Zdeslav, Bojan i Maro večeras zajedno na sceni: Jedva čekamo vidjeti krcat teatar!

Trojica prijatelja kroz život idu nekim svojim putevima, pa iako se razilaze u većini njih, ipak se i dalje druže, razgovaraju, poštuju se i jedan drugim su začuđeni u određenim situacijama. A situacija je upravo ta da jedan od trojice odluči uložiti ogromne novce, čak 200 tisuća kuna/franaka, u kupnju slike poznatog autora. Slika je zapravo samo bijelo platno, a njegova pomalo bahata investicija izaziva šok kod ostale dvojice. Kreće rasprava, svađa, jedno nezanimljivo platno prijeti razoriti dugogodišnje čvrsto, muško prijateljstvo, istovremeno, na vidjelo izlaze sve mane i vrline trojice prijatelja i detalji njihovih privatnih života. Osuđuju se tuđi izbori, zaboravljaju se svoji, tek u nesretnoj situaciji iskrenost dobiva na cijeni, i prilično i boli.

Na kušnji

Predstava „Art” Yasmine Reze u redateljskim rukama glumice KMD-a Jasne Jukić i izvedbi Zdeslava Čotića, Marjana Nejašmića-Banića i Bojana Beribake fino je zaokružena gotovo stereotipna životna priča čija su raskrižja nepredvidiva, borbe se izbjegavaju, sve do jednom. Krajnji je rezultat ipak pozitivan, ljudski, topao i sjajno opisuje i privatne odnose ove trojice glumaca i prijatelja koji se i na sceni slažu točno onoliko koliko i privatno. Zdeslav Čotić i Bojan Beribaka, članovi Kazališta Marina Držića te Dubrovčanin 'u krivom dresu' Marjan Nejašmić-Banić iz splitskog HNK proćakulali su za Moskar o svemu pomalo u pauzi probe. Kako je raditi s Jasnom? Nema ukrašavanja...
Zdeslav: Zahtjevna je, puno traži, pa nas sve to iscrpljuje...
Maro: Imamo olakotnu okolnost ja mislim, jer tekst je baš glumački, Jasna je glumica, a i Yasmina je glumica, pa smo nekako u svemu našli ravnotežu.
Zdeslav: Ovisimo jedan o drugome na sceni, pa kad netko zaboravi tekst, kao danas Maro, uskačemo. Radite više od mjesec dana i zaboravio si tekst? C,c,c,...
Maro: Ma zamislio sam se... Jesu li ovo loša vremena za vas?
Zdeslav: Uvijek su dobra vremena za nas. Nema loših vremena.
Jasna: Recimo da su izazovna.
Maro: Katastrofa su vremena, budimo iskreni. Ogromna je razlika kad imamo pun teatar, i kad imamo 20 ljudi, pogotovo u komediji, formi koja jednostavno ljubi publiku. Publika svojim smijehom povuče i nas glumce, i oni koji gledaju povlače smijehom jedni druge i tako se kreće širiti smijeh. A kako sad ovdje u prvim redovima sjede troje - četvero, ispada da se više smijemo mi na sceni nego publika.

Loša vremena

Sami ste na sceni vas trojica, nema masovke, izmjena energije je tu, idete li jedan drugomu na živce i koliko?
Zdeslav: I privatno se družimo, jako smo si bliski, pa je ovo na sceni recimo više kao jedan rijaliti. I da, idemo na živce jedni drugima, tako da je ovo na sceni potpuno isto.
Bojan: Ma grozno je radit' s ovom dvojicom, ne znaju kud se imaju kretati, zaboravljaju tekst, ja jedini dođem spreman, je l' tako Jasna? Čisti sam profesionalac, a ne ova dvojica... Ne mogu izdržat' do premijere s njima... Ali drago mi je što mogu i ja nešto reć' danas. Drago mi je, jer radimo skupa, bliski smo, iz dana u dan sve više i više mi ovaj tekst i sama predstava sjedju sve bolje. Bi li se privatno 'zakačili' da jedan od vas kupi bijelo platno za 200 tisuća kuna? Kako bi to doživjeli?
Zdeslav: Mislim da bih ja dobio slom živaca da netko od njih kupi glupost za tolike pare. Pogotovo jer dečki dobro znaju da sam u kreditu, i tako, ne bi bilo u redu...
Bojan: Ima nešto slično meni u liku kojeg igram, ali stao bih na stranu prijatelja i podržao odluku. Ali baš tolike novce, ne znam... Kako stvari funkcioniraju sad po pitanju rada Kazališta?
Jasna: Pa mi smo inače jedini teatar koji radi najnormalnije u Hrvatskoj, nismo zahvaćeni koronom, ograničeni smo brojem ljudi na sceni, kao i u cijeloj Hrvatskoj, rade se predstave s malim brojem glumaca, da se ne bi više ljudi razboljelo, da su okupljanja manja, ali se radi.
Zdeslav: Ovaj je famozni stožer odredio maksimum ljudi na pozornici i u publici.
Jasna: Stvarno smo te trebali zaštiti, stavit maske....

Praznina je stres

Godina iza nas je, blago rečeno, bila izazovna, ništa bolje nije ni sad. Privatno, poslovno, kako vam je bilo, gdje vam je bio najveći stres?
Jasna: Što su nam digli deset posto plaće. Besmisleno je.
Zdeslav: Privatno nije bilo stresa, a poslovno... pa najveći stres je bio kad sam vidio koliko je malo dozvoljeno publike. Navikneš na jedan normalan režim života i rada, a onda ti sve to netko ukine, gleda te par ljudi, teško je. Imali smo komediju Prosidbu, stres mi je bio, a sad kad vidim dvadesetak ljudi u teatru kažem 'uuu koliko je puno publike!' Eto kako se čovjek na sve navikne.
Maro: Privatno sam se malo posvetio sebi i obitelji, djevojci, babi, to mi je čak i dobro došlo, a poslovno mi ide na živce što sam ispao iz ritma. Znaš ono, trk iz predstave u predstavu, probaj ovo, uči ono, gledaj treće, igraj tamo-amo, pa kad je sve stalo, doživio sam šok.
Zdeslav: Pa kad si zaposlen u krivom kazalištu...
Maro: Sad sam se navikao da uopće ne znam kako više izgleda staro normalno ni hoće li se ikad više to pravo normalno i vratit'.
Zdeslav: Bojan je Bosanac njemu je sve normalno...
Bojan: Pa ja sam jednostavno prihvatio situaciju...
Jasna: Jest, kad upadneš u krizu, odeš u Bosnu!
Bojan: Ne ne, nije tako, uostalom ja sam prebolio koronu i ovdje sam se zarazio, a ne u Bosni! Lijepo mi je privatno, dobio sam kćerkicu, posvetio se obitelji, nisam uopće ništa drugo ni mislio, kamo li na sve što se događa oko nas, a poslovno mi fali da je kazalište krcato, da ne moram mislit' jesam li zaboravio masku kad negdje ulazim, te neke stvari me užasno nerviraju, te nelogičnosti, gluposti, sve što nije normalno, ali – pokušavam sve to govoriti na sceni, a ne ovako.

Premijera predstave „Art” zakazana je za večeras, 19. veljače.