U životu sam se nadržala dijeta, neke su od njih bile drastične i dramatične, gladovanje mi danas teško pada. Tarem sve! A kolutiće! Krenula sam obući jednu veštu...

Dok sam bila mlađa, prije dvadeset, trideset godina, pitanje održavanja poželjne tjelesne težine, nije bilo tako teško.

Jest, brate, u životu sam se nagladovala i nadržala dijeta, neke su od njih bile drastične i dramatične, ali mi nekako gladovanje danas puno teže pada, donosi Slobodna Dalmacija.

Sjećam se neke jabučne dijete iz studentskih dana – svaki dan možeš jesti jabuka koliko god oćeš. I samo jabuka. Fakat nisi gladan. Premda ti se treći dan pomisao na jabuke počne iskonski gaditi. Ali guraš dalje i za nedjelju dana evidentno izgubiš barem tri, četiri kila. Istina, pokupiš PTSP na jabuke, ali šta je PTSP spram vitkog stasa? Ništa.

Nekako s proljeća

U to vrijeme nisam uopće šljivila slatkiše. Kraj mene su čokolade mogle mirno hvatati plijesan.

Kolači? Nije da bih odbila kad me tko ponudi, ali nisam uopće ginula za kolačima. S vremenom, međutim, mic po mic, slatkarije su se ušuljale u moj život, a zadnjih dvije, tri godine, bože prosti...

Tarem sve! Otkako je krenula pandemija, to se hrska, to se maže, grize, čupa, slasti i masti sve u šesnaest. Pazi, ja ne večeravam. Niti ne marendajem. Do podne nisam gladna, šta ću? Pa ne mogu jesti nasilu! Ručam kako bog zapovijeda, oko četiri, a večeru preskačem jerbo ogladnim tek oko devet i pol navečer, a tad je, jel'te, nezdravo jesti. Međutim...

Međutim, u moj su život nekako s proljeća ušetali čajni kolutići. Moja pokojna svekrva je jedino čajne kolutiće kupovala, sve joj je drugo bilo bezveze.

Kako i zašto je ona meni prenijela opsesiju čajnim kolutićima, pitaj boga. Stvar je još misterioznija budući da je ona već odavna rahmetli, no u kakvim smo dirljivim odnosima bile, ima biti da je s onog svijeta na mene poslala blagoslov. Ili urok...

I tako ja – koja, jel'da, ne večeravam – uvečer pred televizorom tamanim kolutiće. Što je radnja napetija, meni su kolutići napetiji. Što su mi kolutići napetiji, to mi se više kolutića oko pasa stvara...

Nisam, iskreno, baš odmah povezala fatalnu vezu čajnih i trbušnih kolutića. Kako i bih? Pa ja ne večeravam! Nego sam bila krenula da ću obući jednu veštu... Vešta se šokirala kad me je vidjela.

I ja sam se šokirala kad sam se vidjela. Pucam po šavovima, čovječe! Mislim, mogu ja nju zakopčati, ali kad je zakopčam ne mogu disati. A ni to nije zdravo! Ne mogu ni sjesti, a ni to nije zdravo jerbo ponekad umorna žena, supruga i silom domaćica mora i otpočinuti... Nemoš čitav dan stajati ko vojnik. I pritom i ne disati. Nije red...

Onda sam se bacila u razmišljanje. I istraživanje. Šta izbaciti iz jelovnika budući da niti doručkujem niti večeravam? Ručak? Pa ne mogu baš na vodi opstati. Da je voda toliko dobra, svaka bi žaba izgledala ko Cune Gojković. Jako je teško sastaviti program dijete za nekoga tko ništa ne jede...

A da, protivno svim svojim uvjerenjima, pređem na tablete? Ekstazi ili tako nešto?

- A da pređeš na Deit? – rekao je Zakoniti vareći od smija.

- Tebi je nešto kao smiješno – škljocnula sam na njega.

Onda mi je ispričao istinitu priču o Jovi zvanom Deit. Jovo je bio momak iz njegovog mjesta, dobro stavljen i podstavljen, zoran i jak ko bik. I korpulentan ko Cune Gojković pa još dvaput toliki.

U neka doba, Jovo je odlučio dotjerati liniju te se, prateći reklame toga doba, odlučio za terapiju bezalkoholnim pićem naše mladosti koje je, za razliku od Cockte i crvene narančade, bilo opisano kao niskokalorično i idealno za mršavljenje.

To je to, zaključio je Jovo, vjerujući da će pijenje Deita imati, šta ja znam, efekt liposukcije. Tako je Jovo iz dana u dan išao u zadrugu i iz zadruge – tako se u selima i sad nazivaju trgovine mješovitom robom – tegleći gajbe Deita.

- Oće li to, Jovo? – pitali su ga suseljani.

- Oće, oće, pomalo – odgovarao je Jovo, dahćući pod teretom vlastite, ali i težine gajbi, rumeneći se ko gigantska jabuka sorte ajdared. Jovo je mjesecima sretno živio, i, za razliku od mene, i marendavao i ručavao i večeravao ozbiljne količine svega i svačega, a između obroka, kad bi malo osjetio glad, natukao bi se kruva i slanine.

Sve to bi zalijevao prvo vinom iz ćaćine konobe, a potom Deitom. Puno Deita. Tako je Jovo strpljivo čekao kad će proraditi formula za topljenje sala, ali formula nikako da upali.

Jovi je to bilo malo sumnjivo pa je pojačao dozu. Računa, možda momčini moje građe pet litara Deita dnevno nije dovoljno? Potom je po dvaput dnevno viđan kako u karioli iz zadruge vuče gajbe Deita jer, štaš', nemoš tolike količine boca donijeti u samim rukama makar bio i velik i jak ko Jovo.

Dakako, njegove muke s optimiranjem količine Deita, selo je pratilo sa zanimanjem, navijajući za Jovu u svakom pogledu: ako smršavi - super, a ako ne smršavi - još bolje.

Oće li to, Jovo

- Oće li to, Jovo? – pitali bi ga ljudi, sklanjajući mu se da protjera kariolu između kuća.

- Oće, oće – odgovarao je on, u međuvremenu u cijelom mjestu prozvan Jovo Deit.

- Jesi to smršao, jadan ne bio? – pitali bi ljudi – Nekako si opao...

- Ma jesam malo – rekao bi sretno Jovo zvani Deit – Ali nemoš' smršati učas. Nije to zdravo, znaš?

- Nega, nega – rekli bi ljudi – Nemoj naglo! Samo ti polako...

Slušala sam Zakonitog i nekako mi došlo i smiješno i tužno. Daleko od toga da sam se identificirala s Jovom zvanim Deit, ali...

- I šta je poslije bilo? – pitam muža, buljeći u deklaraciju na kesi čajnih kolutića na kojoj je, crno na bijelo, otisnuto da sto grama rečenog keksa sadrži 471 kilokakoriju. Boktejeba! Deset deka 471 kilokalorija. Meni fakat i ne treba večera! Ja smažem dvije večere prateći Ubojstva u Midsomeru...

- Ništa nije bilo – rekao je Zakoniti – Jovo zvani Deit ostao je debel sve dok ga život nije nakon Oluje odnio u izbjeglištvo u Švedsku.

- Jadan Jovo! – rekla sam sa suzom u oku – Smršavio tamo, nevoljnik?

- Umro, ženo božja – rekao je Zakoniti – Umro! Tamo nema Deita!