Ime splitskog svećenika don Ante Žderića vjerojatno nam je već svima poznato po njegovom društvenom i vjerskom angažmanu, što ga čini usklađenim s pastoralnim potrebama suvremenog društva. U ove ljetne dane zatekli smo ga u rodnom Rogotinu, gdje je s nama podijelio zanimljivosti hobija kojima se, kako kaže, bavi desetljećima. To ga, s obzirom na svećeničko zvanje i arheološku struku, kao i bavljenje ikonopisom i vježbanjem u teretani, čini osobitim. Zavirili smo u njegovu striparnicu i ostali nemalo zatečeni svijetom stripa u kojemu je ovaj svećenik na svome.
"Ljubav prema stripovima početke ima u vremenu mog polaska u osnovnu školu. Budući da sam od malih nogu volio crtanje i sve što ima veze s tim, u obližnjoj kući mi je očev rođak poklonio neke stripove. Za mene je to bilo pravo otkriće – to mnoštvo crteža, likova i priča u kojima sam mogao uživati čitajući i listajući ih.
Strip umjesto marende
Praktički odmah sam uzeo crni flomaster i na listove likovne mape počeo crtati vlastite verzije likova koje sam otkrivao na stranicama stripova. U tome sam imao veliku podršku roditelja, koji su poticali moju likovnu nadarenost. S prelaskom u školu u Pločama kiosk u blizini škole bio je moje omiljeno mjesto za redovitu kupovinu novih brojeva Alan Forda, Zlatne serije i Lunov magnus stripa. Novac za sendviče u vrijeme školske marende radije sam trošio na stripove", otkriva nam mladi svećenik i ističe kako je otprilike u isto vrijeme otkrio western figurice u jednoj od nekadašnjih robnih kuća u Mostaru.
"Bile su to igračke talijanske proizvodnje, dostupne na tržištu nekadašnje zajedničke države. Osim stripova, te figurice marke Baravelli postale su dio mojeg djetinjstva, odrastanja i života. To je bilo vrelo moje djetinje mašte i kreativnosti. Sve sam to smatrao tako dragocjenim, da sam stripove i figurice u vrijeme rata među prvim spremio na sigurno", kaže don Ante.
Produkcija strip izdanja u bivšoj državi započela 1968. u Novom Sadu, i održala se do jeseni 1992. Riječ je uglavnom o izdanjima talijanskog stripa iz Milana, s likovima Zagora, Tex Willera i drugih, koji su osmišljeni desetak godina ranije. Vremenom su ti likovi postali dio suvremene kulture našega prostora.
Danas svi znaju za Grunfa, Bob Rocka, Chica ili Zagora. Do prekida u strip izdavaštvu u Hrvatskoj je došlo početkom rata, a novo razdoblje stripa je započelo u proljeće 1994., pokretanjem hrvatskog izdanja omiljenih nam likova. "Tada sam, već na početku srednje škole, bio oduševljen mogućnošću nastavka mojeg omiljenog hobija. Pojavom interneta te su se mogućnosti povećale povezivanjem s drugim kolekcionarima, kako stripova, tako i western figurica. To je ljubav koja sada traje već 40 godina. Kao student u Zadru i Splitu bio sam među prijateljima poznat po pitanju: "Imaš li gdje kući starih stripova?" Neki su znali za taj moj hobi, pa su mi znali poklanjati – za mene – najdraži dar. Dakako da sam postao redoviti gost festivala stripa u Zagrebu i Makarskoj.
Župljani pomagali
Tamo sam imao prilike upoznati dobiti autograme od starije i mlađe generacije strip – crtača i scenarista: Burattinija, Ferrija, Nuccija, Vernija, Venturija i drugih. To mi je bila osobita čast. Kasnije sam, već kao svećenik, imao intervju za talijansku izdavačku kuću Bonelli, mjesto rođenja stripova o kojima govorimo. U Makarskoj sam o stripu imao prilike razgovarati i s tadašnjim predsjednikom Josipovićem. Jedan je župljanin iz Makarske, koji se amaterski bavi crtanjem, kreirao kratki komični strip u kojem sam jedan od junaka. Žao mi je što ga nismo uspjeli publicirati", otkriva nam don Ante.
Ništa se nije promijenilo ni kada je postao svećenik. "I kao svećenik nastavio sam sa mojim hobijima stripa i western figurica. Župljani u Makarskoj, Splitu i Podstrani imali su prilike u župnim obavijestima čuti i koji mi brojevi nedostaju, pa su u njihovoj nabavci rado sudjelovali. Bili su to trenuci obostrane radosti i smijeha... Od srca im zahvaljujem", govori nam ovaj mladi svećenik i otkriva što je napravio s tolikom količinom stripova i figurica:
"Moja zbirka stripova i western figurica je konačno mjesto našla u našoj obiteljskoj kući u Rogotinu. Broji oko 6 000 stripova, među njima svih 1178 brojeva Zlatne serije, i oko 500 različitih figurica. Uz to treba pridodati i nekoliko tisuća knjiga s mojeg studija arheologije i povijesti u Zadru, te teologije u Splitu. Prostorija koju smo za to uredili u kući je premala za sve to. No, na nju smo jako ponosni i svi je u kući rado pokazujemo prijateljima i rodbini. Svi zainteresirani su dobrodošli!"
Za bolji svijet
Don Ante se rado prisjeća svojih želja iz djetinjstva i utjecaja koje je strip imao na njega: "Kao dijete sam htio postati Tex Willer, borac za pravdu! Danas, dakako, više pažnje u stripu posvećujem crtežu, profilaciji likova i scenariju. Tu se otkriva talent i bogatstvo duha autora. Strip je odavno prestao biti sredstvo zabave za djecu. On se otvorio čitateljima svih uzrasta i obogatio različitim žanrovima.
Priča o stripovima i western figuricama se nastavlja. To je dio mene, mojeg života. Internet je povezao priličan broj nas koje veže ljubav prema ovoj grani likovne umjetnosti. Za to bih htio zainteresirati što veći broj djece i mladih i učiti ih kako se izražavati crtežom. I danas, u mojem svećeničkom pozivu, strip ostaje inspiracija u nastojanju oplemenjivanja svijeta i života. Možda sam zaista i postao neka vrsta Texa Willera, borca za neki bolji svijet. Barem se trudim".
