PLESAČICA I KOREOGRAFKINJA PETRA HRAŠĆANEC Plesaču je gore da ode u penziju nego da slomi nogu!

Izražavanje tijelom – nije nam to nepoznato. Ono što se zove body language, dok gestikuliramo, mijenjamo stav tijela, gdje su nam ruke, noge, glava, kakvi su pokreti... sve to nama dolazi prirodno, ali u sirovoj verziji. Onako lijepo izbrušeno, pokret koji priča priču bez ijedne riječi, stručnjakinja za takvo nešto je plesačica suvremenog plesa i koreografkinja te plesni pedagog Petra Hrašćanec. Gledali smo njezin rad u Lazaretima u plesnoj predstavi 'Skupa', gdje šest plesačica pokazuje što je sve potrebno za egzistirati u zajedništvu, a Petra kaže kako je predstava 'Skupa' zapravo diptih, koja ide uz rame s njezinim solom 'Samo' koji slijedi nakon kratke pauze, pokazujući što sve čovjek treba imati da opstane i posve sam. Kako na sceni, tako i u životu.
Projekt je to nastao malo prije pandemije i na iznenađenje dobio financijsku dodatnu pomoć od organizacije Pan-Adria, koja mu je omogućila da se uopće održi. Pandemija je postala valjda najomraženija riječ.

Preživljavanje

-Donijela je neke grozote o kojima je teško išta kratko reći. Govorim o svim umjetnicima, a posebno o plesačima. Malo tko se obazirao na činjenicu da zaista nemaju što za jesti i da godinu dana nisu imali ama baš nikakav prihod. Neki mali broj ih je bio uvjetno rečeno 'sretan' jer je uspio dobiti potporu par puta, a ovi ostali... Teško. Nema u našoj državi nikakvih konkretnih pomaka kad je to zanimanje u pitanju, to se najbolje vidjelo kroz ovo krizno vrijeme.” - priča Petra koja je i članica Upravnog odbora udruge profesionalnih plesača.
-Ove smo godine imali dopisa koliko ne možemo nabrojiti s ministarstvom u vezi ljudi koji godinu i pol dana nemaju što jesti, jer nemaju prilike zaraditi niti minimum koji inače ostvaruju. Moramo poduprijeti ljude, a mi kao udruga nemamo zalihe da bismo ih podijelili. Neki plesni umjetnici nisu dobili potporu jer je konsenzus bio ako nisi zaradio 20 tisuća kuna godišnje ne smatra se da profesionalno djeluješ u svom polju. 20 tisuća kuna podijeli na 12 i svima je jasno o čemu se radi. Nažalost par naših članova nije ostvarilo niti tih 20 tisuća kuna i tu vidite stvarne probleme u struci van pandemijskog okvira. Normalno je da, kad se netko školuje, prvih godina ne radi, nego se gura svugdje, volontira, uči se, trudi se. Dvije djevojke, obje su u mojoj predstavi, dobile su jedna prošle godine, a jedna te godine, nagradu za najperspektivnijeg plesača. I viđene i nagrađene za svoj rad, i ne prolaze kod ministarstva za potporu. Ovdje se ne radi o zaradi nego doslovno o preživljavanju. I potrebno je bitno unaprijediti cijeli sektor resorom financija i prostora. Stalno pitam je li Nadan Vidošević vratio te pare, gdje su ti tigrovi i medvjedi...Stalno imamo afere u kojima ljudi kradu pa evo nema financija. Imamo ogroman egzodus ljudi, a to je jedino što ne smijemo dozvoliti, da nam ljudi odlaze i od tamo pišu pisma, jer to je sramota države.” - kategorična je Petra koja je i sama deset godina bila slobodni umjetnik.

Tko ne proba, ne zna

-Biti slobodan je divno, ali teško. Nije nimalo zabavno s kreditima i djecom... Ali mene oduvijek goni ta strast, volim to što radim i sretna sam zbog toga kao i zato jer je netko nekad davno prepoznao da je to baš za mene, da volim ples i uputio me gdje je trebalo.”
-Tad je pri muzičkoj školi bila ritmika i ples, u Zadru je bilo sjajnih pedagoga imala sam sreće, tipična priča, neka žena koja je pokrenula i preokrenula svijet. Dalje sam išla u Zagreb jer je tada bila jedina strukovna škola suvremenog plesa Ane Maletić, i kad je došlo vrijeme za fakultet, ja opet upisala školu! Ali to je bila jedina strukovna škola gdje si dobio zanimanje plesač. Pa sam onda završila pedagogiju jer to je ono što oduvijek želim raditi, a tek kad sam završila akademiju u Salzburgu zapravo sam završila s obrazovanjem, napravila sam najviše što se može.” - priča Petra koja neprekidno radi, sad i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti koja je otvorila plesni odsjek, za 'prave' plesače, i gdje će izrasti, nada se, još koja generacija plesnih pedagoga. To je, kaže, jedina prava vertikala koju mi u Hrvatskoj još nemamo, jer bez toga djeci se nema što za ponuditi i nemaju priliku isprobati je li to za njih.
„O tome ovisi hoće li se netko baviti time. Kad ti nije ponuđeno kako bi i znao? Tu su brojni problemi, pogotovo osnovnoškolska pedagogija. Imam dva sina i pokušala sam obojicu navesti da probaju nešto što se zove kreativni ples, da probaju osjetiti da se mogu izraziti i igrati s tijelom. Jedan je čak izdržao godinu dana. Nije bitno, probali su, a to treba moći svako dijete u Hrvatskoj, bez neke konkretne discipline, samo da se igraju s tijelom.” - priča Petra koju neki u obitelji još čudno gledaju zbog izbora zanimanja.

Penzija gora od loma

-Dan danas imam neke u mojoj familiji koji ono 'plesačica' izgovaraju tiho i posebnim tonom, iako je sad malo drugačije jer radim na akademiji pa im je lakše podnijeti.” - smije se ova plesačca s velikim početnim slovom, jer je to sve što je željela raditi u životu.
Što je najgore što se može dogoditi plesaču, da slomi nogu?
-Da ode u penziju! Nema beneficirani staž, a i penzija je između 1500 i 1800 kuna, nešto su govorili da će ići na 2300, ali ne vjerujem. Aj ti pleši do 65. godine kad su plesači davno baj-baj, i onda takav nikakav živi od tisuću i pol kuna... Nema 'izvođač suvremenog plesa' kad je u pitanju penzija. Mi smo bliže poeziji nego ičemu drugome, pjesnik u penziji isto je što i plesač u penziji. Neke stvari koje se ne mogu procijeniti materijalnim kriterijima, iako bih ja umrla da ne čitam Olju Savičević Ivančević, zbog takvih pisaca i pjesnika čovjeku se otvara jedna drugačija percepcija stvarnosti i ples spada u doživljajnu bazu. Taj je aspekt umjetnosti jednostavno neprepoznat.” - opisuje Petra tužnu hrvatsku stvarnost. Ako nisi strogo vezan za instituciju i u njoj prvi i najbolji, teško ćeš preživjeti, dok je suvremeni ples nešto što se kod nas još gleda drugim očima.

„Mi smo rasadnik ljudi, talenata, obrazovanje nam nije od jučer, imamo tu prirodu fantastičnu, kultura, što ćemo pričati. To mi danas prodajemo, ali kako to sad nije bitno to kultiviranje, kako društvo može postojati bez toga? Što su ljudi radili u pandemiji? Neka umjetnost je bila ogroman dio života, je li to serija, film, knjiga, koncert, sve onlajn ali svi vidovi umjetnosti.” -poentira Petra. I zaista, živjeli jesmo od onoga što se najmanje valorira u našoj državi.
Osim plesa i pedagogije, ova Zadranka voli, ispravak, obožava kuhati i provoditi vrijeme s obitelji i njihovim psom. Po mogućnosti na moru. Na svome.