraditi više na interakciji glavnih likova. Previše obiteljske patetike i odricanja za spas čovječanstva naguralo se u posljednjoj trećini filma koji neskriveno gaji simpatije prema žrtvama progona. A ključna je tu Maya Fey Taylor (Gemma Chan) čiji je lik nažalost traljavo postavljen i potpuno podzastupljen. Ljudski protivnici AI redom su jednodimenzionalni galamdžije, među njima i inače solidna Allison Janney.
Edwardsovu ‘Kreatoru‘ nedostaje supstance, krajolici i tehničke novotarije govore filmu u prilog. Uvodne sekvence evolucije robota zgodan su način uvlačenja gledatelja u radnju, motiv ratnika s naoko bespomoćnim djetetom (sjetimo se Baby Yode iz Mandaloriana!) privlačan je i u još jednoj reprizi, no ono što najviše muči jest nedorađena premisa s nizom prečaca koji ne vode suvislom raspletu.