Psihijatar Tomislav Franić tumači zašto smo debeli, iznosi bolno osobno iskustvo: Bio sam sulud, skidao 30 kg u 3 mjeseca! Razumijem svakoga kojemu je prolazak preko Rive noćna mora

Debljina je među djecom u Hrvatskoj problem koji je poprimio epidemijske razmjere. Već je 30 posto naše školske djece pretilo i Hrvatska je u samom europskom vrhu po broju debelih, mladih i starijih, piše Slobodna Dalmacija.

Zvuči nevjerojatno ali je na žalost istinito.

Istodobno su u Njemačkoj, Švicarskoj i na sjeveru Italije posljednjih godina taj trend preokrenuli, pa su njihova djeca kilogram lakša nego su bila, dok se naša djeca i dalje debljaju.

Kod pretile djece otkrivaju se sve češće bolesti koje su do nedavno bile karakteristične samo za odrasle, pa tako i dijabetes tipa 2.

Pravih preventivnih mjera za djecu i tinejdžere očito nema, jer se većina djece počinje debljati već u najranijem djetinjstvu i već školski prag prelaze preteški.

Kako komentira najnovija istraživanja i zašto ovaj trend rasta pretilosti nikako ne pada, te što se često krije u pozadini debljine razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Tomislavom Franićem, psihijatrom, subspecijalistom dječje i adolescentne psihijatrije na Klinici za psihijatriju KBC- a Split.

- Tko je kriv - roditelji, škola, zdravstvena služba.. ?

- Krivnja je prilično teška riječ, no slažem se da su spomenuti brojevi više nego alarmantni a uzroke možemo samo pretpostaviti i spekulirati s više ili manje vjerojatnosti o njima. Mišljenja sam da ne postoje krivci na osobnoj, individualnoj razini nego da je greška sustavna i da je sustav negdje krivo posložen.

Jedna od mogućnosti je da je riječ o društvenim promjenama koje su utjecale negativno na ravnotežu pozitivnih prehrambenih navika i navika u svezi tjelesne aktivnosti u smjeru negativnog narušavanja te ravnoteže.

Jednostavnim rječnikom mislim da djeca, a i mi odrasli, jedemo nutricionistički neuravnoteženo, da sve više jedemo nezdravu hranu, na nekvalitetan način i u nekvalitetnim količinama.

Istodobno naša tjelesna aktivnost je sve manja, a mnogi još nisu svjesni da pretilost nije samo, odnosno najmanje je estetski problem, ona je kronična bolest koja ugrožava cjelokupno zdravlje i može završiti s ozbiljnim posljedicama pa i smrću.

- Jesu li još uvijek u našem narodu prisutno uvjerenje da su samo bucmasta, ponekad već pretila djeca, 'pokazatelj zdravlja', pa se taj stereotip i dalje njeguje?

- Često sam razmišljao o tom objašnjenju koje je imalo i svoj dodatak u smislu da se kod djece poticalo jedenje po tipu "najedi se sad kad ima, tko zna kad će opet bit" a potiče iz vremena oskudica no daljim promišljanjem ne smatram da je to razlog, barem ne temeljni.

Naime ako bi to bio slučaj onda bi se vremenski gledano ti "socijalni zaštitni refleksi" s protekom vremena u kojem hrane imamo dovoljno gasili. Djeca bi nam ipak s vremenom bila mršavija kao u npr. spomenutoj Njemačkoj ili Italiji.

Ovo bi mogao biti samo dodatni sinergistički čimbenik udružen s nekim drugim. Mi imamo jake sociološke promjene i dosta naglo iz situacije o kojoj smo imali tradicionalne obitelji sa po tri i više generacija sve više imamo jedno generacijskih pa i obitelji samohranih roditelja.

To je, htjeli mi to ili ne htjeli, dovelo do logističkih promjena u navikama i mogućnostima hranjenja.

Dakle, iz pozicije koja omogućavala zdrave i kuhane obroke uz to tradicijski i vremenski definirane brojne obitelji su došle u poziciju zgrabi tko šta može i trči na svoje poslove i zadatke, pri čemu je još i dobro ako smo to nešto za pojesti zgrabili u kući za razliku od još gore opcije da to djeca obavljaju u pekarama ili fast food lokalima za vrijeme velikog odmora.

Ima ovo i svoje psihičke posljedice, no o tome drugom prigodom.

- Kad je riječ o poremećajima prehrane najčešće je fokus na anoreksiji i bulimiji, poremećajima koji jesu teški ali statistički gotovo zanemarivi u usporedbi sa epidemijom debljine. Obično se u vezi s ova dva poremećaja obavezno u liječenje uključuje psihijatar, dok se kod drugih poremećaja hranjenja psihijatar niti ne konzultira, a pretilost je najčešće posljedica depresije, ili je njezin uzrok?

- O ovome ne da govorim, nego vrištim već 15 godina. Naravno da je previše narcisoidno tvrditi da će, ako uključimo psihijatra u priču, problem nestati, no oni koji se debljinom bave a ne uviđaju psihičku komponentu problema ne rade dobar posao. Apsolutno ste u pravu da je prekomjerna debljina povezana s nekim psihičkim poremećajima.

Ta povezanost je obostrana. Istraživanja su pokazala jasnu povezanost u oba smjera.

Depresivna djeca koja nisu bila pretila imaju veću šansu da postanu pretila u odnosu na vršnjake koji nisu depresivni. Isto tako pretila djeca koja nisu bila depresivna imaju veću šansu da postanu depresivna u odnosu na vršnjake normalne težine. Osobito je ovdje važno naglasiti i osvijestiti ovdje jednu manifestaciju depresije koju mi psihijatri nazivamo atipična depresija.

Obično ljudi o depresiji ako i znaju nešto razmišljaju kao o poremećaju sa sniženim raspoloženjem ali i gubitkom apetita i nesanicom. Postoji nešto što se zove atipična depresija, kada osoba od svojih crnih depresivnih misli i depresivne sadašnjosti bježi u prejedanje i spavanje kao način suočavanja odnosno bježanja iz svoje patnje.

Drugi mogući poremećaji ali uz manji broj istraživanja su anksioznost, nisko samopoštovanje i slično.

- Osobe koje pokušavaju smršaviti uglavnom se fokusiraju isključivo na prehranu i tjelovježbu, a zanemaruju druge aspekte svog života koji mogu uvelike zakomplicirati proces gubitka viška kilograma. Što pokazuje vaše iskustvo obzirom da ste svakodnevno u kontaktu sa mladima koji se bore s pretilošću?

- Svakako da su uravnotežena prehrana i tjelesna aktivnost temeljni način kako se boriti s već postojećom pretilosti. Tamo se nađemo ako je zakazala javnozdravstvena i društvena preventivna aktivnost koja bi trebala sezati sve do kontrole i ograničenja u proizvodnji nezdravih prehrambenih proizvoda ili prekomjernom sadržaju šećera soli i slično.

>
Ovdje bih dodao nešto što pokazuje da je umjerena tjelesna aktivnost povezana sa smanjenjem depresije jače nego što bi netko pomislio i da je to dokazano istraživanjem na području sportske psihijatrije kojom se u novije vrijeme bavim. Naime, u tri skupine dobrovoljaca normalne tjelesne težine s depresivnim simptomima su primjenjivana tri terapijska pristupa: samo lijekovi, umjerena tjelovježba 45 minuta dnevno s 75 posto opterećenja i kombinacija i jednog i drugog.

Pokazalo se da su kod skupine sa samo tjelesnom aktivnosti učinci u smanjenju depresije jednaki lijekovima, a najbolji su rezultati bili u skupini koja je imala kombinirani tretman. Dakle postoji jasna povezanost.

Ono što smo dosad kazali je neoboriva činjenica da postoji povezanost pretilosti i različitih nepovoljnih psihičkih stanja pa i psihičkih poremećaja od kojih smo nabrojali samo neke (depresija, anksioznost). Čak i nije toliko važno što je bilo prije, kokoš ili jaje.

Je li uzrok pretilosti psihičko stanje ili je psihičko stanje uzrokovalo pretilost to za ovo pitanje nije važno. Jasno je da se problemu treba pristupiti sveobuhvatno. Svaki parcijalni pristup će rezultirati kratkotrajnim rješenjem. Ako imamo nekakvu depresivnost ili anksioznost na koju ne obraćamo pozornost smanjenjem tjelesne težine one mogu kratkotrajno biti riješene jer ipak to može dovesti do kratkotrajnog boljeg raspoloženja ili manje anksioznosti ili bolje slike o sebi no depresija ili anksioznost se brzo ponovno pogoršavaju i često je to uzrok famoznog jo-jo efekta.

A opet ako je depresivnost ili anksioznost posljedica pretilosti opet ima mjesta za psihijatrijsku, eventualno psihološku podršku. No i osoba koja boluje od bilo koje druge bolesti, a pretilost jest bolest, ima pravo na negativnu psihološku reakciju a time i pomoć ali tu smo u drugoj liniji pomoći ali u isto vrijeme.

- Tko je na prvoj crti borbe?

- U slučaju da je u podlozi duševno stanje u prvoj, isturenoj liniji borbe smo mi. Rješava se prvo psihičko stanje a onda bi posljedično trebalo krenuti povoljnije stanje i s tjelesnom težinom. Ovdje je možda mjesto za osvijestiti jedan fenomen koji nije psihijatrijski nego širi sociološki i pedagoški, a nama može stvarati probleme u očitavanju pravog stanja.

Naime, već spomenute brze društvene promjene dovele su i do promjena u načinu života ali i odgoja djece. I mi, a osobito naša djeca, žive sedentaran život, bez tjelesne aktivnosti. Naša dječja igrališta su prazna, a klinci ispred igraćih konzola ili za ekranima računala ili mobitela. To se miješa s kliničkom slikom depresije koja često sadrži elemente bezvoljnosti, nedostatka energije, apatije, anhedonije pa je nejasno je li takvo ponašanje dio novog socijalnog trenda ili posljedica bolesti.

Kod anksioznosti pretjerana uronjenost u dvodimenzionalnu digitalnu realnost utječe na vještinu razvijanja socijalnih vještina pa to odnemaže u slučajevima nekih anksioznih poremećajima kojima je uzrok ili posljedica socijalna disfunkcionalnost. Dakle, u ovim situacijama je potrebno prvo gađati uzročni poremećaj na način kako inače pristupamo konkretnim poremećajima u paralelnoj multidisciplinarnoj suradnji s drugim strukama, pedijatri endokrinolozi, psiholozi, nutricionisti…

- Osim što se bore s kilograma pretile osobe su često izvrgnute ruganju, vrijeđanju...što ih dodatno frustrira. Djeca znaju biti osobito okrutna prema svojim pretilim vršnjacima, pa i zbog toga trebaju stručnu pomoć. Što im savjetujete?

- Vršnjačko vrijeđanje pa i zlostavljanje je sve veći problem, osobito vrijeđanje, isključivanje i zlostavljanje preko digitalnih mreža. A tko su žrtve tih zlostavljača? Pa oni koji su različiti i čija je različitost uočljiva, a onda i njihova reakcija na zlostavljanje vidljiva jer je u svojoj emocionalnoj patnji ne mogu sakriti ili kontrolirati.

Pretila djeca jesu vizualno različita, a time i imaju veću šansu da budu meta. Što tu napraviti? Psihijatar tu nema puno prostora jer su problem zlostavljači a ne žrtva.

No, ipak moguće je pokušati toj djeci poslati poruku i raditi na tome da nisu oni problem i da nije u njima problem, nadalje osvijestiti da bi ti zlostavljači zlostavljali i nekog drugog i na taj način pokušati odmaknuti osobnost priče, a time i mogućnost razmišljanja da je u njima problem jer depresivna djeca ionako često imaju osjećaj samooptuživanja.

A lakše se suočavati s depersonaliziranom pričom.

- U liječenju debljine obično se nude raznorazne dijete, skupi tretmani, bolesnici se podvrgavaju različitim kirurškim zahvatima (ugrađuju se omče na želucu...)... koji ponekad daju rezultat, ali ako se ne dogodi neka ključna promjena u njihovom životu vraćaju se starim navikama i kilogrami se možda još brže nakupljaju?

- Industrija liječenja debljine je sve veća. A raste paralelno s rastom industrije proizvodnje debljine. Ja to obično nazivam efektom čaja za mršavljenje. Naime, uvijek kada kupite neki preparat ili odete na proceduru liječenja debljine negdje sitnim slovima ćete dobit ogradu u vidu naputaka da se ipak treba pridržavati određenih prehrambenih ili životnih navika.

I naravno, ako sam nešto platio koju tisuću kuna mjesečno da ću makar i podsvjesno uvesti i tu promjenu u svoj život do prve stresne situacije koja mi pažnju usmjeri u drugom smjeru. Govorim ovo kao pretila osoba koja je prošla u adolescenciji i suludu samoosmišljenu dijetu sa skidanjem 30 kg u 3 mjeseca i naravno sve se vratilo.

Netko će možda kazati otkud mi onda pravo da govorim o ovoj temi i ima li to neke logike. Ali ja nudim i drugu priču, a to je da osobno razumijem adolescenta ili adolescenticu kojima je prolazak preko Rive noćna mora jer misle da svi bulje samo u njih i komentiraju ih.

I tu nalazim pozitivan učinak vlastitih loših izbora. Sada sam ipak prešao na sveobuhvatniji ali dulji pristup (plivanje, planinarenje, ronjenje), naravno ako to nije kriza srednjih godina.

- Neki kažu da je debljina kao tigar u kavezu jer se nikada ne može posve ukrotiti. Slažete li se?

- Mogu se složiti.

- Je li sklonost debljanju nasljedna? Neke su studije pokazale da genetika u njenom nastanku sudjeluje sa 30 do 70 posto, štoviše da se ta sklonost nasljeđuje isključivo od majke, te da očevi nemaju na to nikakav utjecaj?

- O nasljednosti pitajte endokrinologe.

- Mobilne i računalne igrice često se doživljavaju prvenstveno kao nešto što šteti zdravlju djece. No međunarodno istraživanje koje je rezultat suradnje brojnih uglednih znanstvenih institucija pod vodstvom prof. Rama Padmana, dokazao je da učinak igrica može biti i dijametralno suprotan.

Naime, mogu se koristiti kao dragocjeno didaktičko sredstvo koje nenametljivo potiče djecu na zdraviji odabir prehrane, a samim time i kao sredstvo za prevenciju pretilosti u djetinjstvu, koja postaje sve gorući problem…

- I World Wide Web kao takav je začet na CERNU 1989. godine da pomogne znanstvenicima, kao i dinamit, a svi znamo kako je to završilo. Naravno da se igrice mogu koristiti kao nenametljivo didaktičko sredstvo ili aplikacija u smislu razvoja zdravijih navika prehrane. Svašta postoji u Google play trgovini, Apple storeu i sličnim mjestima no ne vidim veliki broj preuzimanja "zdravih" aplikacija.

Osobno sam sudjelovao u provođenju istraživanja koja su koristila digitalnu tehnologiju s ciljem poboljšanja zdravlja ili sam ih kao vanjski stručni suradnik EU fondacija recenzirao.

Dakle, apsolutno se slažem da igrice, aplikacije, internet mogu biti medij pozitivne promjene no pitanje je hoćemo li uspjeti ovladati duhovima plave svjetlosti puštenim iz Pandorine kutije. Budimo optimisti.