Opraštam se od Igara autorskim projektom "Sjetne žene raguzejske". Žene dohode, ali ne i prohode.

Dora Ruždjak Podolski poznata je po svojim pragmatičnim, koherentnim režijskim rukopisima kojima je zajednička zaljubljenost u glumačku igru, koja je što se nje tiče - uvijek na pijedestalu kazališne prakse, piše Gloria Glam. Trenutno po adaptaciji dramaturga Tomislava Zajeca režira slavnu zbirku priča "Moj muž" makedonske autorice Rumene Bužarovske u Zagrebačkom kazalištu mladih čija je premijera 1. travnja. O sprezi patrijarhata i ženskih uloga, o konstrukciji ženskog subjekta, ali i njezinu vlastitu viđenju ženskog mjesta u ovomu društvu, govorila je za Gloriju.

Priče iz zbirke "Moj muž" nagrađivane makedonske autorice Rumene Bužarovske su majstorski kondenzirane priče o  d(r)amama, što vas je ponajviše motiviralo za režiju ovih priča?

- Uvidjela sam veliki dramski potencijal u tim pričama čim sam ih pročitala. Dobila sam zbirku "Moj muž" od vaše kolegice, a moje prijateljice Zrinke Šamije, tako da joj dugujem vječnu zahvalnost što sam uopće upoznala tu senzacionalnu literaturu. Odmah sam po čitanju, a to je bilo negdje na proljeće prije pet ili šest godina, nisam više sigurna, rekla Tomislavu Zajecu kako bih to voljela raditi u kazalištu. Igrom sudbine taj moj impuls čekao je na ostvarenje dulje vrijeme, ali kako vjerujem da se sve događa s pravim razlogom, tako sam sigurna da se nešto dobro dogodilo u ovom periodu inkubacije. Ansambl Zekaem-a više je no raspoložen za ovaj proces, svakodnevno uživam u fantastičnim glumačkim kreacijama, kako ženskim tako i muškim, odlazim sretna na probe i jedva čekam da predstava izađe pred publiku. Inače, u predstavu smo uvrstili i dvije priče iz najnovije zbirke, "Nikamo ne idem".

Kako vidite konstrukcije tih ženskih subjekata – koliko i na koji način su one žrtve/heroine nužno toksičnog patrijarhata u koji su uvezane?

- Iskreno, sva su ta ženska lica toliko autentična i organski povezana s mojim odrastanjem, mojom percepcijom svijeta i, naročito, mojom ženskošću, te se uistinu mogu poistovjetiti sa svakim licem – ponekad sam neka od njih ja sama, ponekad u njima vidim svoju mamu, svoje sestrične, svoje prijateljice. Niti jedna od pripovijetki koje je Tomislav Zajec maestralno dramatizirao i povezao u frapantnu cjelinu nije nemoguća da se dogodi u svakodnevnom životu, premda su sve odjevene u groteskni ton. Ali onaj tko zna gledati, vidjet će Bužarovsku na svakom koraku. I to nije nužno pitanje patrijarhata, imam čak i neku blijedu teoriju da je patrijarhat izumro a da toga nismo svjesni, već svakodnevice koja žonglira između takozvanog realiteta i brojnih sinkroniciteta koji otvaraju prostor zaumnog.

Što je vama kao ženi, i biološki i rodno, bilo najteže u kontekstu karijere dosegnuti? Jesi li postojali i kako su se probijali "stakleni zidovi/stropovi"? Što vam sada "naknadna pamet" kaže?

- Karijerno gledano, gotovo je sve išlo "kao podmazano". Više sam ja sama sebi postavljala zamke, misleći kako je bolje prikloniti se obrascima i uvjerenjima nego vjerovati životu, sebi, svojoj utrobi, i nekom višem principu. Nakon jednog prevrata, kada je bilo ugroženo moje zdravlje, i kada sam shvatila da uistinu samoj sebi moram biti na prvom mjestu, bezuvjetno i, za mene, posve radikalno, sve se promijenilo. Lakše živim, sretnija sam, zadovoljnija, i, sve dolazi "karijerno" točno onako kako treba doći. Na intimnom planu to je uvijek, paradoksalno, veća borba. Kako biti dosljedna i vjerna tome da sam samoj sebi na prvom mjestu. A žar i ludost dok stvaram predstavu zajedno s glumcima i svojim suradnicima nikad neće nestati, čemu svjedoče i moji nokti koji u svakom procesu nastradaju. I po tom pitanju nikad neću biti ljupka ženica, to se nikad neće promijeniti, a zašto i bi.

Što vam se čini da su izazovi režije ovakvih simuliranih ispovjedi, intimnih narativa? Koliko ćete dopustiti improvizacije, intimne intervencije glumcima s njihovim vlastitim asocijacijama i iskustvima?

- Tomičina forma toliko je zadana unaprijed, kao rezultat naših dogovora i njegovog vrsnog tehniciranja na polju dramaturgije, stoga improvizacije nisu moguće. No glumačke intervencije su uobičajeni dio svakog kazališnog procesa, i bez glumčevih zamisli koje nisu predodžbe nego imaju polazište u materijalu nije moguće stvarati. Morate znati, glumac i redatelj u jednome trenutku postaju jedno, dišući jedan za drugoga u povjerenju i dijeljenju, bez fige u džepu. A što se tiče izazova, u ovome procesu svi su jako rano izgradili svoja lica, a na meni je bila odgovornost uvjeriti glumce da se igraju i dalje, zahvalno i s lakoćom.

Koje su to konture koje biste opisali da dekonstruiraju patrijarhat u ovomu komadu? Što vam se čini posebno važno raščiniti?

- Da se vratim prethodnoj tvrdnji, kako patrijarhat više nije onaj patrijarhat kakvim je bio u doba prvih feminističkih poticaja, već živimo u vremenu u kojem je više od raspredanja o patrijarhatu nužno pozabaviti se vlastitom svjesnošću, jer je tempo života toliko ubitačan a polariteti na društvenom planu toliko su apsurdno zaoštreni, gotovo do nevjerice te nam ni ne preostaje drugo nego pronaći vlastiti mir raznim tehnikama kako ne bismo psihički oboljeli. Tako stvari stoje u mojoj svakodnevici. Fiktivna Rumenina lica ipak „tapkaju” po prostoru starog poretka, služeći se obrascima patrijarhata gdje je "muž" glavno lice, pa iako se i ne pojavljivao na sceni, ili se pak pojavi pakirajući kofere i napuštajući ženu, ili je pak, samim tim što se rodio kao muškarac, u nadređenom i društveno privilegiranijem položaju, ili pak pravi svoju ženu ludom kako bi prikrio nevjeru, i tako dalje, i tako dalje. Kažem, obrasci koje Rumenine žene bez pogovora prihvaćaju boreći se za vlastiti dah i mrvicu zdravog razuma, što u njezinom prosedeu i ne završava uvijek najsretnije. Rumena se uvijek i svagda bavi tim ženskim "rascjepom", prostorom između prividne stvarnosti i prividnog ženskog impulsa koji će netko nazvati hormonalnom neravnotežom, netko histerijom, a netko naprosto, ženskošću koja se ne može staviti u okvire definicije. No, humor je uvijek začin svakoj situaciji, humor, i humanost.  

Patrijarhalni koncept žena je ili-ili, kakav je vaš koncept žena koje nam predstavljate?

- Svakoj glumici dodijelila sam ulogu prema potencijalitetu lica koje treba utjeloviti. Svaka od glumica taj je zadatak shvatila odgovorno i časno, upisujući dio sebe u fikciju koja to prestaje biti, boreći se za istinu toga lica, bez obzira na tabue, bez obzira na postavke zajednice, pazeći na autentičnost ženskog principa. Dakako, ništa bez muških kolega koji jednako odgovorno i časno utjelovljuju njihove muževe i sinove. 

Vama ove godine završava mandat na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kako se osvrćete na taj period – na što ste posebno ponosni, a što vam se čini da se još moglo napraviti, ali nije?

- Uvijek može bolje. Citius, altius, fortius. To nam je upisano u gene, da se poslužim opet Rumeninom postavkom. Radili smo, i još uvijek radimo, najbolje što smo znali i znamo. I sad, u skladu s nekim prethodnim tvrdnjama, neću se bičevati za sve ono što nisam napravila. Mogu na moj angažman gledati dvojako – mogu biti iznimno ponosna što sam zapravo bila prvom intendanticom u povijesti Igara. Fani Muhoberac bila je prvom ravnateljicom, što je dakako drugačija funkcija, otvorivši tako put svim hrabrim, sposobnim i snažnim ženama da oplemene svojom vizijom naš najstariji festival. S druge strane, mogu jamrati i prebacivati odgovornost na krize, na društvene promjene, na rat, na pandemiju, jer se nije učinilo koliko sam u svojem idealističnom biću mislila da se može učiniti. Istina je zapravo ova – zajedno s timom dolje u Dubrovniku, na čelu s ravnateljicom Ivanom Medom Bogdanovićem i producenticom Linom Njirić, Saša Božić, Tomislav Fačini i ja, kreirali smo niz kvalitetnih programa. Uložili smo mnogo truda i znanja u programe za razvoj publike kreirajući izvrsne programe za djecu i mlade te će tako oni, nadajmo se, činiti jezgru festivalske publike za nekih 15 godina. Nastojali smo biti društveno relevantni, ponekad nam je to uspijevalo više, ponekad manje, koliko smo bili suvremeni i pomakli neke granice, vrijeme će pokazati,  mislim da nismo dovoljno, ali kontekst nam u mnogome nije to ni dopuštao. S pomacima u suvremeni izričaj sam najmanje zadovoljna. Ali – to što smo uspjeli održati festival u doba najveće COVID krize, bez da smo trepnuli, to smatram svojim najvećim uspjehom. Jer da, tada sam bila hrabra i nepokolebljiva. Možda više nego u mirnodopskom razdoblju. 

Kakvi su kreativni planovi skore budućnosti?

- Opraštam se od Igara autorskim projektom "Sjetne žene raguzejske", radit ću ga s osam fantastičnih glumica i dramaturginjom Marijanom Fumić. Žene dohode, ali ne i prohode.