ŽELJKA OGRESTA U Gradu odmaram dušu i dobijam inspiraciju. I ribam, bez toga ne mogu...

-Veseli me što ću svoju emisiju„Homo sapiens” na Drugom programu Hrvatskog radija nastaviti raditi i na jesen,te imati priliku ugostiti brojne dobre, zanimljive ljude, kao što to radim već sedam sezona – priča nam novinarka, televizijska voditeljica i producentica Željka Ogresta, koja je nakon karantene jedva dočekala doći u Grad, u svoju kuću u Zlatarskoj, lunjati po gradu i odmoriti se od prisilnog zatvora u kojem smo svi bili. Nema toga što nije radila, s kim nije razgovarala, kakvu vrstu emisije nije smislila i izvela, ni sama ne pamti koliko ih je bilo i koje su sve bile, ali radio joj je bio i ostao prva ljubav. Odmah se prisjećamo kultne emisije na Stojedinici, 'Gost-i-ona', koja je u tri sata zadržavala pažnju slušatelja bez ikakvog problema, što danas jednostavno nije moguće. Drugačije je vrijeme, a i ljudi.

-Gost-i-ona je bila posebna priča, nema tko nije bio pred mikrofonom iz cijele bivše države, i poznati, i slavni, iz svijeta sporta, kulture, politike, života... Svatko je dolazio na poziv. Tako sam s nepunih dvadest godina imala priliku razgovarati s najvećima.Neću nikad zaboraviti Dražena Petrovića, Kreša Ćosića, Eda Murtića, Antuna Nalisa, Krsta Papića, Borisa Dvornika... ma ne mogu se svih sjetiti. Sjećam se, doduše, nestvarne situacije. Došao mi je Dragutin Tadijanović. Kad je rekao 'i tako smo jednom ja i Mažuranić…/Fran Mažuranić/… tako sam i iz prve ruke uhvatila dijelove povijesti - priča Željka i dodaje kako se takve emisije danas jednostavno ne rade, iz puno razloga.


 

Kao buraz Ante Starčević...

-Ma to su bila drugačija vremena, emisija je u lokalnim, a onda i nacionalnim okvirima postala strašan hit, ali tad su ljudi neprekidno slušali radio, bio je važan, radiju se vjerovalo, a mi smo se fajtali punom snagom. Bio je to sumrak komunizma i sve je mirisalo na slobodu. Velike zvijezde smatrale su se običnim ljudima, nisu bili 'nedodirljivi', dapače, znali su se i sami pozivati, sami plaćati put i smještaj da bi gostovali u Gost-i-oni, nitko nije bio 'prevelik' da ga ne bih zvala, i svi su dolazili. Danas mi je možda malo žao jer nikad nisam čuvala arhivu. Da jesam, sad bih mogla recimo djeci pustiti tu emisiju s Draženom, ali eto – priča Željka, koja je uvijek u nekoliko poslova, ali – ništa na prešu.

-Radim ono što mi se sviđa i što mislim da je interesantno. Politika mi je dojadila, sve je tako površno, očekivano, jedno te isto, ne vidim tu neki izazov. U ovom trenutku ne razmišljam o nekoj tv emisiji, televizijski medij prilično se promijenio, ali, rekla bih, na lošije. Tako me moj radijski Homo sapiens trenutačno ispunjava, ali tko zna, sve je otvoreno. Možda ću se pozabaviti pisanjem za televiziju, postoje već neke skice. Merla (suprug, Dubravko Merlić, op.a.) puno piše i radi odlične dokumentarne serijale, za to je potrebna jedna drugačija koncentracija. Vidjet ćemo!”
Najviše bi ipak htjela da ima vremena za neometano ribanje.


 

Jednom kad ga uhvatim...

-Obožavam ribat', to mi je totalni zen, smiruje me, lijepo mi je, nikad ništa nisam uhvatila, ali me nije ni briga, ne ribam zbog ulova nego mira.Iako, da uhvatim zubaca to bi mi značilo kao nekada Zlatna ruža za Piramidu– smije se Željka gledajući u varljivo nebo i kaže: „Možda bi se danas čak i moglo malo...”, misleći na ribanje. Pričamo o ludoj godini, svemu što je svijet zadesilo zadnjih mjeseci.

-Ma da nam je netko rekao da ćemo za života doživjeti da se zaustavi zemaljska kugla, rekla bih mu ma daj molim te.... A vidi ovo! Pa taj neki virus, pa sve stalo, onda potres, snijeg u to vrijeme, pa opet, pa zatvor i nemogućnost odlaska igdje... Sve skupa je nevjerojatno i čovjek si postavlja bezbroj pitanja. Prvo što sam napravila nakon potresa, čim smo se malo sabrali, nazvala sam u Dubrovnik, da vidim je li sve u redu, mislila sam se – samo da nije bilo jače u Gradu... Sad kad sam tu nekako se bolje osjećam, što je normalno u gradu koji je sinonim slobode kao nijedno drugo mjesto na svijetu – priča Željka i prisjeća se ljetovanja u Dolima odakle joj je otac. Kaže kako je uvijek privlačila uzburkanost grada, a mirno ljeto u Dolima za nju je u djetinjstvu bilo kao kazna.

„Smiješno, ali sad odem u Dole s gustom. U djetinjstvu sam uvijek kukala kad ćemo u Grad, brat Zrinko je jako vezan za Dole, a ja bih, još kao dijete, uvijek bježala tetki Mariji u Grad. Odgledala sam još kao vrlo mala sve predstave. Nedavno me Kruno Šarić pitao, kako se ti možeš sjećati nekih predstava iz Teatra? Eto,gledala sam ih kao dijete.. - Priča Željka, koja svoje gradske navike nije nikad promijenila, niti namjerava.


 

Princ hoće stolicu? A daj mu, ajde...

„U Lućija nam je uvijek bio tinel, potrpali bi hrpu djece, kad su nam starija djeca Maja i Matej bili mali, u pasaru i put svetog Jakova. Određena mjesta, betule, ljudi, to se nije baš previše mijenjalo i to i volimo, to i jest onaj duh grada kojeg volim!”
I upravo te neobične situacije iz vedra neba, okupljanja najrazličitijih ljudi, događaji koji se ne mogu zbiti nigdje drugdje, ono su od čega živimo svi mi koji osjećamo Grad, pa i Željka.

-Nikad neću zaboraviti jednu običnu večer, bili smo tako Merla i ja na barci s hrpom djece, i vratili smo se navečer mrtvi umorni, stavili djecu na spavanje. Kaže on, ajmo još do Lućija na jedno piće pa idemo doma, i onako šporki, umorni, od soli i pijeska, u robi za kupanje i japankama,izgledamo kao beskućnici, sjednemo u Libertinu, gledamo ni u što, uživamo pred spavanje. U jednom trenu preko Prijekoga dolazi princeza Caroline od Monaca i princ od Hannovera, s djecom i nekim prijateljima, i idu sjesti u Rozarij na večeru, kao brojni poznati i slavni tih godina. Nitko od nas troje nije ni trznuo, nitko ih nije ni obadao. U jednom trenu dođe taj od Hannovera i pita može li posuditi stolicu, i naravno, netko od muških mu je čak i odnio, a u slijedećem trenu kažu nam pa mogli ste nam se pridružiti na čaši vina. Malo smo onako 'uređeni' ravno s barke, sjedili s njima, popili čašu vina i popričali, i kaže Lući, što ćemo, kako ćemo im se zahvaliti, a ja se sjetila da Lući čuva ključeve od crkvice svetog Nikole na Prijekome. I predložim da ih provedemo kroz crkvicu, to će im sigurno biti fora, i poklonimo im motar kojeg oni sigurno nikad nisu ni jeli. Tako napravimo, oni se totalno oduševe, i njihov sin, koji je isti Grace Kelly, u jednom trenu pita na hrvatskom jeziku: Hrvatski pleter? Oduševili smo se! I shvatili da se prinčevi zaista temeljito pripremaju za putovanja. Sutradan nas kćer pita gdje smo bili sinoć, kažem, ma bili dole s princezom Caroline od Monaka, haha, šokirala se! E to se ne može nigdje dogoditi nego u Gradu!”


 

Nigdje nego u Gradu!

Od Gostione, preko televizijskih emisija 'Duoptrija', 'Večeras sa Željkom Ogrestom', 'Željka Ogresta i gosti', pa sjajne Piramide, sve do 'Homo sapiensa', svega toga, kaže Željka, sjeća se njezina majka dok ona uglavnom odradi i – zaboravi.

-Ipak neke pamtim. Oliver je zadnji intervju koji je dao, dao meni u Homo sapiensu, i bio je to vrlo lijep razgovor, napravili smo puno dobrih emisija zajedno. Homo sapiens radim kako me volja, nema pritiska ni okvira, imam potpunu slobodu, baš razgovaramo, u najboljem smislu te riječi... Tako je i Oliver, koji je bio čovjek blage naravi, pričao skroz otvoreno i pokazao koliko je ljut oko mora, zagađenja, iskorištavanja, nedostatka zaštite, nebrige... On, koji nikada nije bio polemičan, pokazao je tada jednu svoju potpuno novu crtu…Zlo koje se radi moru jako ga je boljelo i uznemiravalo.” Nakon malog odmora u Gradu i kćeri tinejdžerice koja odrađuje online nastavu, nakratko će u Zagreb pa opet hvata ljeto doma, u Gradu. „Sad je i prilika za sve one koji ne vole ili ne poznaju Grad, da dođu i vide koliko je nestvarno lijep. A mi, koji ga volimo, srećemo domaće, prijatelje, družimo se, puno je djece, iako ima nešto zabrinutosti, ipak mislim da u ovom odmoru od ludila svi uživamo”.