Što se tiče oblačenja, na Ultri vrijedi samo jedno pravilo, ono da pravila nema. Znači vidjeli smo sve što se vidjeti može, od muške ekipe obučene u bademantile, djevojaka u perju i tangama, parova u štrasu, raskopčanih košulja do pupka, vrućih hlačica i mini mini kupaćih kostima, mrežastih potkošulja nalik onima što ih je rado nosio Freddie Mercury, Mickey Mouse i cvjetnih rajfova za kosu, šilterica i kapetanskih kapa, vojnih odora, kostima iz filmskih saga, svega i svačega. Ma mora da ipak ima nešto svima zajedničko?
-Možeš se obući u što želiš, ali je preporuka da na nogama imaš tenisice ili gležnjače. U take, sandale, ili natikače ne možeš skakat, ni plesat u masi. A moraš biti slobodan. Na Ultri je sloboda najbitnija stvar na svijetu – veli nam Jasemine iz Amerike koja je preletjela ocean kako bi u Hrvatskoj osjetila vrelo života.
Nije jedina koja je na splitsku feštu od zabave stigla iz tako dalekog kraja. Naletjeli smo na dvije prijateljice outfita minimalističkog toliko da su muškarci za njima bečili oči na svakom koraku. I znate što, oduševljene su glazbom, ekipom, kako kažu dobrim ljudima, Splitom kao domaćinom, Splitom kao gradom, svime što su u našem kraju doživjele.
-Ovo je najbolja noć, najbolji provod, crazy time, fun time, good people. Meni je ovo prvi posjet Europi, doći ću opet oduševljena sam svime. Amazing, predivno - rekoše nam djevojke.
Upitali smo ih jeli im skupo na našem plavom Jadranu?
-Ni najmanje. U usporedbi s Amerikom i našim cijenama, sve je OK – ok da je i ovo naše nekome ok. Zavidimo im.
Brzo je stigla ponoć, odjednom su s bine nalik svemirskom brodu u nebo poletjele laserske zrake. I noć bi dan. Svi su se uhvatili mobitela, svi su poželjeli uhvatiti igru svjetla, namještale su se poze za selfije, nastalo je opće oduševljenje.
-Stigle smo iz Austrije, prvi smo puta na Ultri, genijalno je, fenomenalno, oduševljene smo, ljudi su fantastični. Kroz glasnu glazbu jedva razumijevamo što nam poručuju Sarah i Sabina.
Do njih se zabavlja i stariji bračni par, drago nam je vidjeti i te generacije. Plešu, zezaju se, zovu se Walter i Gertude, stižu iz Njemačke, na odmoru su u Dalmaciji, a kada su već tu, rekoše nam, Ultru nisu htjeli zaobići.
-Morali smo na licu mjesta vidjeti zašto svi o Ultri pričaju i zašto iz cijelog svijeta dolaze da bi ovdje plesali. Sada shvaćamo bit. O je, Ultra je zakon – vele nam.
U jednom trenu kroz noć se probio i car Dioklecijan. Njegovu je ulogu u noći u kojoj je dozvoljeno biti sve na ovom svijetu na svoja leđa preuzeo Jure iz Zagreba. Ajde lipo, a gdje je Priska? Alo Priska di si, di si nestala, počeli smo je tražiti na sve strane. Nema šanse da bi je čovjek našao, jer u vremenu od Ultre svi gradski putevi mladost su vodili na stadion, u pravcu Turske kule. Stvorio se mravinjak. Napučio se i šumarak ponad stadiona. I gore vidimo publiku, mahom domaću, rasplesanu među stablima.
-Je li dobra zabava- pitamo ih.
-Eee, a šta nam fali. Sve ko na dlanu – veli nam Toni.
-Našli ste dobru logu, pogled je baš ultra – nastavljamo mi.
-A i manje košta, ostane ti za gajbu pive - dometne nam i prika mu iz ekipe.
Što jest, jest.
