Nije im prvi put, ali jedne nedjelje sastavili su program koji je cijelog dana i dobar dio noći oduševio Dubrovčane. Oni su nova generacija, neki novi klinci kojima je dodijalo besciljno lutanje po internetu, sjedenje u preskupim kafićima gdje je jedini sadržaj eventualna utakmica na kafanskom televizoru i čekanje događaja u ljetnom vremenu koji više nikog živog ne zanimaju.
TUP, ta nekad sjajna tvornica u srcu grada na koju itekako moramo biti ponosni, koja je othranila generacije dubrovačkih obitelji i u blagostanju i u krizama, sad je mjesto okupljanja djece, mladih, srednje generacije koja već barem desetljeće i pol nema gdje nosom promoliti, a izlazak im je postao misaona imenica, i onima najstarijima, koji se sjećaju sjajnih šezdesetih, sedamdesetih i početka osamdesetih godina.
Novo, novo vrijeme
Golemo zdanje u Gružu meta je onih željnih nekretnine i nekih drugih, ajmo ih nazvati, sadržaja koji donose lovu. No mlado društvo prije nekog vremena odlučilo je Gružu vratiti stari sjaj i epitet 'centra svijeta'. Nakon upornog i predanog rada otvorili su Muzej crvene povijesti, gdje svi mi iz danas srednje generacije pođemo umirat' od smijeha i s dozom nostalgije gledamo vlastite narančaste kuhinje, dnevne boravke s obaveznim 'aparatima' poput gramofona i tranzistora, televizija s debelim guzicama i antenama koje nisu služile ničemu osim kao sprave za mučenje nas djece, jer jedino dok je držiš, ona prenosi signal tv programa. Kad mlade generacije uđu u Muzej upijaju tu našu povijest kao spužve, a negdje duboko pitaju se: ma što su meni starci pričali da im je tad bilo super živjet', koga oni lažu?!
Stvarno im je teško vjerovati u neke stvari, kao što je nekima teško vjerovati da će ovo Dvorište u koje se izlazi iz Muzeja biti jedino takvo s velikim početnim slovom, ali istina je. Nedavno sam obišla TUP i sve prostore koje je ova ekipa krenula uređivati, uz privatnu turu i informacije iz prve ruke što će gdje biti, što bi se gdje događalo i kako. Čovjek se sigurno dobro sjeća moje face, iskolačenih očiju i vilice na podu. VIzualni sam tip, u glavi su mi se krenule stvarati slike svakog kutka TUP-a, a to, poznato je, dovodi do trajnog osmijeha. Poslije smo sjeli na piće između šahista i keramičara u dvorištu, a ja sam još danima razmišljala kako bi svijet opet bio dobro mjesto da im se ostvare njihovi planovi.
Negdje u njima je bitaka plam
Zašto nam treba TUP onakav kakvog nam ga je ponudila ekipa inicijative TUP-urbana četvrt?
Zato što do prije nekoliko dana nismo ni znali da nam treba. Zaboravilo se na društveni život, da je druženje, zabava, miješanje svijeta u nebrojenim aktivnostima nekad bilo jedna normalna stvar, da je izlazak najčešće uključivao sve navedeno. Zato jer je TUP u ovoj genijalnoj nedjelji sličio na osamdesete i dio devedesetih. Zato jer smo tamo sreli ljude koje godinama nismo vidjeli jer nismo imali gdje.
Zato jer su klinci gledali bendove kako rasturaju, žonglirali i isprobavali sportove, išli na glazbene radionice, a odrasli slušali ploče, razgovarali (čuj to!), imali priliku za yogu, radionice keramike, kupnju i razmjenu svega i svačega, uživali u klubu Dubina i boga molili da se već jednom otvori bar jedno takvo mjesto, jer su se obrtnici i umjetnici raštrkali po cijelom TUP-u, jer smo gledali što sve ljudi rade, što proizvode, kako zvuče različite vrste mjuze, na što vam se najradije pleše. Jer su svoje mjesto pod suncem konačno, nakon Lazareta od prije masu godina, dobili bendovi u nastajanju, i to oni na koje se ne zavrću žarulje. Jer smo na toj u pravom smislu riječi društvenoj platformi zujali kroz gužvicu, baš kao nekad. Jer nas je TUP-ovo dvorište podsjetilo kako smo nekad živjeli i kako se TREBA živjeti.
Malo je mjesta za nabrojiti što sve društvo u TUP-a radi, organizira, prati, kao i što im je sve u planu. Ali nije ni bitno brojiti, nego se, ako zbog ničega, a onda zbog nostalgije, skupa s njima i za njih boriti da ostanu gdje jesu, kakvi jesu, jer to rade za nas.
Viva la revolución!
Svatko od nas mogao je osnovati nekakvu udrugu i visiti na nečijoj sisi pa jednom godišnje organizirati nekakve radionice da bi se na papiru opravdalo postojanje. Ali samo nekolicina njih je krenula bolno konkretno, na oduševljenje nas, prosječnih građana odraslih na živahnom društvenom životu na kojeg bismo rado uputili potomke, bez da im prepričavamo svoje 'zlatno doba' koje njima danas zvuči kao science fiction u Tarantinovoj režiji.
Što znači urbano? E pa to je to. I nastavljaju dalje žestoko, već ovaj vikend napunit ćemo hodnike tvornice donedavno prekrivene ugljenom prašinom uz lik i djelo najvećeg revolucionara moderne povijesti, uz seksi salsu i u muzici i u hrani. Vidjet ćemo drage ljude, što nam je postao imperativ zadnje dvije godine, od gusta se kreveljit' od smijeha jer imamo gdje izaći i poć' doma navijeni k'o da nas je neka stara, iskusna ruka napravila na TUP-ovoj makini.
Eto zato nam treba TUP i njegovo dvorište. Zato da se idućih dana, kad se sretnemo putem nadglasavamo koliko smo uživali, kako je bilo dobro, tko je koga sreo, kako smo nakon dugo vremena osjetili da smo 'doma'.
Ovo nije priča o tome tko će TUP kupiti, kako će završiti, nego samo o tome što on mora ostati. Ako ste se uopće pitali.