Marija Njavro dvije je godine urednica Informativnog programa Dubrovačke televizije. U razgovoru za Moskar otkriva kako se nosi s izazovima u poslu, što misli o konkurenciji, te gdje se vidi u budućnosti.
Jesi li oduvijek znala da se želiš baviti novinarstvom?
U srednjoj sam maštala o komparativnoj književnosti, no na kraju sam ipak odabrala novinarstvo, a naposljetku sam magistrirala odnose s javnostima. No, čini se kako mi je novinarstvo suđeno. Nisam znala da ću završiti na televiziji, ali drago mi je da jesam. Iako posao zna biti stresan, u isto vrijeme je i veoma izazovan. Svaki dan je različit, svakodnevno ste u kontaktu s različitim profilima ljudi i uvijek se nešto novo nauči.
Kako se nosiš s tim izazovima?
Dobro se nosim. (smijeh) Ono što je možda najvažnije u cijeloj ovoj priči su ljudi. Informativni program je aktualan, dinamičan, ubrzan, a sukladno tome nerijetko zna biti i stresan. Upravo je kvaliteta rezultat rada redakcije našeg informativnog programa. Mogu slobodno reći kako Dubrovačka televizija ima zasigurno najbolje uigranu informativnu ekipu, spoj mladosti i iskustva. Rijetki se mogu pohvaliti da mogu učiti od nekog iskusnog kao što smo mi mogli od naše Suzi Sokol. Tako da se s izazovima nije teško nositi kad imate ekipu koja svakodnevno daje maksimalno od sebe. To je ono što su naši gledatelji prepoznali i doista to cijene.
Kad smo kod mladosti, i ti si dosta mlada postala urednicom informativnog programa?
Da, postala sam urednica s 28 godina. Nisam očekivala, ali mislim kako sam se dobro snašla u toj ulozi i da su ljudi te novinari s kojima radim zadovoljni. Postavili smo visoke standarde, ali u poslu je jako važna zdrava komunikacija. Uvijek ima loših dana, nepredvidivih situacija, ali najbitnije je da svi funkcioniramo kao ekipa.
Nedostaje li ti terenski rad?
Da, jako. Volim interakciju s ljudima, biti vanka. Odnedavno sam krenula s 'Intervjuom tjedna' pa uredski posao bar na nekoliko sati zamijenim terenskim.
Kakve teme te privlače?
Najviše sam okupirana politikom, onda su mi te teme ipak najdraže, ali volim raditi i životne priče. Crnu kroniku nitko ne voli, ali naš posao je takav da se i to mora raditi. Društveno-politički problemi su mi najatraktivniji.
Koliko si godina već u novinarstvu?
Još za vrijeme studija na Sveučilištu u Dubrovniku počela sam volontirati za studentski časopis 'Punkt', ali otprilike s 23 godine, odmah nakon završetka studija počela sam raditi u struci. Eto sedam godina.
Što ti se u tih sedam godina urezalo u pamćenje od priča koje si radila na televiziji?
Ne mogu se svega ni sjetiti, a kamoli izdvojiti. S obitelji Buterin sam nedavno radila razgovor, to je najsvježije čega se trenutačno mogu sjetiti, a sigurno ima još priča vrijednih spomena.
Kako odvojiti poslovno od privatnog, da te teške životne priče ne diraju?
Teško je da te ne dirnu teške životne situacije, ali u svakom trenutku moraš ostati profesionalac.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Radni dan službeno počinje u 9 ujutro. Nastojimo uvijek dan prije okvirno odrediti teme. Ujutro na kolegiju dodatno dogovorimo tko pokriva koji teren odnosno zadanu temu. Kako se novinari vraćaju s terena tako pregledavam njihove priloge i šaljem ih u montažu u kojoj sam pak do kasnih popodnevnih sati. Ukoliko je moj tjedan kad vodim središnju informativnu emisiju pripremim najave, snimam ih u studiju i onda naposljetku opet preostaje montaža. Do 18 sati mi je radno vrijeme, ali zna se dogoditi da ostanem i duže, primjerice kad je prijenos sjednice Gradskog vijeća. Ukoliko je riječ o nepredviđenim odnosno izvanrednim situacijama, radi se cijeli dan, kao primjerice prošle godine kad nas je sve iznenadio snijeg. Činjenica je da u novinarstvu nema propisanog radnog vremena i s tim se s vremenom pomirite. Možda će zvučati kao klišej, ali kad volite ono što radite, onda doista ništa nije teško.
Stigneš i trenirati?
Da, krenula sam s kolegicom prije dva mjeseca na kickbox u Gladiatora i nadam se da ću ga savladati. (smijeh). Imamo super trenera i tih sat vremena treniranja mi dođe kao pravi ispušni ventil nakon napornog radnog dana.
Prepoznaju li te ljudi na ulici?
Većinom stariji. Mladi rijetko gledaju televiziju, više su usmjereni prema portalima, odnosno društvenim mrežama.
Što misliš o konkurentskim televizijama u Dubrovniku?
Uvijek podržavam konkurenciju i mislim da je to nešto zdravo, kako u medijima, tako i u bilo kojem drugom poslu. Svaka konkurencija, svaka nova medijska kuća je dobrodošla, tako da nemam ništa protiv.
Gdje se vidiš u budućnosti?
Vidim se na televiziji i u budućnosti. Sve se može stići ako se znaš dobro izorganizirati, a najbitnije je voljeti posao koji radiš.
Kakva si kuharica?
Priznat ću jako loša. Doduše zbog posla ne stignem kuhati, ali kuhinja mi svakako nije jača strana (smijeh). Skoro ništa ne znam skuhati. Čak mi ni kolači ne idu.
Kako se odmaraš?
Volim čitati, ali i poći u kino pogledati kvalitetan film. Preferiram europsku kinematografiju, pogotovo francuski novi val.
Što ti je još strast, uz novinarstvo?
Putovanja. Imam sreću što s ovim poslom mogu posjetiti zemlje koje privatno vjerojatno ne bih ni posjetila, kao na primjer Maldive i Šri Lanku. Volim egzotične destinacije i velika želja mi je otići u Brazil, na barem sedam dana.