Otilija i Sretko Silić u braku su 32 godine, a nedavno su u 24 dana prešli pet zemalja i više od 10 tisuća kilometara motorom. Otilija je medicinska sestra, poznata avanturistkinja koja putuje svijetom, a često je srećemo otokom kako juri biciklom. Njen suprug Srećo je profesionalni vozač Hitne medicinske pomoći i poznati lokalni basist, dugogdišnji roker. Osim što imaju troje djece, jedno unuče i rade skupa, odlučili su i putovati skupa, a njihova druga avantura Marokom na motoru prošla je i bolje nego su zamišljali. Njihovo prvo putovanje motorom u Istanbul bilo je fenomenalno, devet različitih država, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Turska, Bugarska... Ovaj drugi put je bilo još bolje!
Jednom je jednom, ali dvaput je dvaput!
Otilija je još prije dvije godine sanjala o Maroku, no njene je želje zaustavila dobro poznata pandemija. Pravo vrijeme došlo je krajem svibnja, odluka je pala, a plan je bio spreman.
-Sve je prošlo glatko", pohvalio se Srećo. Zamišljena ruta bila je najbliža moguća do Maroka i nazad s tim da je njihova prvotna ideja bila proći jugom Italije, Sicilija, Palermo, Tunis, no zbog korone se još uvijek ne može proći za Alžir pa su se odlučili iz Italije brodom do Maroka, a nazad Azurnom obalom. Prvi dan su prešli najviše kilometara i najduže su sjedili u "sedlu", od Korčule do Rovinja vozili su čak devet sati u komadu prešavši 700 kilometara. Uslijedila su dva dana odmora u Istri, a onda put za Veronu. U Genovi su se ukrcali u veliki brod za Maroko, prima oko tri tisuće putnika, a do Maroka su se vozili ni manje, ni više, nego 52 sata. Na brodu su, priča uzbuđeno Srećo, mahom Marokanci koji rade u Italiji od kojih su dobili puno korisnih savjeta, ali i jako puno Slovenaca, Austrijanaca, Nijemaca i Talijana koji, pogađate, putuju motorima. U garaži je bilo parkirano na stotine motora!
-Mi smo bili među mlađim parovima na motoru, to nas je malo iznenadilo. Upoznali smo jedan par iz Austrije, on ima preko 70 godina, a ona ima 69 i svatko vozi svoj motor! Nekad su putovali skupa kao Srećo i ja, no često bi se putem porječkali što je njoj dozlogrdilo pa je kupila svoj motor. To mi je dalo misliti, i ja bih mogla položiti i kupiti svoj motor, zašto ne, strah me jedino da se ne bih nikad vratila doma", otkrila nam je uz smijeh Otilija.
Miris pustinje
Kad su se iskrcali na sjever Maroka u luku Tanger osjetili su ono što svi posjetitelji te afričke zemlje ističu, miris pustinje. Luka je udaljena od grada oko 40 kilometara, a grad je prekrasan, velik i moderan. Srećo nam priča kako je puhao jak vjetar, ali kažu da na Gibraltaru uvijek puše. Tanger je, mimo njihovih očekivanja, pun zelenila, gleda prema Mediteranu i prema Atlantiku, a toliko im se svidio da su na kraju putovanja Marokom odlučili provesti još jedan dan na istom mjestu. Vrata Afrike osvojila su ih na prvu. Poslušali su savjet Marokanaca na brodu pa su se osmi dan putovanja zaputili u Chefchaouen, tzv. Plavi grad. Cijeli je grad obojan u razne nijanse plave boje koju miješaju s klakom, raspon boja je od svijetlo azurne do tamno ljubičaste, a obojane su kuće, ulice, podovi, zidovi. Kao i u ostalim gradovima, i ovdje su spavali u samom centru grada, to je odluka od koje ne odustaju prvenstveno zbog sigurnosti. U Maroku su u glavnom spavali u riadima, njihovim gospodskim kućama koje su udobne i lijepe, uređene u marokanskom stilu. Cijene smještaja, kao i hrane, su za naše prilike i više nego pristupačne, najjefitniji smještaj u centru su platili 22 eura noć, a najskuplji 50 u razvikanoj Casablanci. Sljedeći dan proveli su u Fesu, kraljevskom gradu i drugom najvećem u Maroku. Ludilo koje su tamo doživjeli teško je opisati riječima.
-Ne možeš doći u Fes, a ne posjetiti njihov centar, taj stari dio grada koji nazivaju Medina, a kako bi uopće mogao proći tim labirintima moraš uzeti vodiča. Vodiči su nas umorili, jako su naporni, agresivni, vuku te za rukave, na silu uvode u dućane gdje vas salijetaju brojni trgovci i žele vam pošto-poto nešto prodati. Toliko su me sludili da sam u jednom trenutku skoro dala karticu nekom trgovcu da mi naplati nekakav tepih od pet tisuća eura! Na njihovom trgu ima doslovno svega, svih nacionalnosti, majmuna, zmija... Željeli smo to doživjeti, ali jako je naporno, na kraju smo bježali iz takvih gradova", uzbuđeno nam je prepričala Otilija.
Suha cesta, žena i kartica
Sljedeću destinaciju Beni Mellal iskoristili su za odmor od Fesa, uživali su u resortu s bazenom kako bi se psihički pripremili za Marrakech. Marrakech, također kraljevski grad, možda je malo pitomiji od Fesa, ali i tamo je ritam bio ubrzan i stresan, naporan za ove dokone Dalmatince. Jedanaestog dana su došli do Agadira, najudaljenije točke putovanja gdje su dotaknuli Saharu. Otilija je željela prespavati jednu noć u pustinji, no vegetacije je bilo sve manje, a zrak je bio sve suši, pustinja nije izgledala primamljivo. A, onda su vozili do grada koji ih se najviše dojmio. Essaouira je najljepši grad u Maroku, zaključuju uglas! Tamo su glazbu stvarali Jimi Hendrix i Bob Marley, jahali su deve na plaži, uživali u zalasku sunca. Ljudi su pitomi, pravi Mediteranci, nisu naporni, cijene su triput manje, a hrana, uzdahnula je Otilija, a riba!
Nakon Tangera vratili su se na stari kontitent, prvo Granada, pa Valencija i Barcelona. Potom je uslijedio Montpellier, Nica pa Monte Carlo. Preko Italije vratili su se nazad u Rijeku, a 24. dana putovanja i u Korčulu, u Žrnovo. Otilija i Srećo na motoru dnevno su prelazili oko 300 kilometara, a na putovanju su prešli 7425 kilometara motorom i 3100 kilometara brodom. Ni njima još uvijek nije jasno kakva ih je sreća pratila cijelim putem.
-Kad ideš na ovakav put predlažem izmoliti Boga da ne padne kiša. Niti jedan dan našeg putovanja nije pala kap kiše, za motor je to najveća lutrija. Imamo kišna odijela i opremu s kojom možemo po pljusku voziti satima da ne pokisnemo, ali nije to gušt, moraš biti oprezan, naporno je. Za ovakvo putovanje treba vam dobar motor, velika volja i kartica u džepu. Naravno i žena, moja je sreća da Otilija želi putovati sa mnom, imam puno prijatelja čije žene ne žele ni sjesti na motor. Ali mi smo takvi kakvi jesmo, pičimo na krilima ludila", zaključuje Srećo smijući se. Otilija već planira sljedeće putovanje, ovaj put idu motorom, ali i avionom.
-Strahovi nisu dobri za čovjeka, moramo naći načina pobijediti ih. Srećo se sprema za sljedeće putovanje i morat će putovati avionom, kao da ja nemam straha sjesti s njim na motor! U planu nam je Vijetnam i to od sjevera do juga, tamo ćemo kupiti motor i krenuti. Nakon toga i famozni Route 66 u Americi, nadam se da ćemo ostati zdravi i da ćemo ostvariti naše snove", zaželjela je Otilija.