Folklor, rock ili klasika, kod obitelji Omerčahić glazba je dio života: otac Enes preponosan je na svoje sinove Amela, Danijala i Darisa

Kad se kod obitelji Omerčahić ne svira ili ne razgovara o glazbi onda se glazba ‘samo‘ sluša. Jednostavno, muzika je dio njihove svakodnevice, njihovih života, njihovog rodoslovnog stabla. Pater familias Enes Omerčahić od oca je naslijedio sklonost prema glazbi, a onda se to prenijelo i na njegova tri sina: Amela, Danijala i Darisa.

- Moj pokojni otac je jako volio pjevati i slušati glazbu, stalno je išao po mjestima gdje su ljudi svirali i gdje su se zabavljali... Kako mi je ispričao, tenor Stijepo Granada je svirao u Hotelu Libertas, bio je jedna vrsta zabavljača i moj bi otac redovito išao tamo, jako mu se svidjelo kako ovaj to radi i jednostavno je u tom trenutku htio usmjeriti mog brata i mene u glazbu. Jer, u to vrijeme je Dubrovnik počeo rasti kao turistička destinacija, a 1965. osnovao se Folklorni ansambl Linđo i onda je krenula i ta folklorna priča..., započinje Enes.

Prvo mu je sestra išla na privatne sate klavira, potom je brat a onda i on sâm upisao glazbenu školu. Inače, Enesov stariji brat Mirsad ‘Mirso‘ više je nego poznato i cijenjeno ime dubrovačkog kulturnog života. Kao poklonik dobrog društva i pjesme, cijeli život posvetio je glazbi i folkloru, prvenstveno se spominje kao neizostavni harmonikaš u Linđa da bi dvaput bio izabran i za njegovog ravnatelja. Kao i brat, Enes je završio u Linđa gdje je došao s 12 godina 1. listopada 1980. - baš na dan kad je Mirsad pošao u vojsku. Sjeća se još dobro, dočekao ga je Momo Stojiljković koji je tad vodio probu. Krenuo je tako razvijati poznanstva i prijateljstva unutar Linđa, a kaže da je u to vrijeme krenulo i njegovo slušanje rock glazbe s kojom ga je zarazio Gordan Muratović Coki, sin jednog od utemeljitelja, direktora i umjetničkih ravnatelja i zaštitnog lica Linđa - Sulejmana Suleta Muratovića.

- Coki je inače osnovao grupu Jinx i napisao je sve pjesme za njih, brat mu Berko svirao je bubnjeve... Isprva smo ga zvali Coco, poslije je postao Coki! (smijeh) Prvu ploču koju sam baš poslušao, ne računajući Bijelo dugme, Parni valjak i neke naše domaće bendove, bila je ploča A Night at the Opera od Queena koju mi je on dao i tu sam se ‘zalijepio‘, postao sam fasciniran! Čak nisam imao gramofon pa sam se penjao na kat kod susjeda slušati ploče. Onda su krenuli The Rolling Stonesi i svi drugi, rodila se ljubav prema rocku i nastali su prvi bendovi, isprva s Cocom, a poslije je bila čitava serija bendova, prisjeća se Enes.

Prvi bend u kojem je svirao zvao se Stanovnici džungle, potom su bili Gradski vijećnici, Big Mama and Sons, Atentat, a jedan se čak zvao Zelena menestra, bila je to dobra zafrkancija koja Enesu i danas izmami osmijeh na lice... Član Crne udovice Mateo Teo Šuljak pošao je iz benda pa su zvali Enesa da s njima snimi album... Trebao je ‘samo‘ snimiti taj jedan album gdje je naveden kao gost na klavijaturama, ali je onda, kad su krenuli svirke i promocije albuma, postao punopravni i stalni član sve do samog kraja sastava. U dva navrata je bio član Divljih jagoda s kojima je snimio jedan album, potom je bio član Parnog valjka, a onda se vratio folkloru i Linđu. Od 1. studenog 1995. do današnjeg dana je u Ansamblu, a voditelj Linđovog orkestra postao je 2011. i to nakon što je dotadašnji voditelj, legendarni lijeričar Đorđe Begu, pošao u mirovinu.

Kod Enesa se tako zatvorio krug, počeo je i završio u Ansamblu odnosno folkloru! U Linđu je danas korepetitorska pratnja plesnom voditelju i umjetničkom ravnatelju, neprestano je prisutan jer ponajbolje poznaje cijeli repertoar. Zadnjih pet godina vodi Mješovitu klapu Kulturno-umjetničkog društva "Marko Marojica" iz Župe dubrovačke, kao i njihov orkestar. I tu je dosta prisutan u folkloru, a nedavno je sa Župljanima proslavio pola stoljeća djelovanja KUD-a.

Prošao je dosta bendova, jedno vrijeme je svirao s grupom Moduli, dugo godina je svirao s Talirima s kojima i danas povremeno nastupa...

- To mi zovemo sviranje ‘na drva‘ ili sviranje ‘na struju‘. ‘Na struju‘ je kad sviramo na električnim instrumentima, a ‘na drva‘ je kad sviramo harmoniku, gitaru... Neprestano je glazba prisutna u našoj obitelji, ističe Enes koji se snalazi na čitavom nizu instrumenata:

- U Linđu sviram sve tamburaške instrumente... Naime, kako sam profesionalni glazbenik u Linđa uvijek kad je bila potreba za nekim instrumentom, kad bi netko falio, recimo na basu ili na bugariji, preuzeo bi... Sviram bračeve, bisernice..., nabraja Enes koji je ipak za klavijaturama doma.

U svemu tome ljubav prema rocku nikad se nije ugasila, nedavno su on i njegovi prijatelji ‘mladići‘ okupili bend Rock Leksikon. Vježbali su godinu dana, stali su jer je bilo puno obaveza, posebno je Enes imao posla oko Linđove 60. obljetnice lani jer je pripremao veterane za nastup... No, odnedavno su opet počeli s probama, nadaju se kako će nastupiti već ovo ljeto, a tijekom zime će svakako tu i tamo održati poneku svirku, nadasve za svoj gust!

Od svih bendova s kojima je svirao, ipak najljepše uspomene veže sa sastavom Crna udovica.

- Tad sam imao 18 godina, a jedan od najlagodnijih razdoblja bilo je svirati u Parnom valjku iako je bilo ratno doba pa smo dosta išli svirati za humanitarne svrhe jer su se skupljali sredstva, pomoć za Hrvatsku... U Parnom valjku sam svirao od veljače 1992. i cijelu tu godinu. To je bila besprijekorna organizacija, prava firma, vježbaš na probi, odsviraš, napravio bi se repertoar, a iza toga se išlo na svirke i mislim da sam u to vrijeme s njima odsvirao 60-ak koncerata. Doslovno smo svaki vikend išli negdje drugdje svirati i sve bi, doslovno, štimalo! Bilo je veliko zadovoljstvo svirati s pokojnim Akijem Rahimovskim ali i s Huseinom Hasanefendićem Husom koji mi je prvi rođak... I prije Parnog valjka je postojala suradnja između Crne udovice i Husa, naknadno i Marijana Brkića..., otkriva iskusni glazbenik koji je snimio album i s grupom Big Blue u kojem je pjevao Goran Karan a koji je bio član posljednjeg postava Crne udovice.

No, trebalo je uz svu tu ljubav za rock i nešto zaraditi što bi Enes učinio svirajući ljeti posvuda. Sjeća se još kako mu je otac znao reći: "Snimaš rok - papaš jok!" Bez obzira, više nego sretan je zbog silnog iskustva koje je prikupio, stečenih poznanstava i prijateljstava, a ponosan je i na svoje potomstvo.

Najstariji sin Amel je upisao glazbenu školu, svirao je klavir, pokazao je talent... Nije nastavio svirati klavir, ali je uz upisanu Turističku i ugostiteljsku školu upisao i srednju glazbenu s naglaskom na teoriju.

- Paralelno s tim je došao u Linđa svirati. Svirao je brač jedno vrijeme i nakon nekog vremena je izrazio želju da postane plesač. S puno žara i emocija je plesao, a život ga je onda odveo u Zagreb na fakultet. U Zagrebu je jedno vrijeme plesao u Folklornom ansamblu "Ivan Goran Kovačić". Bavi se ekonomijom, trenutno je u Münchenu gdje radi u svojoj branši i želim mu sve najbolje u životu. Tu smo da ga popratimo i da mu pomognemo što god bude trebalo! Snašao se i mogu reći da je postao ‘svoj čovjek‘. Glazba ga je označila, cijeli život je u glazbenoj kući, a i sâm je bio glazbenik, ističe Amelov ponosni otac.

Danijalov glazbeni put je krenuo slično kao i kod starijeg brata - upisom u Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Počeo je s klavirom te šest godina pohađao osnovnu glazbenu školu, a pošto mu je više odgovarao teorijski dio, prilikom upisa u srednju glazbenu školu odlučio se za taj smjer. Priznaje da je s nekih 15 godina osvijestio da se u životu želi baviti glazbom, prvenstvenom klasikom. Upisao je Glazbenu pedagogiju na Akademiji u Zagrebu što je presudno utjecalo na njegov razvoj. Upoznao je dosta profesora, kao što su red. prof. art. Ante Knešaurek i doc. mr. art. Ivan Končić, koji su ga poticali da ide dalje, te je 2022. upisao Glazbenu teoriju i trenutno je na trećoj godini teoretskog smjera.

Jako je zadovoljan jer je studij Teorije glazbe u Hrvatskoj znanstveno-pedagoškog smjera koji podrazumijeva napredna teorijska znanja kao što su harmonija, polifonija, glazbeni oblici, povijest teorije glazbe, aspekti suvremene glazbe… I praktičnih vještina kao što su harmonija na klaviru, solfeggio, klavir, sviranje partitura, kompozicija. Ovaj studij i Odsjek za kompoziciju i teoriju glazbe jedan je od najnaprednijih studija u tom području u Europi, ako ne i u svijetu koji ulazi u dubinu same materije određenih teorijskih disciplina.

Uz svoje studentske obaveze, Danijal je predavač na Glazbenoj školi Brkanović u Zagrebu, jedinoj glazbenoj školi u Hrvatskoj koja glazbeno obrazuje i odrasle.

- Primarno predajem u srednjoj školi, a 80 posto učenika su odrasli ljudi u 20-im, 30-im godinama, a ima ih starijih od 50... Nisam radio s osnovcima, uglavnom radim s učenicima od 15. do 18. godine života. Zainteresirati učenike u pubertetu jako je izazovno, ali najvažnije da ja kao profesor pokazujem što više glazbenih primjera, bez obzira na predmet. Predajem Solfeggio, Harmoniju, Polifoniju, Glazbene oblike, Sviranje partitura, Dirigiranje... Jedino se ne bavim zborovima. Fokusiram se na glazbenim primjerima i na osnovu njih trudim se objasniti gradivo tako da nije riječ o pukoj teoriji, nego bude praktičnih primjera koji se poslušaju i koje i sam odsviram na klaviru da učenici to čuju. Većinom je povratna informacija dobra, učenici usvoje znanje, govori Danijal koji, naravno, uočava učenike koji ‘grizu‘, koji su zainteresirani i talentirani.

Većina učenika u srednju školu dođe s predznanjem i interesom, a to se onda nadograđuje. Napominje Danijal kako je najvažnije djecu zainteresirati, posebno kad je riječ o solfeggiu. Važno je raditi s njima kvalitetno kako kasnije ne bi bilo rupa u znanju, a ključno je naći pravi omjer, znati biti profesor i prijatelj.

- Treba paziti u radu s djecom, rekao bih da postoji ‘lenta‘, nekad treba ići u jednom, a nekad u drugom smjeru, ne možete biti u sredini. Teško je biti i jedno i drugo jer ako pristupate previše prijateljski, to će se iskorištavati, a ako je naglašen autoritet onda se kod učenika javlja strah i neće biti rezultata. Treba pratiti kako se učenici osjećaju, nije svakome svaki dan isti, možda mu se taj dan nešto privatno dogodilo, možda u drugoj školi ima neki ispit, a nije ni svaka osoba ista... Treba iz dana u dan pratiti situaciju, ne možete svima pristupiti jednako, upozorava Danijal koji se odlično snalazi i sa starijim učenicima.

Zrelije je malo teže motivirati jer dolaze sa svojim idejama, očekivanjima, preferencijama i s različitim razlozima:

- Na primjer, dođu odgojiteljice u vrtiću koje žele raditi u glazbenom vrtiću. Njih pretjerano ne zanima klasika, ali oni moraju proći glazbenu edukaciju kako bi mogle raditi. Nastojim im prilagoditi program kako bi im kasnije bilo lakše na poslu..., kaže Danijal koji, osim što se bavi pedagogijom, nastupa s djevojkom Anjom Krilić to je više kao hobi, ‘plaćeni hobi‘ jer je dodatan izvor prihoda.

On je pratnja na klaviru, a ona pjeva i tako kao glazbeni duo Anja & Dani funkcioniraju već pet godina.

- Na početku je bila samo ideja... Ispočetka je s nama bila i kolegica violinistica Ana Vidojević, a onda smo ostali samo nas dvoje. Išli smo polako, pokusno je krenulo u Festivala na Stradunu gdje smo i danas... Polako se to razvijalo iz gaže u gažu, bilo je i treme, nesigurnosti... Prije nego što je Anja počela pjevati, svirao sam sâm po ugostiteljskim objektima i hotelima u Lapadu i na Babinom kuku... Drugu godinu smo se već dobro ‘ušemili‘... Zovu nas i na jahte... Repertoar se kreće od evergreena, preko jazza, bluesa do rocka i filmske glazbe... Imamo nekih 150 do 200 pjesama i stalno se širi, stalno je nešto novo, navodi Danijal koji priznaje kako djevojka potiče širenje repertoara, a većina gostiju najbolje reagira na rock poput Queena, ABBA-e, Stonese, posebno ako su u zrelijim godinama i ako su malo življi.

- A, ako su mlađi onda izvodimo moderni pop, od Adele do Lady GaGe... Ali, bez obzira na godine, svi jednako vole evergreene, počevši od Elvisa Presleya, Beatlesa, Deana Martina... Jazz i blues je pak za manju skupinu ljudi, dodaje Danijal koji zadnjih godina najviše sluša klasiku kojom se i najviše bavi.

Djevojka mu je završila srednju glazbenu školu, strastveno je zagrijana za glazbu, a sad je studiju kroatistike na Filozofom fakultetu u Zagrebu. Zajedno slušaju glazbu doma, često idu na koncerte u HNK ili Lisinski, a još nisu pokušali zamijeniti uloge - da Anja svira, a da Danijal pjeva, možda i do toga dođe...

Ne krije da mu odrastanje u glazbenoj obitelji svaki dan utječe na život, a naveo je i gdje se vidi u budućnosti:

- Sve je počelo od obitelji, od tate, starijeg brata, mlađeg brata... Da nisam odrastao u takvoj obitelji, vjerojatno danas ne bih išao ovim smjerom. Cilj mi je završiti studij, a imam afinitete prema kompoziciji koju bih volio upisati. Naš odsjek na Akademiji zove se Odsjek za kompoziciju i teoriju glazbe, kad završim Glazbenu teoriju, išao bih na kompoziciju i samo se bavio time... Dotad ću raditi u školi, sviđa mi se pedagoški rad, posebno rad sa srednjoškolcima, jako je zanimljivo i zabavno i mislim da iz toga svega mogu puno naučiti, zaključuje Danijal kojemu je ugodno raditi s ljudima.

Daris kao najmlađi član obitelji Omerčahić otkad zna za sebe zna i za glazbu. Sasvim logično, upisao je Umjetničku školu Luke Sorkočevića, smjer gitara kod prof. Dživa Brčića. Danas je učenik drugog razreda srednje glazbene škole, mentor mu je profesor Pero Škobelj. Prvo je kao dječak bio zainteresiran za bubnjeve, prvi bubanj je ‘stradao‘ od silnog sviranja, a onda je u njegove ruke došla gitara koja ga je privukla zvukom i koja mu je postala omiljena... Prvu gitaru (koja je i danas živa!) dobio je s pet ili šest godina, bio je to mali crni instrument s natpisom Star Wars (Zvjezdani ratovi) i otkriva da mu je to bio vrh vrhova, kao da je dobio najbolju gitaru na svijetu! 2019. dobio je prvu pravu gitaru koja je stari instrument od oca, došla je nakon toga još jedna i ova sadašnja koju ima od 2024.

- Gitara je solo instrument, ali također ravnopravno može svirati i u komornim sastavima i s orkestrom. Ona je jednostavno ‘moj‘ instrument, podcrtava Daris.

Od trećeg razreda niže glazbene škole ide na natjecanja, a prvo natjecanje bili su mu Daleki akordi 2022.

- Postižem jako lijepe rezultate, trudim se, dosta sam posvećen tome jer to jako volim, komentira Daris koji je tri školske godine uzastopno (2023./24., 2024./25. i 2025./26.) proglašen najboljim učenikom Gitarskog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića.

Kad je riječ o natjecanjima, nastupa solo, ali sudjeluje i na komornim natjecanjima. Natječe se u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.

- Sve to ima svoje prednosti: u komornom sastavu možete dosta svirački komunicirati s drugim članovima ansambla ali se opet moramo držati određenog ‘kalupa‘ zato što smo svi tu jednako zastupljeni. Kad sviram solo, mogu se bolje izraziti jer tu iznosim ono što je ‘moje‘, tu mogu raditi različite dinamike tempa... Često idem na razna natjecanja, jer mi je to motivacija za daljnji rad i vježbanje. Neka od tih natjecanja su komorna i solo natjecanja HDGPP-a, Gorizia Altamira Guitar Competition, Natjecanje Ida Presti, Sarajevo International Guitar Festival, Sonus, Daleki akordi, Male žice Dalmacije… Jako sam zadovoljan osvojenim rezultatima. Na natjecanjima upoznajem mlade glazbenike, a imam priliku poslušati odlične koncerte poznatih gitarista i sudjelovati na njihovom masterclassu, dodaje mladi gitarist. 

Mentor je taj koji predlaže skladbe, a onda zajedno rade na skladbama. Kada sve postave kako treba, Daris redovno vježba jer bez toga nema ni dobrih rezultata. Često nosi gitaru i kada ide na put.

- To je timski rad i to se pokaže kasnije jer nagrade koje osvojim na natjecanjima koliko su moje toliko su i mentorove, napominje Daris koji je vezan i za Linđo, za klasiku i rock.

- Folklor mi daje priliku muziciranja u orkestru, dobivam priliku slušati ostale, pratiti plesače... Rock mi je davao mogućnost da se popravim u improvizaciji, a klasika mi je dala dosta, tehničkog napretka i glazbeno me jako oblikuje, uspoređuje Daris koji bi volio upisati akademiju, biti klasični gitarist, nastupati, snimiti album, ploče...

Otac i starija braća su mu itekako bili uzori.

- Otac je utjecao na području rocka i klasike, pošto je on bio odličan na klaviru, oba brata sviraju klavir, došlo je vrijeme da se i ja pokažem, da pokažem da Omerčahići nisu samo klaviristi, već da u obitelji ima gitarista! (smijeh) Braća su me potakla da izaberem ono što volim, a moja želja je upisati akademiju! - poručuje Daris koji ne krije da mu je glazba jednostavno život.

Doma se kod Omerčahića najčešće sluša rock i klasika, a nedavno je otkrio vrhunskog hrvatskog gitaristu Gorana Listeša koji je preminuo prije šest godina. Nabavio je i njegov prvi LP album, oduševio ga je načinom sviranja i odabirom zahtjevnih skladbi oblikujući to sve u jednu izvrsnu cjelinu... Zna pustiti Dire Straits, na Spotifyju sluša klasiku, a napominje kako, kad god može, prati i koncerte, posebno na Dubrovačkim ljetnim igrama...

- Petrit Çeku mi je najdraži domaći gitarist, a jako cijenim i Darka Petrinjaka jer je ustanovio gitarsko sviranje u Hrvatskoj. Bio sam na masterclassu s obojicom i stvarno sam uživao! Dosta sam naučio od njih! Što se ostalih gitarista, odličan mi je Maroje Brčić, Krešimir Bedek, Zoran Dukić, Pablo Sáinz Villegas, Aniello Desiderio, Andrés Segovia, Karadaglić..., pojašnjava Daris.

Treme pred javni nastup uvijek ima, ali najviše je bude na natjecanju. Okrenuo se Daris i slušanju gramofonskih ploča, uživa u njima, obožava taj zvuk, strast koja je zaista raritetna pojava među njegovim vršnjacima.

Bez obzira svirali je ili slušali, obitelj Omerčahić svaki dan na sve moguće načine slavi, promiče i živi glazbu.