MATKO SALTARIĆ Fali nam samokritike, ali pravilo ‘ono što je sočno, a neprovjereno - prešuti‘ za mene i dalje stoji

Glavni urednik Libertas televizije, kao i uvijek, i u ovom mediju je odlučio preokrenuti stvar i ponuditi gledateljima novinarski posao iz svog kuta. Iznenađenje je, blago rečeno, i kod gledatelja ali i kod kolega, bilo prilično veliko, jer greške priznaje rijetko tko, a u emisiji 'Gdje smo pogriješili' na tjednoj bazi nudi upravo to - pogreške, namjerne i one nenamjerne izperspektive medijskih djelatnika, uz ona dobro poznata i uspješna televizijska imena.

Kako su kolege reagirale na pitanje griješimo li kao novinari/mediji i gdje? Je li kod ikoga s kim si razgovarao na ovu temu bilo bar početnog šoka, ako ne i otpora prema činjenici da se griješi i priznaje pogreška?
-Mi novinari smo od svih najkritičniji prema svemu i svakome. Na kraju to nam je i posao. Ipak često izbjegavamo biti i samokritični. Nekako nam je kao i našem narodu generalno u genskom kodu upisan taj neki čudan sram(često i strah). Radije ću sve prije učiniti bilo nego pregristi ponos i priznati da ovo nije bilo dobro i jednostavno reći - pogriješio sam. U medijima se (hrvatskim) isprika dogodi uglavnom kad ti sud to tako naloži, dok je u zapadnom svijetu normalno ispričati se za ono što je bilo pogrešno, čisto zbog svog čistog obraza i obzira. Emisija nije zamišljena kako bi "popovala" drugim kolegama već s namjerom da prvo na Libertasu počistimo ispred svojih vrata. Pa ako netko prati primjer, super. Na kraju to bi trebalo biti nešto normalno, a ne iznimka. Drugo, poanta je gledateljima pokazati koje su to, kako je rekao (u prvoj epizodi) Hrvoje Krešić "kore od banane" na koje mi mediji svakodnevno stajemo, objasniti kako i zašto se pogreške događaju. Ali i objasniti tko nas novinare svakodnevno drži za vrat i kako su i građani ti koji tu ruku na vratu mogu i imaju snage zavrnuti. Veseli me upravo što su mi redom kolege koje iznimno poštujem i cijenim podržale ideju, smatraju je potrebnom i za sada nitko od njih nije odobio pričati o novinarskim grijesima i kako do njih dolazi. Vlasniku Libertas televizije za podržavanje ideje skidam kapu, ne zbog svoje osobne ulizivačine njemu kao vlasniku, već zato jer je rekao kako mi je ideja suluda, mazohistička i genijalna, pa nakon toga rekao - Ajmo to napravit! (mnogi pod kojima sam radio od istog bi pobjegli ko vrag od tamjana).

Fake news je nažalost zajednički nazivnik svega onoga što se događa najmanje godinu dana. Sve je falso, a sve je teže i provjeriti istinitost informacije kad se radi o istraživanju neke teme. Kako se boriti protiv lažnjaka?
-Svima nama koji radimo u medijima, a želimo bit pravi i pravični ili bar nastojimo, svaki dan se dogodi taj moment melankolije i bespomoćnosti. Kad je don Quijote jurišao na vjetrenjače on toga nije bio svjestan i to je njegova sreća. Živimo u vremenu kad informacija više nije ekskluziva medija, bombardirani smo sa svake strane. Jednom televizijskom reporteru, koji nije super kompjuter niti je sposoban k'o Stephen Hawking otkrivati tajne svemira, teško se snaći u tom moru informacija. Na licu je mjesta, pritisnut vremenom, možda i nema komunikaciju jer se nalazi na nekom brdu bez signala, mora se uključiti u vijesti, a informacije, i službene i neslužbene, lete i mijenjaju se iz sekunde u sekundu. Kamera se pali, kreneš pričat'. Najbolji lijek da ne prospeš glupost ili laž je da komuniciraš informaciju koju si potvrdio iz više izvora. Ono što je "sočno", a neprovjereno, prešuti. To je jedini lijek, protiv bolesti u koju se mediji/novinari često hvataju samo kako bi bili prvi. To je gadna zamka, svi su rekli, svi su prenijeli, svi lajkaju i komentiraju, a ti si zbog opreza čekao. Ali ako informacija nije točna, što onda? Pokopao si nekoga, eto samo da budeš prvi."

U prvoj i drugoj emisiji razgovarao si s dobro poznatim imenima od kojih bi mladi novinari trebali učiti zanat, čini li ti se da sve ono što danas ta mladost uči jest da se važno pojaviti na ekranu, sadržaj je manje bitan?
-Svatko tko u ovaj posao ide samo zato da bi bio na televiziji, moj savjet mu je nek otvori youtube kanal i bude youtuber. Ovaj posao nije za njega. Onaj tko dođe, prihvati kako će mu plaća biti otprilike koliko i nekoliko tura u Revelinu (prije korona krize), kako će mu na vratu biti i vlasnik i urednik i politika i javnost (po čijoj je percepciji već nečiji plaćenik), ako se pomiri da mu posao traje od 0-24 (a ne k'o teti na šalteru Fine), ako odmah prekriži sve crvene datume u kalendaru, zaboravi na produžene vikende i prihvati činjenicu da će za mnoge biti "novinar crv" - taj će možda i postati novinar, ako prije toga ne izgori i otvori OPG."

Kakve su reakcije gledatelja na emisiju? Nije baš da se svaki dan govori na ovaj način, gledajući iz dosad mrtvog kuta, falili smo-'ko ga ****, proći će.
-Mi nismo supermeni. A mnogi od nas to i ne žele biti, pa krenu linijom manjeg otpora. Novinari, ali i građani odnosno čitatelji, gledatelji i slušatelji moraju shvatiti kako su oni ključni u proizvodnji medijskog sadržaja, odnosno razvijanju boljeg društva. Onaj tko stoji po strani, šuti i skuplja žuč, džabe mu komentari po fejsiću. Kad me primjerice netko nazove i kaže Saltariću imam taj i taj problem, moraš to stavit na televiziju. Ok, kažem, kad se snimamo? Odgovor je najčešće - Ma napravi ti to, nemoj mene pred kameru, jer mu npr. žena radi u vrtiću. Reci ti, ali nemoj mene molim te - to je najčešći odgovor koji kao novinari dobijemo. Realno, to je u redu, moja struka i njena etika nalažu da za ispravljanje krivih društvenih drina stavljamo svoj vrat na panj. Svoj izvor, zbog njegove osobne zaštite, ne moram stavit' imenom i prezimenom. Ipak javnost često ne shvaća kako bez njihove podrške novinar ne može stajati sam na toj barikadi. U našoj maloj sredini imamo pojedinaca koji su uvijek bez dlake na jeziku i reći će sve što misle bez obzira radi li im žena u vrtiću. E taj isti narod koji šuti često će reći "Vidi ovoga ili ovu, stalno su na televiziji, iskaču iz paštete". Oni moraju znati kako su upravo ti na ekranu, nama novinarima često jedini dostupni i često jedini izbor jer se ne boje reći što misle. Lako je sipati licemjerje po mrežama, kako je Andrija Jarak (u prvoj epizodi) rekao " na kauču i sa čipsom u ruci". Mediji, lokalni ne bi preživjeli bez novca koje daje lokalna samouprava. To je novac građana. Politika ga daje kao da je iz njihovog špaga, pa ako nismo dobri zatvorit će špinu. To je novac građana za pluralizam i slobodu medija, ali tu borbu za transparentnost financiranja medija, novinari ne mogu, niti imaju snage voditi sami. U ovom trenutku nam je na vratu oko tisuću tužbi lokalnih šerifa zato jer smo im jadnima okaljali čast i ugled. Kao što su Goran Gazdek i Maja Sever u zadnjoj epizodi rekli - Gdje to njih točno boli, oni ne moraju na sudu donijeti dokaz kako su zbog te boli nesposobni za svoj posao. Oni su moćnici sa saborskim imunitetima, pozicijom u stranci i postavljaju se na ljude koji rade za crkavicu i pokušavaju riješiti određenu društvenu devijaciju. Treba se nekad postaviti i u te crevje, koliko je ljudi među nama spremno na tu borbu?"

Dosad si radio svugdje, sve i svašta pa dobro znaš znaš sve dobre i loše strane. Što je tebi bilo najgore, gdje si možda najgluplje ili najgore falio, možda i ne znajući? Je li najgore kad skužiš, a ono već izašlo vani, i onda grizi nokte...
-Ja i sad fulavam svaki božji dan. Svaka moja odluka na Libertas televiziji mi se u glavi odbija još danima i zvoni je li trebalo tako ili drugačije. Pritisci su na novinare stalni, unutar kuće za koju rade, politički, javni. Kad kreneš raditi ovaj posao, pogreške su ono najvažnije, ono što te kao novinara oblikuje, odnosno učenje iz tih pogrešaka. Ne bih nikad više u životu odradio javljanje uživo sa sprovoda, a radio sam ga sa sprovoda oca Darija Srne. Sve je to bilo korektno, obitelj se čak zahvalila, ali sam svojoj tadašnjoj urednici rekao kako paradoksalno zvuči u istoj rečenici "Uživo sa sprovoda". Ok ako se radi o državniku, javnosti nekoj relevantnoj osobi, ali ulaziti u intimu neke obitelji samo zato jer je neki njen član poznat - ne. Da se sad vratim u to vrijeme, bio bih ustrajan u tom Ne! Slučaj smrti Australke Britt Lapthorne pratio sam od početka do kraja. Uletila je tada australska ekipa i u tjedan dana snimila triler dokumentarac o tome kako plavi kombi otima mlade Australke iz Dubrovnika. Moja tadašnja kuća otkupila je prava na dokumentarac. Moj zadatak je bio za vijesti imati javljanje uživo i snimiti reakcije Dubrovčana na dokumentarac (koji su, malo je reći, bili ogorčeni). Nakon mog javljanja i priloga zvao me glavni i odgovorni pa rekao kako smo otkupili prava, a ja sam bio lokal patriot i popljuvao dokumentarac kojem je trebala reklama. Nedugo nakon toga dao sam otkaz i danas sam ponosan na to. Važno je kako će se nadređeni postavit prema određenom problemu, "grijehu" nas novinara. Primjerice svojevremeno je u grad dolazio premijer Plenković koji se tu sastao sa tadašnjim predsjednikom EU komisije Jean-Claudeom Junckerom. Po meni čisto reklamni posjet za slikat se u Gradu (tako to diplomati rade). Mi novinari smo zbog sigurnosnih razloga po predsjednike morali satima prije njihovog dolaska čučati na aerodromu, u staklenoj prostoriji, pa smo morali izlobirati i obično pišanje kako bi se po maknuli iz tih par staklenih kvadrata. I to za jedan kadar dvojice predsjednika koji su minut nakon slijetanja, sjeli u zračnoj luci i zaklimali glavama za dobro povlačenje EU sredstava, pa nakon toga odjurili u grad u đir Stradunom i na večeru u jedan dubrovački ekskluzivni restoran. A onda su zapičili u Zagreb. Tu večer, pomalo izrevoltiran u javljanju uživo rekao sam kako se predsjednici ovaj put nisu štipkali za stražnjicu (kamera ih je već prije u Bruxellesu uhvatila u tom činu), ali da su bili prijateljski raspoloženi, kako su se slikali na aerodromu, pohvalili povlačenje sredstava iz EU-a učinili đir Stradunom, pa pojeli večeru vrijednu više hrvatskih prosječnih plaća. Iz ureda premijera zvali su poslije javljanja moje nadređene i rekli im kako je to bilo vrlo neprimjereno izvještavanje za jedan središnji dnevnik na nacionalnoj televiziji. Moji nadređeni nisu dijelili to mišljenje i hvala im na tome. Pogreška je, uostalom kao i mnogo toga što nas okružuje, u oku promatrača. Uloga nas novinara je da detektiramo ono što većina smatra pogreškom. I u tome griješimo. Često. Ali uz pomoć te iste većine, moramo i možemo biti bolji."