MAJA KRILE Moja hodajuća umjetnička djela sva su potpuno različita

Maja Krile nije slučajno postala umjetnica - kao da je samo čekala da negdje iskaže svoj talent. Prva prilika ukazala se kad je duže vrijeme bila slobodna od posla koji ju je vezivao za ured. Vratila se k sebi, onom što ona uistinu jest, svojoj razigranosti i kreativnosti. Rođena je na Korčuli i studirala u Dubrovniku, gdje je ostala zbog ljubavi. Maja i njezin suprug Đivo postali su roditelji dviju prekrasnih djevojčica, s kojima svaki slobodan trenutak provode u prirodi. Dugi niz godina radila je u financijskom sektoru jednog dubrovačkog hotela. Nakon rođenja druge bebe, spletom okolnosti je ostala na neplaćenom dopustu.
- Jednom prilikom organizirana je radionica ocrtavanja lica, za koju sam doznala preko grupe 'Mame iz Dubrovnika i okolice'. Držala ju je jedna umjetnica iz Francuske i tu mi se otvorio sasvim novi svijet oslikavanja lica i tijela – prisjeća se Maja.

A otkud taj umjetnički gen?

- Umjetnički gen dolazi od moje mame Nade i babe Franice. Baba je bila iz Kune Pelješke, slikarskog mjesta i samouka je slikarica. Dida je znao reći da nema kontinenta na kojem nema babine slike. Sve tri babine kćeri imaju umjetničku crtu, a isto tako i unuke. Tetka Katija, otkad je u mirovini, bavi se slikarstvom, a jedna od rodica, Nataša, završila je likovnu umjetnost. Mama je u svemu kreativna i teško ju je nadmašiti - veze, radi prekrasne torte za unučice, a posebno voli dekoriranje hrane i stola. Ja sam oduvijek nešto crtkarala, ali nikad ništa ozbiljnije, sve dok nisam otkrila face painting. Vidim da moja kći Mia ima dara i rado crta.

Što je najteže, a što te najviše veseli u bodypaintingu?
- Ne bih rekla da ima nešto najteže. Treba dosta prakse i vježbanja i to je ključ. Uvečer, kad djeca zaspu, gušt mi je sjesti za moj mali radni stol i nešto crtati. Najčešće crtam na svojoj ruci ili nozi. Svaki novi projekt donosi nešto novo i veseli me. A posebna radost je oslikavati djecu, te njihov izraz lica kada se prvi put pogledaju u ogledalo. Na gažama treba biti dosta brz i organiziran da bi se oslikalo puno djece.

Tko ti je bio učitelj ili si bila samouka?
- U početku sam dosta toga učila sama, ali beba je bila mala i bila sam iscrpljena, zaspala bih uvečer s djecom u krevetu – smije se Maja. - No, kako nisam radila, željela sam neku dodatnu obavezu, da ne izađem 'iz štosa'. Čim je malena malo narasla, bilo je lakše posvetiti se nečemu. Tako sam upisala 'International school of face painting by Olga Murasev'. Kroz školu sam upoznala dosta drugih facepaintera koji se podržavaju i uče jedni od drugih. Imala sam i mentoricu iz Australije, izvrsnu umjetnicu Elaine Goh, s kojom bih se čula video pozivom kasno u noći, njoj bi bilo rano jutro i ona bi me vodila i ukazivala mi na greške i što mogu bolje. Sada radim s još nekim instruktorima i nadam se uskoro završiti školu, kroz koju se prođe dosta tehnika i dizajna. Svaki mora biti odobren od instruktora, a za diplomu moraš dostaviti tri svoja samostalna dizajna.

Što te nadahnjuje i otkud motivi?
- Inspiracija dolazi od svuda, iz crtića, knjiga, prirode, pa čak i dječje odjeće. Nekad dijete želi da mu se nacrta neki superheroj kojeg baš tada ima na majici. Najčešće vježbam tako da skidam već postojeće dizajne s interneta i pokušam im dati i neku svoju notu. U zadnje vrijeme sam se ohrabrila, pa češće kreiram svoj dizajn gledajući u fotografiju. Radove sam nedavno počela objavljivati na Instagram profilu @beemayart.

Kako je bilo na prvoj gaži?
- Zanimljivo! Uglavnom sam do sada crtala lica svoje i djece svojih prijatelja. Nedavno me jedna prijateljica zvala može li me preporučiti za jednu gažu, i ja sam, misleći da se radi o običnom rođendanu, pristala istog trena bez razmišljanja. Na kraju se ispostavilo da se radi o jednom našem hotelu koji je organizirao ocrtavanje lica za svoje male goste. Predivna gesta za malce! Potaknulo me da u kratkom vremenu napravim dosta toga, što do tada nisam radila. Kupila sam i kufer, kojeg sam opremila uz pomoć muža. Inače, profi kufer dođe pravo malo bogatstvo. Napravila sam i logo, vizitke, flyere... To je bilo prvi put i nisam znala koliko djece očekivati, tako da sam imala tremu, ali ispalo je sve super.

Tko su tvoji klijenti?
– Najčešće djeca, iako sam primijetila da se svi vole oslikavati. Sada se pripremam za prvo oslikavanje trudničkog stomčića i to me iznimno veseli. To je jedna predivna uspomena, a roditelji najčešće biraju motive koji im nešto znače.

Kakav je odaziv?
- Na početku sam... Ali vidim da ima zainteresiranih.

Gdje nabavljaš materijal i boje?
- Za sada sve iz UK-a. To su netoksične, profesionalne boje, namijenjene slikanju na koži i jako su prozračne i žarke. Prve boje, kada sam tek krenula s crtanjem, poslala mi je kuma Ana iz New Yorka kao iznenađenje. Ona mi je od samog početka velika podrška. Do tada sam vježbala samo s par osnovnih boja koje, nažalost, u Hrvatskoj nisu dostupne.

Iscrtavaš li samo lica ili i cijela tijela?
- Iscrtavam sve što se traži. Najčešće su to lica, ovih dana baš krećem i s trudničkim stomčićima. U inozemstvu postoje festivali ocrtavanja čitavih tijela i na njima bih voljela sudjelovati. Facepainteri su dio različitih evenata - osim rođendana, često su na različitim festivalima, krstitkama, vjenčanjima, korporacijskim zabavama i slično. Posebnost ocrtavanja tijela je i u tome što osoba svojim karakterom doprinese nacrtanome, tako da nijedno 'hodajuće umjetničko djelo' nije isto.

Je li bilo neobičnih zahtjeva?
- Nema neobičnih zahtjeva, svaki je drugačiji i svaki je prilika za kreativnost.

S obzirom da si nekad radila u financijskom sektoru, a danas nešto dijametralno suprotno, može li se živjeti od umjetnosti?
- Od ove vrste umjetnosti u inozemstvu ljudi žive i bave se samo time. Ovdje, ne znam, javim ti za koju godinu, hahaha. Općenito, od umjetnosti se može živjeti uz puno truda i kreative, kao i od svega drugog.