Tu smo gdje jesmo, anksioznost je globalna: sve se zatvara, društveni život uzmiče pred koronavirusom, a sve više država postrožava uvjete karantene za svoje građane, pa tako i Hrvatska, piše Slobodna Dalmacija.
Ako već nismo, na neko vrijeme bit ćemo osuđeni na život u fizičkoj (samo)izolaciji, bez osobnih i društvenih navika koje smo kroz život izgradili i koje čine okosnicu našega slobodnog vremena. A lijepo je netko rekao: "Čovjek se teže oslobađa navike nego hunjavice."
No sad smo prisiljeni osloboditi se mnogih navika: karantena ne trpi odlaske u kladionicu, posjete frizeru ili kozmetičaru, jutarnje kave i večernje cuge u omiljenom kafiću.
Kladionice, frizeraji, kozmetički saloni i kafići su privremeno zatvoreni, kao i niz drugih mjesta koja su činila strukturu naše svakodnevice: kina, kazališta, muzeji, galerije, nogometni stadioni, koncertne dvorane, klubovi. Osim što nema kulture, nema ni sporta.
Kao što su obustavljeni kulturni sadržaji – snimanja filmova i kazališne probe, književne promocije i javne tribine – tako su prekinuta i sportska natjecanja, čime je, među ostalim, priličan broj muškog svijeta naglo ostao bez temeljnog rituala gledanja nogometnih utakmica, i onih iz nacionalnih (tuzemnih i stranih) prvenstava, i onih iz Lige prvaka.
Mnogi muški svat tako sada nervozno tumara po kući, ne znajući što da radi kad u nedjelju ne može do Poljuda, a ni u utorak ni u srijedu neće biti prijenosa Lige prvaka. Takvi ljudi mogu tek zavidjeti svojim argentinskim supatnicima, budući da je predsjednik Argentine Alberto Fernandez početkom prošlog tjedna, obznanjujući rigorozne mjere karantene, učinio spektakularnu iznimku upravo za nogomet.
Nakon što je krajem pretprošlog tjedna broj zaraženih koronavirusom u Argentini porastao na 56, uz dva smrtna slučaja, Fernandez je zatvorio državne granice, suspendirao sve letove u Argentinu i iz nje, objavio prekid nastave u školama i zabranio javna okupljanja, ali je istodobno apelirao na Nogometni savez Argentine da se nogometna natjecanja nastave.
Neke od najvažnijih stvari na svijetu je zabranio, ali je "najvažniju sporednu stvar na svijetu" dopustio.
- "Blokirao sam zemlju, ali nogomet se mora igrati", objasnio je Fernandez.
Iskustvom protiv biologije
Argentinski predsjednik ponudio je i kratko obrazloženje svoje neobične inicijative. - "Ako se nogometne utakmice igraju iza zatvorenih vrata, bez publike na stadionima, ne vidim razloga zašto se natjecanja u tom sportu ne bi nastavila. Osim toga, želio bih da utakmice ne budu prenošene na kabelskim stanicama koje se posebno moraju plaćati, nego na javnoj televiziji, dostupnoj svima bez dodatnih troškova", poručio je nedavno izabrani ljevičarski predsjednik Argentine.
Naravno, Argentinski nogometni savez promptno je udovoljio predsjednikovoj želji, te je objavio da se nastavlja s nogometnim natjecanjima, osim u mladim kategorijama. Tako argentinski ljubitelji nogometa, za razliku od ostalih poklonika ove igre u svijetu, malo manje nervozno tumaraju po kući.
Stručnjaci ističu da izazovi i problemi koje donosi pandemija koronavirusa znatno ovise o dobi. Gledano biološki, najmanje su ugrožena djeca i mladi, a najviše stariji građani.
Međutim, u psihološkom smislu zapravo je obrnuto: velike promjene, pa tako i promjene uzrokovane ovom pandemijom, najjače djeluju na mlađe ljude, bilo zato što im remete neke prijelomne životne događaje (matura, zasnivanje braka, planiranje djece), bilo zato što im nedostaje životnog iskustva koje bi im u ovoj situaciji pomoglo.
Naime, iako biološki i zdravstveno najugroženiji, stariji građani raspolažu životnom mudrošću i iskustvom koje su stekli izlaganjem prijašnjim velikim povijesnim i drugim nevoljama. Već i onima koji se sjećaju Domovinskog rata ovo nije prva velika krizna situacija, a pogotovo onima koji se sjećaju i Drugog svjetskog rata i(li) prvih poratnih godina oskudice i neimaštine: prethodno životno suočavanje s tim teškim i negativnim iskustvima omogućuje starijim građanima da realnije sagledaju i ovu najnoviju svjetsku nevolju.
Kome je onda najteže?
Spas na YouTubeu
Vjerojatni odgovor na to pitanje nekidan je dala dr. Gordana Kuterovac Jagodić, predstojnica Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu:
- "Osobe u srednjoj odrasloj dobi, osobito roditelji s mlađom djecom i svojim starijim roditeljima, bit će pod najvećim stresom", rekla je dr. Kuterovac Jagodić u razgovoru za Telegram.
No prije nego što se osobe u toj dobi zbog ovoga znanstvenog predviđanja uhvate za glavu, morale bi se sjetiti da je takav "raspored stresa" zapravo pravedan i da predstavlja ustvari najbolju moguću kombinaciju – upravo su osobe srednje odrasle dobi na vrhuncu svojih umnih i fizičkih sposobnosti, pa je i prirodno da podnesu najveći dio stresnog tereta.
Kako bilo, dugotrajni karantenski boravak u jednom te istom zatvorenom prostoru, a bez društvenih kontakata, veliko je iskušenje za čovjekovu psihološku stabilnost. Sada do izražaja dolazi sposobnost prilagodbe novim situacijama, što je ujedno i jedna od definicija inteligencije. Pritom je važno znati: svaka kriza istodobno je prilika za rast i razvoj ličnosti.
Logički bi bilo očekivati da od redukcije društvenosti više pate ekstrovertirane osobe, kao i da će prisilna zatvorenost teže pasti
psihički labilnijim ljudima (pa bi, ako karantena potraje, moglo doći i do porasta slučajeva depresivnih stanja i anksioznih poremećaja).
U tom smislu, stručnjaci za mentalno zdravlje pozivaju da se, koliko je moguće, sačuvaju neke stare rutine i rituali, pa makar u izmijenjenim okolnostima.
Kava se tako, umjesto na Rivi, može piti na balkonu. Socijalni kontakti se mogu održavati na društvenim mrežama. Tko ne može bez nogometa, može na YouTubeu gledati stare utakmice Liverpoola iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća (tako će, poput potpisnika ovih redaka, otkriti čovjeka koji se zove Steve Heighway). U karanteni rastu i dionice starih filmova i starih, nepročitanih knjiga.
Doajenka hrvatske psihologije
Nadalje, stručnjaci savjetuju da i u karanteni dani budu strukturirani, odnosno da se znade kad se obavljaju svakodnevne aktivnosti. Vijesti svakako treba pratiti, ali ne treba se "predozirati" informacijama: društvene mreže sada trebaju služiti za kontakte s prijateljima, a ne za "gutanje" i prosljeđivanje raznih neprovjerenih i nepotvrđenih vijesti i teorija.
A u razgovoru s ukućanima i prijateljima valja se sjetiti da koronavirus nije jedina tema na svijetu. Štoviše, psiholozi savjetuju da je u ovim okolnostima upravo nužno forsirati razgovor i o drugim temama. I naravno – optimizam.
Prema istraživanjima, optimizam i smijeh jačaju imunološki sustav, glavni alat u borbi s virusom.
Također, ovo karantensko "prisilno mirovanje" odlična je, zapravo dragocjena, prilika za smirivanje prebrzog životnog tempa i trezvenu refleksiju vlastita života, pa i preispitivanje svojih životnih vrijednosti i ciljeva, uključujući i njihovu promjenu. To bi, ukratko, bilo ono što znanstvena psihologija ima reći o situaciji koja nas je zadesila, piše Slobodna Dalmacija.
Da bismo malo dublje ušli u tu problematiku, porazgovarali smo s 84-godišnjom doajenkom hrvatske psihologije dr. Mirjanom Krizmanić, koja je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu desetljećima vodila Katedru za kliničku psihologiju, gdje je, među ostalim, držala kolegije i iz zdravstvene psihologije i psihologijskog savjetovanja.
Profesorice, kako se osjećate u ovoj psihološkoj gunguli nastaloj zbog pandemije koronavirusa?
– Ja sam oguglala. Spašava me što stalno nešto radim. Pišem svake godine po jednu knjigu, pa tako i sada.
Možete li ocijeniti kakve će psihološke posljedice biti za ljude koji se već nalaze ili će se uskoro naći u karanteni?
– To je užasno individualno, ima tisuću mogućnosti. Psihološke posljedice karantene ovise o mnogo faktora: o dobi, zdravstvenom stanju, o tome živi li netko sâm ili s nekim – uključujući kućne ljubimce – kao i o tome je li osoba i inače sklona jadikovanju i samosažaljenju.
Pretpostavljam da će psihološki lakše biti ljudima koji imaju partnere nego samcima?
– Ovisi. Za nekoga tko živi s groznim partnerom ovo će biti velika muka. I inače, sve što vam u životu smeta, sada će se poduplati. I obrnuto, sve što vas jača, sada će vam biti još važnije i dragocjenije.
Vi živite sami?
– Živim sama, ali imam mačku. I upravo uživam u lijepom danu, na balkonu, u društvu svoje mačke. Gledam plavo nebo. Ja vam živim u centru Zagreba, u Gundulićevoj, i znate što upravo čujem? Gugutanje golubova i drugih ptica. Jer vani sada nema ljudi i čak i u centru najvećeg grada čuju se zvukovi prirode. A toga se ne sjećam od djetinjstva.
Spomenuli ste ljude koji i inače u životu jadikuju. Kako će se oni suočiti s ovom situacijom?
– Oni koji i inače mnogo jadikuju i prigovaraju, njima će biti grozno. Oni na drugom ekstremu, koji oko sebe vide ljepotu života i društva, koji dakle u svijetu vide i nešto drugo osim sebe – njima će biti lakše. Kad stvari svedemo na srž, to će izgledati ovako: ako vi sami sa sobom živite dobro, bit će vam dobro i u ovoj situaciji. Ako ne, bit će vam i sada loše. A oni koji su inače negdje na rubu da jadikuju, e s njima će biti zanimljivo.
Može li za te osobe koje su "na rubu jadikovanja" ovo biti prilika da se odmaknu od tog ruba, tj. da postanu ljudi koji se manje žale i manje jadikuju?
– Iz toga vašeg pitanja izbija zdravi razum. Da, takve osobe bi sada možda mogle progledati i malo se "skockati" i urediti, pa doći do zaključka: "Majko Božja, pa vidiš šta sam ja izvodila." Jer klasični narativ takvih osoba jest "vidi, Bože, šta me snašlo". Pa nije samo tebe snašlo, čovječe.
Koje nam psihološke i karakterne osobine sada mogu pomoći?
– Puno ovisi o tome koliko imate obrambenih mehanizama. Čak nije toliko važno s kime živite, nego kako živite – vaši interesi, hobiji. Ako općenito tavorite, teže ćete se nositi s ovom situacijom.
U Hrvatskoj karantena još uvijek nije potpuna. Izlazite li vani? Družite li se s ljudima, makar preko balkona?
– Sad se jako malo družim s ljudima, baš zbog tog stava "Je l' vidite šta se meni događa?" Ta vrsta ljudi je sada ogorčena do neba, na cijeli svijet. Umjesto da kažu: živ sam, imam krov nad glavom i imam hrane.
Vi ne jadikujete na okolnosti koje su nas zadesile?
– Ja bih rado zbog nečega "zajambrala", ali nemam zbog čega.
Što vam najteže pada u ovoj situaciji?
– Zagreb izgleda sablasno. Kao da netko vreba na vas. Oko toga imam osjećaj tjeskobe, kao da je nad ovim lijepom gradom bačen crni pokrov. Znam da je opasno, ali koronavirus nije jedina bolest. Pa starci su uvijek bolesni i uvijek umiru. Čovjek bi trebao gledati optimistički. Ne mogu vam svi izvori radosti nestati samo zato što tu negdje čuči korona.
Prije trideset godina, na početku Domovinskog rata, bili ste jedan od autora ratnog programa za psihološku pomoć prognanicima i ostalim građanima pogođenima ratnim zbivanjima. Možete li tadašnju situaciju usporediti s ovom?
– Ovo zlo je nevidljivo. Ništa se ne vidi, ništa se ne događa, samo znate da neki sićušni entitet kruži oko vas i da je opasan. I ljudi se povlače, ne znaju što da učine. I onda idu praznovjerja. U ratu je postojao jasni, vidljivi neprijatelj i nešto ste mogli učiniti. A ovdje možete samo otići do dućana i poslije oprati ruke. Dakle, danas ima manje toga što možemo učiniti nego što smo mogli za vrijeme rata.
Jesu li vjernici sada u psihološki boljem položaju od ostalih?
– Nemam osobni uvid u to pitanje i doista ne znam kako je s iskreno religioznim ljudima. Oni bi valjda sada morali reći: "Pa mene netko čuva, ja sam u Božjim rukama."
Koliko vi osobno ozbiljno doživljavate ovu bolest?
– Ja sam u devetom desetljeću života i prijete mi mnoge bolesti, kao i svakome u mojoj dobi. Ima mladih ljudi koji dobiju tumore, moždane kapi... I kad bismo stalno o tome mislili, svi bismo morali skočiti s trećeg kata.
Mislite da su ljudi previše otišli u psihozu?
– Gledajte, naravno da treba biti oprezan. I ja perem ruke kad dođem izvana kući, ali ne perem ih pedeset puta dnevno. Meni kaže prijateljica: "Joj, odrala sam ruke", a ja pomislila da je negdje pala i ozlijedila se. Kad ono, odrala je ruke jer ih pere svakih deset minuta. Mislim da je to pretjerano.
Niste mi rekli o čemu pišete knjigu?
– O laganju.
O laganju?
– Da. Pretraživala sam biblioteke i baze podataka, pa sam tako našla da postoji vrlo malo knjiga o laganju, svega sedam. A mi lažemo od jutra do mraka, i sebe i druge. Ako živimo sami, onda lažemo sami sebe. I ta knjiga me silno zabavlja. Ako me ne strefi korona, dovršit ću je ove godine. I već imam ideju za iduću knjigu – tema će biti zavist.