Trudnica je osjećala da nešto nije u redu, liječnici joj nisu vjerovali: ‘Osjećala sam se kao hipohondar i prevarant... Na kraju smo se i beba i ja borile za život‘

Prvih pet mjeseci trudnoće 36-godišnja Lidija B. bila je bezbrižna i zdrava trudnica, radovala se bebi koju će uskoro upoznati i svemu što je čeka na putu roditeljstva. Trudnoću su joj najprije vodili liječnici jedne privatne bolnice, ali negdje u tom periodu odlučila je na preglede ići u državnu bolnicu, baš prije nego što će početi prvi problemi, donosi Slobodna Dalmacija.

- Probudila sam se jedno jutro sa zujanjem u ušima i sve mi se mutilo pred očima. Tad sam već bila u šestom mjesecu i odmah sam shvatila da je u pitanju povišen pritisak. Otišla sam u dom zdravlja, gdje mi je rečeno da nemam zakazano, da trebam zakazati i vratiti se na pregled u dogovoreno vrijeme. Iako me taj dan nisu pregledali, doktorica je izašla iz ordinacije i rekla mi da je sve što osjećam normalno jer sam trudna i jer su tada bile velike vrućine. 'Super izgledate i ništa nemojte brinuti', s tim riječima me ispratila - ispričala je Lidija.

Zdravstveni problemi su nakratko minuli, međutim, kad su se ponovo pojavili, poslije deset dana, Lidija je prvo nazvala korisničku službu i dobila odgovor da kao trudnica sa zdravstvenim problemima ima pravo na hitan prijem i pregled bez zakazivanja, zbog čega, naivno, ponovo odlazi u isti dom zdravlja.

- Osjetila sam da mi srce jako lupa, da mi se magli vid, zuji u ušima i odlučim opet otići na pregled. Uspjela sam nekako "razljutiti" doktoricu da me pristane primiti, međutim, kad sam joj dala zdravstvenu karticu, ništa s nje nije moglo očitati. Rekli su mi da je potrebno zamijeniti karticu i donijeti potvrdu iz RFZO-a. Pitala sam mogu li je donijeti naknadno, pošto mi je baš bilo loše, međutim, oni su insistirali na potvrdi. Ništa. Izađem vani, sva sluđena, uzmem potvrdu, ali nisam se mogla vratiti po vrućini do doma zdravlja. Tog dana predvečer mi je pozlilo na ulici. Vidjela sam da ću pasti pa sam se brzo spustila, ipak, sjetim se da je u blizini gradska bolnica i odem na hitan prijem. Tamo su mi prvi put izmjerili tlak, koji je bio 140/90, uradili su mi EKG i bila sam na pregledu kod internista. Rekli su mi da je to sasvim normalno, da beba raste i pritišće grudni koš, te ponovo da ne brinem. Nisam dobila nikakvu terapiju - svjedoči Lidija.

Tješeći se da je u pitanju samo nedostatak iskustva, s obzirom na to da je to bila njena prva trudnoća, Lidija je nastavila vjerovati liječnicima iako joj je povišeni pritisak i dalje stvarao probleme, budući da je njezin tlak "po prirodi" nešto niži od normalnog.

- Tu sam već sama počela mjeriti tlak. Uvijek je bio oko 140/90, što je bio veliki "skok" za moj organizam. S tim izvještajem iz bolnice odlazim kod iste doktorice u dom zdravlja, koja mi kaže da opet nemam zakazano, ali i da se na slobodan termin čeka dva tjedna. Ipak, pristaje me primiti, opisujem joj što osjećam, pokazujem otoke na nožnim zglobovima i laktovima, od kojih sam se do tada već izobličila. Znala sam da to nije baš normalno, ali doktorica me uvjeravala da je vrijeme da "prihvatim da je trudnoća drugo stanje, da sa sobom donosi promjene i da trebam prikočiti" te da ono što osjećam, ponovno, nije ništa strašno. Dobila sam savjet da izbacim slanu hranu "ako smatram da mi je visok pritisak" - svjedoči Lidija B. Ni tu je nisu shvatili ozbiljno iako je primljena na hitan prijem.

Lidija, razočarana činjenicom da njezini zdravstveni problemi nisu ozbiljno shvaćeni, šetajući od bolnice do bolnice, među institucijama i zavodima provela je cijeli sedmi i početak osmog mjeseca trudnoće.

'Osjećala sam se kao hipohondar i prevarant'​

- Tu sam već psihički pala i povukla se, jer idem od ordinacije do ordinacije i svi mi govore da sam "samo" trudna. U tom periodu smo dobili poslovnu ponudu da se preselimo u Suboticu, na što sam pristala. Odmah po odlasku tamo odlazim u dispanzer za žene da se raspitam za proceduru prenošenja kartona. Doktorica koja je bila u smjeni me samo pogledala i rekla: 'Hajde odmah da vas pregledamo, lako ćemo za proceduru!'. U stvari, žena je vidjela moje zglobove i od tada sam svaki drugi dan dolazila na kontrole, dobila terapiju za krvni tlak i nakon 17 dana dobila uputnicu za bolnicu. Doktorica me uvjerava da samo želi da čuje drugo mišljenje, međutim, ona je znala da me čeka hitan carski rez, jer bebica nije ni napredovala. Kasnio je dvije nedjelje s razvojem - prisjeća se Lidija B.

Tek kad je u dogovorenom terminu došla u bolnicu, Lidija je shvatila ozbiljnost situacije. Dočekao ju je tim od dvadeset ljudi, "prikačio" je na aparate i pratio cijelu noć, spremajući je za porod.

- Odmah ujutro su uradili carski rez jer bebino srce više nije kucalo. Nisu je mogli detektirati aparatima i sjećam se samo da mi je doktor pred ulazak u salu rekao: 'Na brinite, ne plačite, spasit ćemo i bebu i vas'. Tad shvaćam da ništa nije kako treba i u istom trenutku prvi put čujem termin preeklampsija. Čujem i kako jedan doktor kaže drugom da 'više nemaju vremena' i da me odmah šalju u salu - priča.

Odmah po rođenju, Lidijin sin je reanimiran. Rođen je mjesec i pol dana ranije, sa 1850 grama kao "beba kostur".

- Bio je skroz prazan, imao je samo koščice i višak kože. Tad čujem i da doktori vode računa da ne upadnem u nekakav šok. Beba i ja smo u bolnici bili 17 dana, bila sam u rukama ljudi koji znaju što rade i svi su me samo pitali kako je moguće da nisam imala nikakvu terapiju za pritisak - kaže Lidija.

Lidijina beba danas ima pet mjeseci, zbog posljedica porođajnih komplikacija svakodnevno ide na fizikalne terapije i trpi bolove. U početku nije koristila cijelu desnu stranu tijela, sad je napredak vidan, ali ne onakav kakav bi bi bio da su mama i beba na porođaj stigle potpuno zdrave.

- Velika je to borba poslije. To ne želim nikome. Najgore od cijelog iskustva je bilo stalno kucanje na zatvorena vrata, samo zbog toga što sam imala savršenu krvnu sliku. Sve vrijeme sam se osjećala kao hipohondar, kao prevarant. Jako sam se povukla u tom periodu, od super sretne trudnoće u kojoj sam radila i putovala, krenuli su problemi koje nitko nije htio riješiti, odbijanje doktora da povjeruju da mi zaista nije dobro. Na kraju se ispostavilo da stvarno nije bilo dobro ni meni ni bebi - pojašnjava Lidija.

- Trudnica ako osjeti da nije dobro i ako joj liječnik kaže 'super si', nek' ide kod drugog doktora! Svaka žena zna kad joj nije najbolje i obvezno neka traži drugo mišljenje i treće i peto. Povjerenje je jako važno i uvijek postoje doktori koji žele i koji znaju raditi svoj posao. Da sam sad trudna i da mi nije dobro, a da mi doktor ne želi vjerovati, dobro bih znala što da radim. Moja beba nije prošla bez posljedica takozvane "hipoksije" (smanjene količine kisika koja može dovesti do poremećaja funkcioniranja organa, njihovog oštećenja, ali i odumiranja, op.a.) - poručuje Lidija.