Na ‘palcu’ sam Italije, tek 20-ak kilometara daleko od trajekta koji vodi na Siciliju. Andre, Nijemac kojeg sam jučer upoznao i koji mi je ponudio da noćim u njegovom apartmanu, putuje nešto drukčije od mene. Priča mi kako radi jako dobro plaćen posao, pa za njegov standard, iznos koji plaća za noćenje ovdje na putu, od 50 ili 70 eura, nije vrijedan izlaska iz komfora. On je veliki fan biciklizma, njegov bicikl košta otprilike kao par godina star automobil, a osim biciklizma, ovaj put mu je i godišnji odmor, pa u njemu želi maksimalno uživati i napuniti baterije za stresan posao koji ga uskoro čeka.
Cestom uz more
Složimo se brzo kako smo zapravo na poprilično različitom putovanju, iako obojica putujemo biciklom. Za mene je bicikl samo prijevozno sredstvo, nipošto strast, kao njemu. Izlasci iz komfora za mene su izazov; možda i jedni od primarnih motiva putovanja. Što je izazov veći, to se osjećam življe. Pročitao sam nekad kako su ljudi u djetinjstvu najsretniji i najviše uživaju baš zbog toga što su im sve situacije nove, nikad do tada viđene. Odrastanjem, privikavanjem na život i shvaćajući kako on funkcionira, tih trenutaka je sve manje. Gotovo ih i nema ako odabirem stajati u toplini i ugodnosti sigurne zone. To mi zvuči tužno, poput umiranja prije smrti, ili pomirbe sa starenjem. Ne mislim da starimo dobivanjem sijedih vlasi, gubljenjem kose, stjecanjem prvih bora ili prolaskom nekih brojki na kalendaru. Starimo kad prestanemo istraživati nove situacije, prihvaćati norme, ostajati u ugodi, zaboravljati na ideale.
U svojem “Mitu o Sizifu”, Camus piše: “Dvojici ljudi koji žive isti broj godina, svijet uvijek pruža isti zbir iskustava. Na nama je da toga budemo svjesni. Osjećati svoj život, svoju pobunu, svoju slobodu, i to što je više moguće, to znači živjeti. “
Dodao bih da posebno brzo starimo kad odustanemo od življenja autentičnih života. Ma, ostarimo baš onda kad to sami odlučimo i točka.
Uživali smo tog, gotovo ljetnog jutra, zajedno vozeći prelijepom cestom uz more, prolaskom kroz gradić Scillu na samom jugu Kalabrije te naposljetku u tridesetominutnoj vožnji trajektom do Sicilije. Brod je pristao u Messinu, treći po veličini grad na Siciliji. Tu se rastajemo. Andreu se žuri stići u Palermo gdje mu treba doći žena, a ja žurim u prvi servis, kako bi zamijenio lanac kojemu i dalje nedostaje jedna karika koju sam jučer potrgao. U servisu me dočekuje vlasnik, 60-ak godina star. Na prvu je bio jako neljubazan i odrješit.
Dok mi mijenja lanac, upita me odakle sam, te gdje idem. Glupo bi bilo odgovoriti da idem do Palerma, promislim; pa na otoku sam, opet od Palerma moram negdje.
“Putujem Europom”, odgovorim mu, “a krenuo sam iz Dubrovnika, iz Hrvatske”. Tu ga izgleda osvojim. Oduševi se, te, kako bi me impresionirao, raspriča o tome kako je u njegovom servisu neki poznati biciklist popravljao svoj bicikl i stade mi pokazivati na njegov poster na zidu. Naravno, pojma nisam imao tko je to, bilo mi je samo bitno da mi promijeni lanac i da me na kraju za to ne ‘odere’. Kad je bicikl bio gotov, reče mi da sam mu dužan 20 eura za lanac, a da zamjenu ne moram plaćati. Dam mu 30, a na kraju me zamoli za zajedničku fotografiju. Na rastanku, dobaci mi: “Hrvatska je pored Češke - zar ne?”
Aha, sad mi je jasno otkud toliko oduševljenje, promislim na odlasku…
Kilometri biciklističke staze
Sredina Sicilije je brdovita, a tek 70-ak kilometara iza Messine je vulkan Etna. Odlučio sam ipak izbjeći ta penjanja te pratiti obalu i uživati u kasnoljetnom vremenu i plažama. No, planina Dinnammare protezala se sve do dna otoka, nisam je mogao izbjeći, pa je odmah po izlasku iz Messine krenuo uspon preko 550 metara visokog prijevoja. Izlaskom na vrh, oduševljenje. Ispred mene, daleko na pučini, pojavila se vizura otoka Strombolija. Otok je zapravo vrlo malen, ali ima oblik vulkanskog stošca koji strši iz mora 926 metara uvis i uistinu izgleda spektakularno.
Nakon spusta, izlazim na sunčanu obalu koju ću dalje pratiti sve do Palerma. I ovdje se osjetilo da je turistička sezona gotova, premda je bio tek početak listopada. Sjeo sam na kavu uz more, i za 30-ak eura bukirao noćenje u 25 kilometara udaljenom hotelu. Budući se te večeri odvijao prvi sezonski kviz morao sam imati dobar Internet te provesti večer uz laptop.
Kilometrima uz obalu, protezala se biciklistička staza. Vozio sam njom i u potpunom spokoju slušao samo zvuk bicikla, gledao na Stromboli i sunce kako zatvara dan uranjanjem u more. Život baš zna biti prelijep...
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....