PRVAK U ČETIRI DISCIPLINE, MARIJO BAROVIĆ ‘Kad nešto napravi Čikor, e tad je to u redu, a kad netko drugi napravi to isto, e tad to nije u redu‘

Posljednja gotovo dva mjeseca sam restaurator. Fićo će uskoro opet bit za pet. Rastavio sam ga. Piturao. Naime, bio sam ga posudio, te kako nije bio u garaži, već na suncu, izgubio je sjaj. Fića sam dobio na poklon od Điva Burđeleza. Mislio sam ga na kraju prodat, ali, nekako sam se vezao za njega, te sad više nemam tu namjeru. Pojačao sam ga. Stavili smo mu nove amortizere. Sad ima kao karting dvije papučice, gas i kočnicu. Ići ću s njim opet na utrke. Inače, cilj mi je sredit još jedan auto, i to 106-icu.

Koliko uštediš budući sam pripremaš aute?

- Puno, ali sve ove godine koliko sam u automobilizmu, nisam se hvatao radit auto jer nisam imao novaca, jer sam želio uštediti, već prvenstveno iz razloga jer mi je to gušt. Taj moj gušt mi je na kraju uštedio baš puno novaca.

Je li Marijo Barović najaktivniji hrvatski vozač?

- Koliko znam, da, i to zadnjih 6,7 godina, možda i više. Odlazim na najviše natjecanja. Moj Fićo je auto s najviše odvoženih utrka. Svima kažem kako imam auto koji mi je puno više donio, nego što mi je odnio. Uistinu je brz, zatim, atraktivan je. Stoji, nije baš za vozit brdo, više je za autoslalom i kronometar. Sad sam ga ojačao. Svi mi pomažu. Puno je prijatelja bez kojih ne bih mogao. Jedan od njih je Teo Blažević, inače član Ragusa Racinga, koji je varioc. Marko Sušić je lakirao Fića, a on je iz Dubrovnik Racinga. Ma, baš je puno prijatelja pomoglo. Zatim, imao sam sreću upoznati mnoge sjajne inženjere, ljude koji su majstori za auta, i od njih sam puno toga naučio proteklih godina. Naravno, najbolje bi bilo kupiti tvornički auto, ali to nisam u mogućnosti, te se trudim uz pomoć prijatelja da i ova naša kućna majstorija bude što bolja.

Hvališ auto. Valjda uspjehu nešto doprinese i vozač?

- Ne smatram sebe vrhunskim vozačem. Ja sam solidan vozač, koji ne zna stati, koji se voli natjecati. Kad je utrka u meni nešto ‘provrije’, te sjedam u auto i natječem se. Prvi put kad bude utrka, a ja odlučim s prijateljima otići negdje drugo, tad je gotovo s vožnjama. Sad nema dileme što ću raditi kad je utrka. Na kraju mi nije važno u čemu ću voziti, koje auto, ni što ću voziti, koju disciplinu, već je važno samo da vozim. Ali, što god da vozim, i bez obzira što vozim, želim pobijediti. Tko ide na bilo kakvo natjecanje, a ne želi pobijediti, bolje da ne ide.



Odakle ta ljubav za autima i utrkama?

- Otac je popravljao aute. Svi moji prijatelji se od rođenja vrte oko auta. Nekako sam odrastao uz aute, ali nisam unatoč tome pratio Formuli 1 i druga velika auto moto natjecanja, te ne znam zbog koga sam i zbog čega sam poželio te na kraju zavolio voziti trke. Ni danas nisam ‘lud’ za Formulom 1, te neću izgubit sate i sate prateći na televiziji utrke kao neki moji poznanici, koji prate nogomet. Oni mogu nabrojit sve nogometne klubove, igrače, trenere, a ja ne znam toliko o automobilizmu koliko oni o nogometu iako je to moj sport. Želja za vozit utrke, natjecati se, počela je kod mene sa čunjevima. Išao sam s prijateljima na Pelješac, te u Gospino polje. Želio sam to probat, a kad sam probao, ‘poludio’ sam. Gledao sam odmah druge te vidiš u njih bolji mjenjač, pa kažeš sebi, ajde i ti nabavi takav mjenjač. Vidiš nakon toga u nekog drugog bolje gume, čuješ kako su te bolje od tvojih, pa ajde nabavi te gume. Uglavnom, uvijek sam gledao najbolje, učio od njih. Kažem, kad je natjecanje, daj mi samo da vozim i utrkujem se. U početku sam letio ‘ko muha bez glave’. Ljutio sam se na sebe jer sam znao napravit štetu na autu. Danas sam iskusniji, pametniji, ali onaj tren kad pustim kuplung, i dalje kod mene nema kalkulacija.

Je li točno – Marijo Barović je prvu pobjedu ostvario na svom drugom natjecanju?

- Da. Krenuo sam na natjecanja s Yugom. Nisam bio poput mnogih ‘ludih glava’, koji pogledaju jednu utrku, te nakon nje govore: ‘ja bih to odvozio brže i bolje od onog što je pobijedio’. Ja nisam razmišljao na taj način, već sam uvijek gledao kako to drugi rade, zbog čega su oni ostvarili tako dobar rezultat. Radio sam to i kad sam bio drugi u konkurenciji, što ja znam, pedeset vozača. Nisam bio zadovoljan ni tad. Nisam uživao jer je iza mene ostalo toliko vozača, već sam, kažem, i tad išao gledat zbog čega je onaj jedan bio bolji od mene. Pitao se jesam li ja pogriješio ili je moj auto slabiji od njegovog, što je to on bolje napravio od mene, a što to njegov auto ima, a moj nema, te pokušao te greške ili nedostatke ispraviti do iduće utrke. Većina mojih kolega će reći kako im je auto krivo jer nisu ostvarili bolji rezultat. Ne slažem se uvijek s njima. Koliko je bilo slučajeva kad bi netko drugi sjeo u isti auto, te odvozio bolje.

Sjećaš li se prve utrke državnog prvenstva?

- Sjećam, bila je za mene prava avantura. Išao sam s prijateljem, Đivom Burđelezom na Malačku, brdsku utrku. On je vozio fića, kojeg ja sad vozim, a ja Yuga. Krenuli smo ranije, ali ujutro auto nije htjelo upalit, te nismo vozili trening. Nismo mi znali tad kako treba proći dosta puta stazu, upoznat je, nego smo baš ko ‘dvije lude’ odlučili vozit i krenuli. Na kraju je još ispalo dobro. Sjećam se kako sam unatoč svemu prvu vožnju bio drugi u klasi, a u drugoj vožnji prvi, međutim, nisam uspio nadoknaditi zaostatak iz prve vožnje, te sam završio utrku s pokalom za drugo mjesto. Bilo je to 2007. godine.




Kad je prvi put bilo: ‘Ono ti je taj Barović, dobar je!’?

- Ne znam da i danas to kažu. Više puta čujem: ‘Eno onog Fića’. Nekako je taj moj Fićo postao prepoznatljiv, zanimljiv, pogotovo djeci.

Je li još netko u Hrvatskoj uspio osvojiti naslov državnog prvaka u četiri discipline?

- Mislim da nije, ali ne mogu tvrdit. Želio sam poslat upit savezu, ali to još nisam napravio. Znam kako ima nekoliko vozača koji su bili državni prvaci u tri discipline. Jedan od njih je, ako se ne varam, Niko Pulić.

Tri puta si bio prvak na krugu, te po jednom u disciplinama autoslalom, kronometar i brdo. Do kojeg je naslova bilo najteže doći? Je li do naslova na brdu, kojeg si zadnjeg osvojio, prošle 2019. godine?

- Što se tiče brda, tu sam najviše ‘krvi’ prolio, ali najteže je bilo ostvariti uspjeh u disciplini kronometar, i taj naslov mi je nekako i najdraži.

Zašto?

- Prvo iz razloga jer na kronometru je samo jedan državni prvak, onaj tko je najbolji u generalnom poretku, a taj naslov mi je najdraži jer je zadnja utrka odlučivala. Šestorica smo imala na toj zadnjoj utrci izglede za osvojiti naslov, i igrala je samo jedna kombinacija – tko pobijedi zadnju trku, taj je prvak. Zatim, bilo je još nekoliko vozača koji su mogli bit prvaci, ali pod uvjetom da nitko od nas šestorice ne pobijedi. Ta zadnja utrka se održala u Banićima. Prvu vožnju sam bio prvi za desetinku sekunde, drugu sam izgubio za desetinku sekunde, a u trećoj sam opet bio najbrži, i to za dvije desetinke sekunde te sam slavio i postao državni prvak. Sjećam se feste u Banićima. To se ne zaboravlja, kao ni sad, kad smo na Brgatu slavili naslov klupskog prvaka Hrvatske na brdskim utrkama, kad je također zadnja trka odlučivala. Krug se u nas ne vozi, tako da te naslove nisam imao priliku slaviti s tolikim brojem svojih prijatelja, a slalom, iako je zadnja utrka bila u nas, nije se toliko slavio jer sam ga osigurao prije te zadnje trke. Ipak, ako ćemo o slavlju, najdraže mi je bilo slavlje zbog naslova klupskog prvaka. Transparenti, bakljada... Evo, i sad se naježim kad se toga sjetim. Navijači su na toj zadnjoj utrci prošle sezone bili za pet.



Je li, dok voziš, vidiš navijače, te je li zbog navijača osjećaš pritisak?

- Sjećam se kad me je kum došao gledat u Skradin. Stajao je, sjećam se, u predzadnjem zavoju. Vidio sam ga, i čak sam mu mahnuo, ali on to nije primijetio. Nakon prve vožnje se čujemo na mobitel. Javlja mi kako je došao, a ja mu kažem kako sam ga vidio, govorim mu u kojoj je majici, te kako sam mu mahnuo. Čudio se, pogotovo zbog toga kako sam mu uspio mahnut u onoj brzini. Pritisak? Ja se bolje osjećam kad vidim kako su moji prijatelji došli pratit utrku. Inače, samo jednom su mi zasmetali gledatelji, i to je bilo na utrci u Jajcu. Mahao je jedan s crvenom majicom, a ja sam mislio kako je crvena zastava, te sam pustio gas. Išao sam stat. Srećom, brzo sam shvatio kako to nije sudac, te sam nastavio vožnju. Unatoč tom lošem iskustvu, kažem, volim kad su gledatelji uz stazu, kad mašu, navijaju...

Vozio si u karijeri i za Dubrovnik Racing?

- Jesam, i donio mu jedne sezone najviše bodova u utrci za naslovom prvaka. Bilo je to 2011. godine. Tad je Dubrovnik Racing prvi put nakon dugo godina osvojio klupski naslov. Bio sam ujedno jedan od onih, koji je pokrenuo cijelu priču. Naime, kad sam počeo vozit 2007., pa 2008. i 2009., vozio sam za Župu dubrovačku. Maro Franić je nastupao za Dubrovnik Racing, a Miho Jozović za Ragusu Racing. Bilo je tad još vozača, ali nas trojica smo imali vrlo dobre rezultate. Međutim, niti jedan klub nije mogao ništa u utrci za klupski naslov prvaka. Tad smo došli na ideju, amo se skupit, te pokušat skupa napast naslov. I tad se ‘probudio’ i Dubravko Čikor, te ostali, i tad je sve krenulo. Tih godina sam imao nekoliko prilika osvojiti pojedinačni naslov, ali nije se poklopilo.



Dubrovnik Racing je na brdu 2019. jurio peti uzastopni naslov klupskog prvaka, te dvanaestu titulu na brdu. Župa dubrovačka je na kraju slavila.

- Dubrovnik Racing ima jaku ekipu, i teško se boriti s njim, međutim, ono što mu se godinama nije dogodilo, jest prošle godine. Đivo Franić do prošle seone nije imao problem s autom. Maroje Batina, koji je donio bodova i bodova Dubrovnik Racingu, koji osvaja više bodova nego naši Mario Jurišić i Denis Nišević, nije, što se ono reče, do ove sezone zakašljao. I onda se dogodilo da ‘crkne’ auto Đivu, pa drugu trku Batini, i tu smo ih prestigli, stekli prednost, koju smo znali sačuvati. Dubravko Čikor je majstor za posložit tko će u koju klasu, grupu, što treba napravit da bi njegov vozač osvojio više bodova, a suparnik, iako nisu izravni konkurenti, manje, a sve kako bi njegov klub stigao do naslova prvaka, a taj i taj vozač do naslova pojedinačnog prvaka. Što se tiče priče zbog koje se digla prašina oko zadnje utrke, svega što je bilo i pisalo se o toj borbi za naslov između Dubrovnik Racinga i nas, Auto kluba Župa dubrovačka, kasnijih žalbi, koje je podnio Dubrovnik Racing na odluke komisije, koje su sve odbijene, to je jednostavno objasnit. Dakle, kad nešto napravi Dubravko Čikor, e tad je to u redu, a kad netko drugi napravi to isto što napravi Čikor, e tad to nije u redu. Primjera je ‘milijun’. Sad bih ja mogao pričat danima kako se slažu ‘kockice’. Kako je Dubrovnik Racing jer ima više vozača ‘punio’ tu i tu klasu kako bi njihov vozač u njoj osvojio više bodova nego naš u drugoj klasi iz koje je on povlačio svog vozača, naravno, sve kako naš vozač ne bi osvojio maksimalan broj bodova. Ali, kažem, Dubrovnik Racing je jak klub, te je to mogao napravit, i zbog toga nema ljutnje. To je tako. Međutim, sad kad smo mi naučili što i kako radi majstor, a to je Dubravko Čikor, te kad smo to napravili, e sad smo mi loši, nikakvi, i sad to što valja kad radi Čikor, ne valja kad je napravio Barović. Mnogi ne znaju kako smo mi i 2018. bili blizu, ali tad nas je Dubravko Čikor ‘uništio’, i to u Kotoru. ‘Napunio’ je u Kotoru do vrha klase u kojima su bili udarni vozači Dubrovnik Racinga, koji su bili u službi najboljih vozača Dubrovnik Racinga, a ispraznio je klase u kojima smo bili mi, te su oni tad uzeli maksimalan broj bodova, a mi, jer nije bilo dovoljno vozača u klasi, to isto nismo mogli ostvariti unatoč što smo također bili najbolji u klasi. I tad je Dubrovnik Racing stekao veliku prednost nakon čega je nama bilo jasno kako ih ne možemo više dobiti, te na kraju nismo ni išli kompletni na neke preostale utrke. Odlučili smo tad štediti novac. Na kraju 2018. smo bili drugi. Prošle godine je bio malo drugačiji način bodovanja, pošteniji, ali opet je Dubrovnik Racing imao najviše izgleda za naslov. Moje je mišljenje, kad odvrtim film, kako nas nije ozbiljno shvatio, kako je smatrao da mu se ne može dogoditi loš dan, i kad mu se to dogodio, nije imao u tom trenutku, na tim utrkama, dovoljan broj vozača za spasiti situaciju. Mi smo s druge strane imali 2019. sreću, bili bez greške, i kad nam se ukazala prilika, zgrabili smo je objeručke. Zatim, imali smo sreće da se nakon što smo preuzeli vodstvo, nama nisu dogodili kiksevi u zadnje dvije utrke te smo slavili. Jedina stvar, bit ću iskren, koja me ljuti jest činjenica što Dubrovnik Racing kaže kako su oni htjeli izravne dvoboje u klasama, te kako je najpoštenije da se tako odluči prvak. Ako je to tako, zašto nisu prvih osam utrka sezone to napravili nego su se pojačavali s vozačima iz vanka, te njih slali na nas, u naše klase, kako bi mi izgubili, te osvojili manje bodova. Ma, Dubrovnik Racing je htio uzet sve, baš sve.

Sportski, ne možeš im zamjerit što su htjeli sve, zar ne?

- Ne, ne, naravno, ali oni nama zamjeraju što smo učinili sve kako bi bili i klupski prvaci, kako bi ja bio prvak grupe ispred Nika Pulića. Budući su sve snage usmjerili na grupu N i grupu A jedino ih izgleda nije smetala grupa E gdje su se Jurišić i Nišević borili za prvaka, ali su i u toj grupi pokušali naći vozače iz vanka, koji će doć i dobit ih kako ne bi osvojili za klub više bodova. Župa dubrovačka nije uložila niti jedan protest, niti jedan! Župa dubrovačka nije mogla ‘praznit’ klase u kojima su najjači aduti Dubrovnik Racinga kako oni ne bi osvojili maksimalan broj bodova. Župa dubrovačka je imala samo jedan jedini put do naslova prvaka. Vozila je tim putem. Nismo na tom putu smjeli imati niti jedan kiks, ali nam ni to nije osiguravalo naslov jer smo ovisili o Dubrovnik Racingu. Na kraju smo dočekali njegov kiks, te smo prvi. I kad se zna što se sve trebalo poklopiti da mi, a ne Dubrovnik Racing, osvojimo naslov, onda je ovaj naš uspjeh čudo, baš čudo. Ljuti me i to što nikad nisam bježao čestitati boljem, ma koliko god mi bilo teško jer sam izgubio, a mi to nakon ovog naslova nismo dočekali od ljudi kojima smo znali prvi čestitali kad su oni bili najbolji, čak i slaviti s njima. Mene pogotovo to boli jer sam bio dijelom te ekipe, te doprinio uspjesima Dubrovnik Racinga. Stoji, neki članovi Dubrovnik Racinga su nam čestitali, ali nisu svi. Međutim, što je, tu je. Ponavljam, naš uspjeh je čudo. Ostavili smo srce na asfaltu. Ne mogu vam opisat koliko mi je drag, koliko sam ponosan na sve u klubu, koliko nam je donio sreće.

Novu sezonu, koja je prekinuta, Barović je počeo vozeći rally.

- Bio sam na prvom rallyju sezone u Kumrovcu. Bilo je to početkom ožujka, zadnji vikend prije proglašenja pandemije. Bio sam peti u klasi 4. Nastupio sam s Ivanom Miškić, mojom djevojkom, koja je me podržava u svemu svih ovih godina, koja pomaže u klubu. Cilj nam je bio završiti rally. U tome smo uspjeli. Doživjeli smo na kraju čestitke ostalih. Nema tko nam nije istaknuo kako je rally u Kumrovcu težak, a mi smo ga, iako početnici u toj disciplini, uspješno odvozili. Imali smo istina problema na startu. Na prvom kočenju smo izletjeli, ali smo se sretno i spretno brzo vratili. Bilo je nikakvo vrijeme, loše, blata do koljena, ali uživali smo.



Imaš tri naslova državnog prvaka na krugu, po jedan u autoslalomu, kronometar vožnji te na brdu. Imaš Zlatnu kacigu za tri naslova na krugu u nizu, naslov najuspješnijeg vozača godine HAKS-a (2017. godina), te si bio klupski prvak s Dubrovnik Racingom, a sad i sa Župom dubrovačkom.

- Cilj mi je sad biti najbolji u rallyju. Amo reć kako imam dobar auto za rally. Iskustva nemam. Tek sad sam prvom ovogodišnjem rallyju u Kumrovcu saznao ‘kućni red’, kad se na rallyju može trenirati, što sve treba raditi. Znam kako će za uspjeh trebati odraditi sezonu, dvije, ali sad mi je to izazov. Bilo bi lijepo na kraju karijere reći kako imam naslove državnog prvaka u čak pet disciplina – poželio je Barović uz dodatak na kraju:

- Čestitam svima u Auto klubu Župa dubrovačka, ali isto tako i Dubrovnik racingu na velikoj borbi, kao i Ragusa racingu na trećem mjestu.