Sedamdeset pet godina nakon prvih misterioznih viđenja u SAD-u, leteći se tanjur vraća u novom filmu Jordana Peelea, "Nope". Nicholas Barber za BBC se osvrnuo na jedan od "najstrašnijih predmeta" u popularnoj kulturi, donosi Slobodna Dalmacija.
Pojavi se samo na trenutak u traileru za novi horor film Jordana Peelea, "Nope", ali definitivno je tu: leteći tanjur. Sudeći po preokretima u Peeleovim prethodnim filmovima, Get Out and Us, nemoguće je reći je li stvaran ili lažan, je li sa Zemlje ili iz svemira, ali taj tračak svjetlucavog srebra je primamljiv. Možda, samo možda, "Nope" će biti pravi film o letećem tanjuru – slavljenje jednog od najprepoznatljivijih i najstrašnijih oblika u povijesti popularne kulture.
"Do kraja 1950-ih", kaže Andrew Shail, viši predavač filma na Sveučilištu Newcastle, "taj određeni oblik postao je skraćenica za 'svemirsku letjelicu kojom upravljaju bića s drugog svijeta', dostupna svima koji rade u vizualnim umjetnostima." Naravno, leteći tanjuri označavali su misteriozne posjetitelje s Marsa i šire, u bezbrojnim filmovima, TV serijama, romanima, stripovima, pa čak i hit pločama, od Mulderovog postera I Want To Believe u TV seriji Dosjei X do popularne slikovnice za djecu, Aliens Love Underpants. Leteći tanjur je klasik dizajna – arhetipski neidentificirani leteći objekt. Pa ipak nije uzeo maha, tako reći, sve do 1950-ih, kada je svijet poludio za njima, piše BBC, prenosi Federalna.ba.
Umjetnici znanstvene fantastike crtali su kružne svemirske letjelice mnogo prije toga: rani strip o Flash Gordonu iz 1934. prikazuje rotirajuću "eskadrilu smrtonosnih svemirskih žiroskopa". Ali ako prelistate primjerke Startling Stories, Super Science Stories i drugih pulp časopisa iz tog razdoblja, vidjet ćete da su u prvoj polovici 20. stoljeća izizvanzemaljci više voljeli da njihov prijevoz nalikuje podmornicama i zračnim brodovima.
Sve se promijenilo prije 75 godina. U lipnju 1947., komercijalni pilot, Kenneth Arnold, tvrdio je da je vidio devet "letećih diskova" kako jure državom Washington u SAD-u brzinom od 1200 km na sat. Urednik novina East Oregonian poslao je ovu krajnje neprovjerljivu priču novinskoj službi Associated Pressa, a Hearst International je 26. lipnja objavio priopćenje za javnost koje je sadržavalo kobni izraz "leteći tanjuri".
Svjedočenje iz Roswella
Priča se proširila svijetom znatno brže od 1200 km na sat. Ubrzo su zabilježene stotine drugih viđenja - uključujući i jedno svjedočenje srušenog letećeg tanjura u Roswellu, Novi Meksiko. Neki od tih izvještaja očito su bila prevara: nije bilo teško lažirati fotografiju tanjurića ako ste pri ruci imali kapicu, frizbi ili pizzu. Neka viđenja, kaže Shail, bila su "meteorološki baloni, cepelini, formacije oblaka i eksperimentalni avioni koje su razvile američke zračne snage u vrijeme Hladnog rata". I, samo da budemo otvoreni u vezi s tim, možda su neka od viđenja bili Marsovci koji su lebdjeli nad rijetko naseljenim dijelovima Zemlje iz zabave. Ali jedno je bilo sigurno: počela je tanjurić-manija.
Godine 1953. knjiga Donalda H. Menzela o ovoj histeriji, Flying Saucers, ponudila je tri objašnjenja. "Prvo, leteći tanjuri su neobični. Svi smo navikli na regularnost. Prirodno pripisujemo misterij neobičnom. Drugo, svi smo nervozni. Živimo u svijetu koji je odjednom postao neprijateljski nastrojen. Oslobodili smo sile koje ne možemo kontrolirati; mnogi ljudi strahuju da idemo prema ratu koji će nas uništiti. Treće, ljudi donekle uživaju u ovom strahu. Čini se da su oni dio uzbudljive znanstvene fantastike."
Nervoza koju Menzel spominje imala je nekoliko uzroka. Jedna je bila da su se SAD i SSSR natjecali tko će biti prva supersila koja će poslati satelit u orbitu: SSSR je pobijedio sa Sputnikom 1 1957. "Zanimanje za leteće tanjure poraslo je otprilike u istom trenutku kada je postalo vjerojatno da će ljudi posjetiti svemir ", kaže Katharine Coldiron, autorica vodiča Midnight Movies Monograph za jedan notorno užasan film o tanjuru, Plan 9 from Outer Space. "Ljudska mašta raste u svim mogućim smjerovima kada je nešto poput svemirske utrke radikalno stimulira. Mislim da vidimo da se ista stvar događa s klimatskim promjenama – kreatori svih vrsta bili su potaknuti stvarati umjetnost o mogućem kraju naše vrste i, barem u fikciji, upravo vidimo kako taj val dobija kritičnu masu", piše BBC, prenosi Federalna.ba.
Amerikanci su morali brinuti i o drugim stvarima: nezaposlenost, inflacija, prijetnja sovjetske invazije, a posebno mogućnost da njihovi vlastiti gradovi budu sravnjeni s zemljom atomskim bombama poput onih koje su razorile Hirošimu i Nagasaki 1945. Jedan način sublimiranja tog straha bio je usredotočiti se na leteće tanjure, "fenomen koji je bio tajanstven i zabavan," kaže za BBC Culture Jack Womack, nagrađivani autor znanstvene fantastike, i dodaje "ali ne nužno prijeteći, za razliku od mogućnosti nuklearnog rata".
Let preko popularne kulture
Gotovo jednako nevjerovatna kao i sva viđenja tanjura bila je činjenica da je toliko ljudi napisalo memoare o njima. Womackova zbirka ovih memoara tema je njegove knjige, Flying Saucers Are Real!, koja je objavljena 1952.
"Dovoljno je pošten da primijeti da se zapravo nije vozio na letećem tanjuru", kaže Womack, "ali svemirska braća su predložila da svom djelu da tržišno prihvatljiviji naslov." Koliko god mnoge od ovih navodno nefikcijskih knjiga bile smiješne, među njima je bilo i nekih učenih teza. Carl Jung, švicarski psihijatar, razmišljao je o ovoj temi u knjizi Flying Saucers: A Modern Myth of Things Seen in the Sky, objavljenoj 1959. godine.
U to su vrijeme leteći tanjuri već prošli kroz popularnu kulturu. Stripovi su, nimalo iznenađujuće, prštali od tanjurića. Jedno posebno izdanje časopisa EC Comics' Weird Science-Fantasy iz 1954. hvalilo se: "EC izaziva američke zračne snage ovim ilustriranim, činjeničnim izvještajem o letećem tanjuru." U svijetu animacije, crtić Bugs Bunny Chucka Jonesa, Haredevil Hare, predstavio je Marsovca Marvina 1948. On je tom prilikom upravljao raketnim brodom u stilu Bucka Rogersa, ali kada je Marvin posjetio Bugs na Zemlji u filmu The Hasty Hare 1952. raketni brod zamijenio je letećim tanjurom.
Godine 1951. Ella Fitzgerald snimila je jazz pjesmu Two Little Men in a Flying Saucer, satirični katalog odvratnih navika čovječanstva, kako ih vide mali zeleni čovječuljci iz naslova. (Pjesma je od tada pojednostavljena u dječju brojalicu.)
Film i NLO vole se javno
Ali nijedan medij nije bio više opčinjen letećim tanjurima od filma. Prvi film o letećem tanjuru, nazvan, da, Leteći tanjur, izašao je 1950. godine. Bio je to niskobudžetni nezavisni triler kojeg je napisala, režirala i producirala njegova zvijezda, Mikel Conrad, a reklamirao ga je s prijedlogom da bi se mogao temeljiti na istini. "Šta su oni?", pitao je slogan na plakatu. "Odakle su? Jeste li vidjeli leteći tanjur?"
Sljedeće godine, 1951., Hollywood je izdao dva vjerodostojna klasika o tanjurićima. Jedan je bio The Day the Earth Stood Still Roberta Wisea, u kojem izvanzemaljski ambasador po imenu Klaatu (Michael Rennie) upozorava ljudsku rasu da "živi u miru ili nastavi svojim sadašnjim putem i suoči se s uništenjem". Njegov glatki tanjurić bez prozora posljednja je riječ međuplanetarnog minimalizma.
Drugi klasik iz 1951. bio je The Thing from Another World Howarda Hawksa, u kojem se izvanzemaljski svemirski brod izvlači iz arktičkog leda. U izvornom materijalu, kratkoj priči Johna W Campbella, svemirski brod je "poput podmornice... 280 stopa dugačak i 45 stopa u promjeru", ali u filmu je to tanjur – a njegov jedini preživjeli član posade je monstruozni grabežljivac. "Svaki od ovih filmova je na svoj način utjelovio mračnu podstruju društvene paranoje koja je opsjedala Ameriku", piše Michael Stein u Alien Invasions! The History of Aliens in Pop Culture. "Jedan je evocirao strah od subverzivne invazije, drugi se bavio noćnom morom globalnog uništenja."
S obzirom na to koliko su leteći tanjuri redovno bili zamjena za više zemaljskih terora, bit će fascinantno vidjeti što oni predstavljaju u "Nopeu". Do sada su Peeleovi genijalni horor filmovi izazivali društvene komentare, s naglaskom na rasizam koji trpe crni Amerikanci. Hoće li "Nope" nastaviti ovaj trend?
Apstraktni dizajn letećeg tanjura
"Peeleova odluka da snimi film o NLO-u nije iznenađujuća," kaže Mark Bould, autor Routledge Film Guidebook to Science Fiction, "jer je uvijek postojao rasni element u prikazima letećih tanjura i izvanzemaljskim otmicama. U kasnim 1940-ima, izvanzemaljci su često opisivani kao pretjerano bijeli ljudi. Afroamerikanci su potomci otetih, žrtve tehnološki naprednih blijedih izizvanzemaljaca koji su se iznenada pojavili iz daleka, a afroamerička znanstvena fantastika i afrofuturizam često se vraćaju na ovaj brutalni povijesni prijelom. "Nope" je samo posljednji primjer uspostavljanja ove veze s matičnim brodom."
Pedesetih godina prošlog stoljeća filmovi o letećim tanjurima nisu uvijek imali tako duboku društveno-političku zabrinutost. Među njima su Devil Girl from Mars (1954), This Island Earth (1955), Forbidden Planet (1956), Invasion of the Saucer-Men (1957) i The Atomic Submarine (1959). Jedan od najvećih bio je Earth Vs The Flying Saucers (1956.), s tipično fantastičnom stop-motion animacijom Raya Harryhausena. Jedan od ne tako najvećih bio je već spomenuti Plan 9 From Outer Space (1957).
Ono što im je svima bilo zajedničko bio je tanjurić. Iz perspektive filmaša, ova kultna svemirska letjelica bila je božji dar, jer ju je bilo relativno lako konstruirati i snimiti. Za razliku od tradicionalne rakete, mogla je promijeniti smjer bez ikakve potrebe za pokazivanjem okretanja. Također je fantastično izgledalo. "Sjajna stvar kod dizajna letećeg tanjura je to što je jednostavan do točke apstrakcije", kaže Bould za BBC Culture, prenosi Federalna.ba.
"Njegova savršena simetrija insistira na tome da to nije neka prirodna stvar, dok odsutnost poznatih označitelja leta – bez krila, bez motora – inzistira na tome da mora biti ne samo tehnološki artefakt, već i nevjerojatno napredan. Svoje mjesto zauzima daleko ispred nas u zapadnoj mitologiji napretka."
Nije da je tanjur bio posve s drugog svijeta. Njegova sjajna zaobljena površina, iza koje su vrebale sve vrste kompliciranih žica i ventila, odražavala je najmodernije automobile, šporete i veš mašine poslijeratnog razdoblja. "Leteći tanjur pojavljuje se u eri tajnovitih novih tehnologija, prvenstveno vojnih, uključujući atomsku bombu", kaže Bould za BBC Culture, "ali također i poplave novih domaćih potrošačkih tehnologija, čije unutarnje funkcioniranje postaje sve misterioznije prosječnom domaćinu... Čini se da leteći tanjur uključuje obje tendencije, široko ispisane američkim nebom."
Poticaj od svemirskih letova
Let nije dugo trajao. Kako su se 1950-e bližile kraju, tanjurić-manija je nestala, kako u smislu prijavljenih viđenja, tako i pojavljivanja na filmskom platnu. "Što se tiče filmova o letećim tanjurima, horori su bili bolji od onih ozbiljnih", kaže Mark Jancovich, autor knjige Rational Fears: American Horror Genre iz 1950-ih. "Mogli ste napraviti horore prilično jeftino. Ono što se dogodilo je da su se znanstveno-fantastični horori preselili u jeftini, niskobudžetni dio tržišta.
Studiji su također prepoznali da stvarno veliki znanstveno-fantastični hit iz 1950-ih nije bio film o invaziji izvanzemaljaca, već Disneyjevih 20 000 milja pod morem. Zatim ste dobili ovaj val znanstveno-fantastičnih filmova iz razdoblja poput The Time Machine, The Curse of Frankenstein i The Lost World (u kojem samog sebe glumi sam Klaatu, Michael Rennie). Viktorijansko okruženje gotičkih horor filmova učinilo ih je respektabilnima, dok su leteći tanjuri krenuli nizbrdo kako su 1950-e odmicale."
U međuvremenu, u stvarnom svijetu, 1961. bila je godina kada je Jurij Gagarin kružio oko planeta, a predsjednik John F Kennedy najavio cilj "spuštanja čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratiti na Zemlju". Stvarno putovanje svemirom bilo je toliko zapanjujuće da su leteći tanjuri djelovali neobično u usporedbi s njima. Naposljetku, 1969. godine istraživanje američkih zračnih snaga o viđenjima tanjura, Projekt Plava knjiga, završilo je objavljivanjem Znanstvene studije o neidentificiranim letećim objektima. Njegov osuđujući zaključak: "Ništa nije proizašlo iz proučavanja NLO-a u proteklih 21 godinu što bi doprinijelo znanstvenim saznanjima".
Naravno, ljudi su nastavili izvještavati o viđenjima NLO-a 1960-ih i kasnije. Ovog svibnja održana je javna rasprava u američkom Kongresu o onome što je sada poznato kao UAPs – neobjašnjivi zračni fenomeni – iako je Scott Bray, zamjenik direktora mornaričke obavještajne službe, naglasio da vojska nije pronašla "ništa nezemaljskog porijekla". Mogli biste tvrditi da i u popularnoj kulturi leteći tanjuri zapravo nikada nisu nestali. Povećajte leteći tanjur i dobit ćete matične brodove u Independence Day i District 9; okrenite ga na bok i dobit ćete monolite koji se naziru u filmu Arrival.
U Ratovima zvijezda, Millennium Falcon je leteći tanjur s nekim dodatnim šiljastim dijelovima koji strše s prednje strane; a u Zvjezdanim stazama, USS Enterprise je leteći tanjur s tijelom i nogama zaglavljenima na leđima. Ali viđenja starih školskih, neukrašenih letećih tanjura, na nebu ili na ekranu, sada su rijetka. "Kao i svaki hir", kaže Womack, "fenomen u svom izvornom obliku jednostavno je prošao svojim tokom."
Danas su leteći tanjuri dio suštinske Americane iz 1950-ih koji se može staviti šablonski uz pod šahovskih polja iz američkih restorana ili stražnje peraje kabrioleta. Kada se koriste u modernim znanstveno-fantastičnim blockbusterima, kao što su Ljudi u crnom i Mars Attacks! Tima Burtona, to je zbog te starinske kvalitete. Možda će ih tako iskoristiti i Jordan Peele, osjetljiv kakav jest na američke povijesne nepravde. Jednom se činilo da je leteći tanjur sjurio iz zastrašujuće budućnosti; sada je to relikt utješne prošlosti, piše BBC, prenosi Federalna.ba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....