-Svatko od nas čim se rodi, ima u sebi ugrađen jedan cijeli arsenal sklonosti, talenata, u mom slučaju, kukica, koje nosi u DNK, od svojih predaka. I neki osjete što vole, žele ili znaju, pa u tom smjeru i nastave. Baš tako sam i ja sa sobom donijela tih nekih stvarčica u kojima uživam, koje mi idu lako i koje znam, jer su nekako ugrađene u mene” - priča nam Mirela Hauswitschka, strastvena ljubiteljica kukičanja. Sve je počelo odavno sa stvaranjem malih bursica i još manjih uzoraka i poklanjanjem prijateljicama, kasnije i kćeri, a nedavno je 'izbacila' ogromnu kolekciju zanimljivih naušnica, sve različitih uzoraka, boja i veličina koje upravo svojom jednostavnošću zrače pozitivom.
-Kako smo sad u tim vremenima da nam je na internetu dostupno skoro sve, tako sam primijetila mandalu, dobro poznati uzorak, kroz civilizaciju opisivan kao 'sveti krug' koji predstavlja svemir u budističkom i hinduističkom simbolizmu. Svidjela mi se, počela sam je kukičati, pa sam slučajno u sekundi došla na ideju da bi taj mali uzorak postao naušnica. I tako je počelo, a nakon toga u glavi su mi se samo rojile ideje, svakakvih uzoraka, boja, oblika, ma svašta! Nisam baš aktivna na društvenim mrežama, pa su moje prijateljice kojima sam poklanjala te moje uratke, odlučile da to moram pokazat' svijetu i eto – jesam! - priča Mirela, koja je u međuvremenu, vidjevši koliko se se to svima sviđa, još aktivnija u provođenju svog malog omiljenog hobija.
Bolje kukičat' nego buljit' u TV
-Opušta me, ne mislim ni na što drugo nego kako ću napraviti koji uzorak, eksperimentiram sa svime pa i sa sobom. Nakon dugo vremena, u ovoj pandemiji, kad je bilo dosadno, kad nisi imao gdje ići, kad je rano padao mrak, iskopala sam iz sebe nešto na što sam gotovo zaboravila, pronašla kukicu i konce, i počela pomalo kukičati. Vidjela sam da me smiruje, da me zabavlja, da uživam i gubim sate s kojima nisam baš znala što bih, i toliko me to veselilo da sam probudila taj zaboravljeni hobi.”, kaže Mirela koja je u pandemiji otkrila jedan cijeli paralelni svemir rukotvorina i ljudi koji se njima bave.
-To je zaista jedan ogroman svijet neobičnih rukotvorina, i ljudi koji se bave svim i svačim, koji su kreativni, koji ne misle samo na biznis, nego uživaju u tome što stvore i zadovoljstvo im je kad im netko reče da je to što rade lijepo i zanimljivo. To im je, kao i meni, plaća i najveće zadovoljstvo. Netko je u vremenima kad se nije moglo ništa, sadio, kopao po đardinu, pa vidiš nakon nekog vremena taj svoj proizvod koji je izrastao u plod, pa se čovjek ima čemu diviti, i tako je i s mojim kukičanjem, samo brže vidim rezultate, i odmah dobijem i drugu ideju. Morali smo nešto pronaći za raditi, za stvoriti svojim rukama, jer nad ničime drugim nismo imali i ni sad nemamo kontrolu. A ovo je usput i moja meditacija. Jer televiziju smo davno pregledali, od loših i izmišljenih vijesti bježim, od brojenja živih i mrtvih isto, ostaje nam priroda i ono što možeš sam svojim rukama i radom stvoriti. I to je to, valjda je to recept za sreću, barem u mene!”.
Dobra strana pandemije
Sjeća se, kao i velika većina nas, kako su sve naše none znale i plesti i šivati i kukičati, jednako kao što su odgajale djecu i držale sva četiri kantuna kuće.
-Tako smo i mi kao djeca bili opleteni, iskukičani, sašiveni, nisu nam trebale butige, u mojoj se familiji isplelo džempera koliko ja ne znam ni izbrojiti, sašilo apsolutno svega od robe, svima su nam kuće odvazda bile prepune miljea, svakakvih uzoraka, nečije su ruke to strpljivo i detaljno stvarale i to je za mene bilo nešto najnormalnije. Neću nikad zaboraviti moja mama je negdje putovala, i umjesto s finom robom ili nekakvim suvenirima, vratila se s hrpom vune koje u nas nije bilo za kupit' i katalogom uzoraka i mustri. Eto! Tako se živjelo, i to je u svakoj familiji bilo veliko blago, ako je tko što znao stvoriti rukama.”, priča Mirela i zapravo opisuje žene iz gotovo svake obitelji.
-U međuvremenu, najbolji model mi je moja kćer koja rado nosi sve što ja iskukičam, bilo bursice, bilo naušnice, volim to regalavat' ljudima koji su mi dragi, uživam to raditi i dijeliti s drugima i mislim da je i to jedan od sastojaka ovog recepta sreće. Dok je tako, kukica je alat broj jedan što se mene tiče!”
Od mandale, preko moskara, polukružnih i cvijetnih oblika, latica, košarica, krupnijeg ili tanjeg uzorka, sa zlatnim ili srebrenim nitima, duljih ili kraćih, ma nema toga što ove ruke nisu već iskukičale, a kako dolazi toplije vrijeme, sve će ih, priča, iznositi.
-Pa sad će ljeto, kupanje i malo uživanja, što je ustvari idealno vrijeme da nosim ovo sve što sam dosad napravila, a čim okraćaju dani i malo ohlade temperature, i moja će kukica ponovo u pogon. Tko zna što ću dotad još smisliti!”.