Za žeđanje i učestalo mokrenje znamo, ali postoje i drugi simptomi dijabetesa koje ne bismo povezali ‘na prvu‘. Među njima je i jedan specifičan zadah, evo na što biste trebali brzo reagirati

Šećerna bolest zajednički je naziv za poremećaje metabolizma glukoze u tijelu. Glukoza služi kao važan izvor energije, a za to je ključan hormon inzulin kojeg luči žlijezda gušterača. Inzulin omogućuje ulazak i korištenje glukoze u stanicama, piše dr.  sc. Vlatka Pandžić-Jakšić za plivazdravlje.hr, prenosi Slobodna Dalmacija.

Simptomi i klinička slika šećerne bolesti

Dvije glavne i najčešće vrste šećerne bolesti su tip 1 i tip 2.

Tip 1 šećerne bolesti nastaje kao posljedica nedostatka hormona inzulina.

U tipu 2 šećerne bolesti osnovni mehanizam nastanka je neosjetljivost organizma na djelovanje inzulina.

U oba slučaja - ako inzulina nema ili ako je tijelo neosjetljivo na inzulin - glukoza se nakuplja i raste njezina razina u krvi što izaziva pojavu simptoma šećerne bolesti.

Najčešći simptomi šećerne bolesti su:

žeđanje i suhoća usta,

učestalo mokrenje,

neobjašnjivi gubitak težine,

pojačana glad,

zamućen vid,

umor i iscrpljenost,

trnci u stopalima,

sporo cijeljenje rana i infekcije.

Rjeđe se u osoba sa šećernom bolesti može iznenada javiti teška dehidracija s vrlo visokim razinama glukoze u krvi koje može pratiti poremećaj svijesti te zadah po acetonu.

To po život opasno stanje nazivamo ketoacidoza. Takav način otkrivanja šećerne bolesti je znatno češći u tipu 1 jer se ona obično razvija naglo pa su i svi simptomi jače izraženi.

Simptomi šećerne bolesti tip 2

Tip 2 šećerne bolesti je puno češći i javlja se u više od 90% slučajeva. Šećerna bolest tipa 2 vrlo često ne izaziva neuobičajene tegobe: simptomi mogu biti neprimjetni, osoba se na njih može naviknuti i prepoznat će ih tek kad joj se izmjeri povišena glukoza u krvi. Razlog tome je postupan razvitak tipa 2 šećerne bolesti koja prikrivena može trajati godinama.

Nekad se otkrije tek kad se već jave komplikacije šećerne bolesti kao što su srčani ili moždani udar, gubitak vida, bubrežna bolest, trnci ili gubitak osjeta u okrajinama, ponajprije stopalima.

Šećerna bolest tipa 2 jedan je od najčešćih uzroka pobolijevanja i smrtnosti u svijetu. Procjenjuje se da čak oko 10% svjetskog stanovništva ima tu vrstu šećerne bolesti. S obzirom na njezinu važnost i učestalost, jednostavno otkrivanje rutinskim laboratorijskim pretragama krvi te dobre mogućnosti liječenja, preporuča se otkrivanje šećerne bolesti i u osoba bez simptoma.

Faktori rizika i rano otkrivanje šećerne bolesti tipa 2

Važno je naglasiti: ako se tip 2 šećerne bolesti otkrije dovoljno rano, moguće je i njezino povlačenje, ali samo ako osoba prihvati intenzivnu promjenu životnih navika i značajno smanji tjelesnu masu. To je zasigurno prilika koju ne bi trebalo propustiti. 

U skladu s time preporuča se probir na šećernu bolest u svih odraslih osoba koje nemaju simptome, ali imaju prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu (indeks tjelesne mase veći od 25 kg/m2) te jedan od sljedećih rizičnih čimbenika:

srodnika sa šećernom bolesti,

prethodnu srčanožilnu bolest,

povišeni krvni tlak,

sniženi HDL-kolesterol ili povišene trigliceride u krvi,

sindrom policističnih jajnika u žena,

tjelesnu neaktivnost.

Također sve ostale odrasle osobe bez simptoma trebaju provjeravati razinu glukoze u krvi počevši od 45 godine. Ako su rezultati uredni, kontrole se trebaju provoditi svake 3 godine.

Također se svake 3 godine trebaju testirati sve žene koje su imale šećernu bolest u trudnoći. U osoba koje imaju granične nalaze, kontrole trebaju biti češće – uobičajena preporuka je jedanput godišnje.

U djece nakon desete godine odnosno nakon početka puberteta također je preporučen probir na šećernu bolest tipa 2 ako imaju prekomjernu tjelesnu masu odnosno debljinu te barem jedan od dodatnih rizičnih čimbenika: povišeni krvni tlak, poremećaj masnoća u krvi, ako su imali nisku porođajnu masu, ako je majka imala šećernu bolest u trudnoći ili ako imaju bliskog srodnika sa šećernom bolesti tipa 2.

Postavljenje dijagnoze šećerne bolesti

Dijagnoza šećerne bolesti može se postaviti na nekoliko jednakovrijednih načina.

Liječnik može zatražiti mjerenje glukoza u krvi ujutro natašte. U tom slučaju na šećernu bolest upućuje razina glukoze veća od 7 mmol/L. Prije tog vađenja krvi ne smije se barem 8 sati ništa jesti i piti osim vode.

Pacijenta se može uputiti na test opterećenja glukozom za koji se koristi kratica OGTT. U njemu se mjeri glukoza u krvi natašte, a nakon toga se popije vrlo slatka tekućina - 75 g glukoze rastopljene u vodi. Mjerenje glukoze u krvi ponavlja se za 2 sata. U tom testu vrijednost glukoze u krvi nakon 2 sata veća od 11.1 mmol/l također potvrđuje dijagnozu šećerne bolesti.

HbA1c je laboratorijska pretraga koja može procijeniti prosječnu vrijednost glukoze u krvi zadnja 2 do 3 mjeseca. Ako je HbA1c veći od 6.5%, osoba ima šećernu bolest. Ta pretraga može se učiniti u bilo koje doba dana i neovisno o obroku.

Ako osoba nema tipične simptome, za potvrdu dijagnoze šećerne bolesti potrebno je imati dva različita pozitivna nalaza među navedenim pretragama koje se mogu učiniti iz istog uzorka ili iz ponovnog vađenja krvi.

U bolesnika s tipičnim simptomima, dijagnoza šećerne bolesti može se postaviti i samo ako je glukoza u krvi u bilo koje vrijeme tijekom dana veća od 11.1 mmol/L.

Ako su vrijednosti glukoze u krvi veće od normalnih, a ipak manje od razina prema kojima se dijagnosticira šećerna bolest (između 6 i 7 mmol/L natašte ili između 7.8 i 11.1 mmol/L nakon 2 sata u OGTT-u), tada se postavlja dijagnoza poremećene tolerancije glukoze odnosno predijabetesa.

Pristup bolesniku s novootkrivenom šećernom bolesti

U osoba s novootkrivenom šećernom bolesti potrebno je procijeniti prisutnost, jačinu i trajanje simptoma, promjene tjelesne mase, prehrambene navike i tjelesnu aktivnost. Važno je saznati podatke o pojavi šećerne bolesti u obitelji, načinu njezinog liječenja i razvoju komplikacija u srodnika.

Pri dijagnozi šećerne bolesti vrlo je važno prepoznati njezin tip jer to ima presudan utjecaj na način liječenja. Ponajprije se to odnosi na tip 1 šećerne bolesti jer u tih pacijenata postoji nedostatak inzulina i oni su životno ovisni o inzulinskoj terapiji pa ju je potrebno odmah uvesti.

Na nedostatak inzulina i tip 1 šećerne bolesti ukazuju značajno mršavljenje, niska tjelesna masa te osobna ili obiteljska povijest autoimunih bolesti. Tu kliničku sliku mogu dodatno poduprijeti nalazi pozitivnih antitijela na stanice gušterače.

Za prepoznavanje šećerne bolesti tipa 2 najčešće je dovoljan tipičan klinički obrazac prema kojem osoba ima prekomjernu tjelesnu masu s pretežitim nakupljanjem masnog tkiva u području trbuha i velikim opsegom struka, visokim krvnim tlakom te visokim trigliceridima u krvi. 

Šećerna bolest tipa 2 može dugo trajati nezamijećena pa i u novootkrivenih bolesnika mogu već biti razvijene komplikacije šećerne bolesti. U tih bolesnika potrebno je posebice obratiti pozornost na povišene vrijednosti krvnog tlaka, poremećaje masnoća u krvi, pušenje, srčanožilne bolesti, bolesti bubrega, oštećenja vida  (retinopatije) odnosno oštećenja živaca u okrajinama (polineuropatije).

Opseg pretraga odredit će liječnik uzimajući u obzir cjelovitu kliničku sliku i rizike prisutne u svakog pojedinog bolesnika. U skladu s tim predložit će se i najbolje terapijske mogućnosti.

U usporedbi s drugim kroničnim bolestima, šećerna bolest i njezino liječenje značajno zadiru u svakodnevni način života, donose nova ograničenja i obveze. 

U pristupu bolesniku sa šećernom bolesti jedan od prvih zadataka je pružiti znanja neophodna kako bi se što jednostavnije i uspješnije prilagodili i prihvatili zdrave životne navike te surađivali u postizanju uspješnog liječenja, zaključuje se u tekstu liječnice, specijalistice endokrinologije i dijabetologije.