Mlada splitska majka nije mogla prikriti uznemirenje uočivši kako je u jaslicama u koje vodi dijete prije odlaska na posao svako jutro dočeka upaljena televizija. Ista se slika stalno ponavlja, televizija već od najranijeg jutra pušta kanal s crtanim filmovima. Uznemirena saznanjem da je to, po svemu sudeći, uobičajeni model ponašanja, a ne želeći ulaziti u konflikt s odgojiteljicama, mailom nam se obratila nastojeći izložiti svoj problem, vidjeti imaju li i drugi roditelji takva iskustva, piše Slobodna Dalmacija.
Ono od čega najviše strahuje je činjenica da se njenom djetetu umjesto didaktičkih igračaka i igara prilagođenih jasličkoj i starijoj grupaciji, nudi televizijski program. U biti koristi obrazac kojeg u svojoj obitelji ne želi primjenjivati.
-Kada sam shvatila da se to radi svaki dan, jako me zabrinulo. Čitam puno, saznala sam tako i za pojam ekranizma koji može izazvati problem kod male djece. I ne želim da mi dijete nepotrebno bude izloženo ekranu. Zašto se obraćam mailom, zašto nisam riješila taj problem s tetama?
Zato jer ne želim izazivati dodatni stres, jer im moram vjerovati, jer im predajem svoje dijete na brigu, jer radim i moje dijete mora imati za to vrijeme nekoga tko će o njemu brinuti. Jer nemam drugi način. Ali želim birati drugi način u kojem televizije dok je u vrtiću neće biti. Zato sam željela vidjeti hoće li makar ovaj moj mail upozoriti na problem – napisala je ova zabrinuta majka.
Što je ekranizam, tretira li se taj pojam kao medicinski termin, i doživljava li liječnička struka dječji boravak pred ekranom TV-a, mobitela, računala, tableta potencijalnim problemom, pitamo izv. prof. dr. sc. Tomislava Franića, psihijatra, subspecijalistu dječje i adolescentne psihijatrije.
Njegov je stav rezolutan, ekranizam službeno kao termin ne postoji, isto kao što nitko sa apsolutnom sigurnošću ne može kazati kako je boravak pred raznim uređajima modernog vremena za djecu štetan. Ali potencijalno kod najmlađe populacije, posebice one do treće godine života štetu može izazvati stalno izlaganje jednom te istom sadržaju.
Razdoblje je to u kojem se kod djeteta još uvijek u mozgu razvija neuronska mreža, i taj je proces najintenzivniji u ranim godinama života. Upravo zbog toga nije poželjno dijete pretjerano izlagati bilo kakvim istim sadržajima. Osobito ako je to neproporcionalno izlaganju drugim aktivnostima i sadržajima.
Trgovački centri
- Provođenjem vremena pred ekranima raznih uređaja u toj ranoj životnoj dobi, dijete gubi vrijeme za druge mnogo važnije aktivnosti. U tom razdoblju jako je bitno kvalitetno razvijanje okulomotorne koordinacije, grube i fine motorike, regulacije senzornih i emocionalnih podražaja. Mislim da je od dugotrajnog sjedenja pred ekranima važnije dijete pustiti da se igra s igračkama primjerenim njegovoj dobi, dati mu da barata rukama, slaže ili namješta kocke, razvija razne sposobnosti uz pomoć didaktičkih igračaka, manualnim pokretima, opipom.
Dijete tako uči. Izlaganje jakom svjetlu, zvukovima, brzim izmjenama kadrova, tonova, užurbanom intenzitetu, čestim situacijama u crtićima, kod djece rane dobi je, usudio bi se reći, problematično - veli dr. Franić.
Zanimljiva je još jedna njegova konstatacija, ona da brojne majke s vrlo malom djecom, bebicama, tako često dolaze u shopping centre i pritom ih izlažu jakim svjetlosnim, slušnim podražajima. Govori i kako puno ljudi pojavu autističnog spektra kod djece vezuju s primjerice, primanjem cjepiva, pritom ne razmišljajući o drugoj mogućnosti.
-Nitko ne razmišlja kako porast autizma korespondira s većom izloženošću djece u raznim centrima punim buke, jakog svjetla. Ta nam situacija nešto govori. Imamo problem s današnjom djecom, u odnosu na ranije generacije motorički su nespretniji, fizički neaktivniji, puno je više pretilosti.
Stvorena je kultura življenja u kojoj dijete sjedi pred serviranim mu sadržajem što uglavnom ne traži njegov angažman. Možemo to promatrati kao opasnost, naravno, nitko neće kazati kako je konzumiranje sadržaja koje je djeci danas u fokusu pažnje samo po sebi opasno, ali mislim da treba poraditi na količini. Ako ga već izložimo ekranu, onda treba znati kako je to loša zamjena za bolji način trošenja vremena. Mislim da bi bolje bilo djetetu dati prilagođene igračke, slagalice, kocke za umetanje koji utječu na razvijanje njegovih vještina – veli dr. Franić.
Rezimirano gledano izlaganje samo jednom sadržaju, koji je samo vizualan bez motoričke komponente je loša koncepcija. Vidi se to i po našim tinejdžerima. Dr.Franić primjećuje kako sve veći broj djece dolazi na preglede zbog glavobolja, neobjašnjivih bolova u trbuhu, čak i pseudo napada koji nalikuju epileptičkima. Pretrage ukazuju na nepostojanje fizičkog uzroka, što na kraju ukazuje na probleme psihološke naravi. Još jedan problem koji pogađa tinejdžere je komunikacijske prirode, karakterizira ga nemogućnost verbaliziranja emocija zbog čega se počesto izražavaju kao mala djeca.
Alarmantno otkriće
-Često kod adolescenata primjećujem kako su komunikacijsko-psihološki zapeli na emotivnoj razini predškolaca i školaraca. Pa umjesto da obrazlože svoj problem oni reagiraju plakanjem i histeriziranjem. Oni naprosto ne znaju drugačije pokazati emocije, pa reagiraju kao mala djeca. Negdje putem uz ta silna internetska komuniciranja, korištenjem emotikona koji verbalnost svode na ikonu, njihov se rječnik vratio 5,5 tisuća godina unatrag u evolucijskom smislu.
Zanimljiv je eksperiment proveden na dvije skupine mladih majki. U prvoj su bile one koje inače provode puno vremena pred ekranima. U drugoj su bile majke koje iz određenih razloga ne provode toliko vremena na mobitelima, tabletu, laptopu. I što smo dobili? Djeca majki koja puno vremena provedu u digitalnom svijetu, imaju manji volumen mozga od djece onih što su im se više posvećivala. Vrijeme će pokazati što ove promjene znače, no za sada su vidljive i opipljive – naznačava.
Što na to sve skupa govori? To da je komunikacija, ali ne u virtualnom smislu, itekako poželjna u ranim djetetovim razdobljima. A to opet znači da je djetetu mnogo važnije, mnogo potrebnije pozvati ga na igru, nego mu je priuštiti paljenje televizije. Praktično rečeno, za razvoj brojnih funkcija važnije bi mu bilo dati u ruke slikovnicu ili didaktičku igračku, nego ekran mobitela.
-Nisu baš tako bezrazložno naši stari govorili daj mami i bebi mira u prvih 40 dana od poroda. U tom vremenu ih ne treba mučiti bukom, nemirom. To je to razdoblje u kojem se u djetetovoj glavi događaju intenzivne promjene koje ne smiju biti praćene prejakim podražajima iz okoline. Možda će nekome takvo razmišljanje zvučati konzervativno, no u njemu ima puno istine – veli dr. Franić.