TROJA: PAD GRADA Tamnoputi Ahilej i Zeus u novoj verziji starogrčkog klasika

Priča o propasti Ilija prepričavat će se valjda dok je čovječanstva. Streaming servisi su u naše vrijeme za drevnu pripovijest najpodatnija platforma.

Novi pokušaj oživljavanja uzroka i posljedica Trojanskog rata je 'Troy: Fall of a city', osmodjelni serijal premijerno prikazan prije korone kao rezultat britansko-američke suradnje BBC Onea i Netflixa.

Scenarij je ispisao iskusni teatarski šekspirijanac David Farr, što se otkriva kroz pokušaj da se antička mitologija dodatno nabrusi Bardovom dramatikom i vječnim temama poput strasti, izdaje i smisla ratovanja.

Ova televizijska reinterpretacija poigrava se s Homerovim nasljeđem i nastoji ga prilagoditi novim trendovima. Jedan od takvih pomodna je politička korektnost zbog koje se dogodila rasna 'rošada' ključnih aktera.

Junaka Ahileja (u toj ulozi pamtimo Brada Pitta u 'Troji' Wolfganga Petersona iz 2004.) tako igra glumac ganskih korijena David Gyasi, dok je vrhovni bog Zeus karizmatični Britanac nigerijskog podrijetla Hakeem Kae-Kazim. Ilijada neosporno nudi bezbroj mogućnosti za osuvremenjivanje, nikako samo na razini pojavnog.

Novi 'Pad Troje' daje nam i pripovjedni odmak: priča ne počinje opsadom, već opisom geneze sukoba koji je Grke doveo pod Troju. Pri tom se relativizira snaga bogova koji se, za razliku od svemoćnih superjunaka i besmrtnika iz filmskih blockbustera, ovdje spuštaju među narod u ljudskom obličju i ne djeluju nimalo nadnaravno. Tako ranjive trebalo ih je koristiti više, a ne na pola radnje serijala po Zeusovom dekretu prekinuti njihovu interakciju s ljudima.

Ekranizacija nečeg toliko opsežnog poput starogrčkih klasika zgodna je za storiju u nastavcima, ali je i zahtjevna zadaća na kojoj se lako okliznuti. Posebno ako autori nemaju točnu predodžbu žele li prikazati povijesnu seriju, ratnu romansu povišenih emocija ili smišljeni lom ukorijenjene predodžbe o svemoćnim bogovima i mitskim herojima.

U seriji su pojedinačne epizode solidne, no trebalo je spretnije kormilariti brojnošću likova kojima dijaloške forme nisu jača strana. Nešto bolje stoje na vizualnom planu, makar Australcu Louisu Hunteru kao Parisu i Njemici Belli Dayne kao otetoj Helena manjka životnosti. Kostimografiji se nema što prigovoriti, a dobro su izmaštani i prizori bitki.

No, ova se postpittovska Troja nije primila publike kojoj su očito draže videoigrice od drevnih epova. Autori serijala ciljeve su postavili nejasno i previsoko i za kaznu ostali bez druge sezone koja je trebala dovesti do osnutka Rima.