Fenomen ‘Genijalne prijateljice‘ mistične Elene Ferrante odavno je poprimio globalne razmjere, priča o odrastanju u poratnom Napulju iz književnosti je s više ili manje uspjeha preselila u teatar i film. Ovih se dana iz talijanskih Alpa u kina spustila svojevrsna muška inačica prijateljstva za sva vremena.
Drama koja se odaziva na ime ‘Osam planina‘ odvodi nas u pitoresknu pograničnu dolinu Aosta, idealan lokalitet za samotno promišljanje o smislu bivstvovanja. U jednoj takvoj brvnari životnu inventuru odrađuju dvojica prijatelja, pisac Pietro, urbano dijete, te građevinar Bruno, posljednje čedo sićušne ruralne sredine. Ove po svemu oprečne karaktere ujedinjuje dugogodišnja privrženost i nemogućnost ispoljavanja emocija.
Tko od ovog filma očekuje buran ili ponešto kontroverzan odnos odraslih muškaraca na tragu ‘Brokeback mountaina‘, ostat će kratkih rukava jer dva ostvarenja povezuje tek ‘planina‘ u naslovu. No, i taj pojam ima različite konotacije u djelu Anga Leea iz 2006. i u ovom aktualnom, redateljskog dvojca Felix van Groeningen - Charlotte Vandermeersch.
Priznati belgijski filmaši adaptirali su hvaljeni roman talijanskog autora Paola Cognettija u duboko meditativnu dvoipol satnu filmsku priču o odrastanju i sposobnosti za ljubav prema bližnjemu, krajoliku, životu u prirodi...
Aosta je pritom protagonist ravnopravan s ostalim likovima, snijegom prekrivene uzvisine govore o samoći, tjeskobi i ljepoti pejzaža koji stremi oblacima. ‘Osam planina‘ osim snježnog masiva nosi sa sobom i izvaneuropsko iskustvo koje kroz Pietrovu nepalsku epizodu progovara o (ne)ispunjenim težnjama i (ne)realnim očekivanjima. I dok na planu misaonog stoji čvrsto kao granit, drama u pripovjednom smislu sporo puzi i presporo sagorijeva.
Zapravo pleše po rubu dosade, puno je tu praznog hoda i stajanja na mjestu u uzaludnom očekivanju kakvog- takvog zaokreta. Dojam je da se protokom vremena kod likova ljušti i višeslojnost pa su tako Pietro i Bruno najpotentniji kao predadolescenti, a što su stariji, postaju predvidivi i ne odmiču se daleko od predodžbe prijateljstva ‘po udžbeniku‘.
Luci Marinelliju i Alessandru Borghiju u ulogama odraslih frendova Pietra i Bruna nema se što zamjeriti: dvojica bradonja kvalitetno su ovladala tankoćutnošću i tesarskim tehnikama svojih junaka, makar se malošto konkretno može učiniti s odnosom u kojemu heteroseksualnost djeluje nekako nakalemljeno.
Bruno zasniva (očekivano) disfunkcionalnu obitelj, Pietro se, nimalo iznenađujuće, na svojim putopisnim pohodima Azijom zagleda u Nepalku i to je otprilike to. Usud čini svoje, neizmjerna tuga prevlada rijetke proplamsaje radosti i kreće odjavna špica.
Žiri lanjskog Cannesa lani je zagrizao udicu i ovaj kontemplativni film bogato nagradio u godini trijumfa ‘Trokuta tuge‘, crne međuklasne komedije švedske proizvodnje.
Komičnog u filmu tandema van Groeningen-Vandermeersch nema ničeg, romantičnog još i manje. Da postoji Zlatna palma za krajobraz, Aosta bi bez konkurencije osigurala počasno mjesto na crvenom tepihu. Ovako je pobijedila storija o snazi prijateljstva koja, upakirana u savršen prirodni omotač, djeluje mudrije i dublje neko što u stvarnosti jest.