HALO, ŠPANJOLSKA Carmen Miloglav: 'Nisam riješila životne brige, ali jesam snove!'

Salamanca je grad i istoimena pokrajina u regiji Castile i Leona na zapadu središnje Španjolske. Do Madrida je 200 kilometara, do granice s Portugalom 80 kilometara. Ima 160.000 stanovnika, poznat je po sveučilištu, koje je osnovano 1218. godine i koje je najstarije u Španjolskoj, a peto najstarije sveučilište u svijetu. S više od 30.000 studenata, sveučilište je, zajedno s turizmom, gospodarski pokretač grada, čiji je stari dio na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine.

- Smještena sam u centru grada, u glavnoj ulici. Grad je sladak. Pun života. Sve vrvi od ljudi. Studenti i turisti, njih je pun grad. Gušt mi je vidjeti da i sad, zimi, grad nije pust, a što se tiče vremena, pa slično kao i u mom Gradu. Nema ovdje neke velike zime iako nismo na moru, već u središnjem dijelu Španjolske. Dakle, preko dana je toplije, a po noći hladnije.

Priča 25-godišnja Dubrovkinja Carmen Miloglav, koja je od prije neki dan stanovnica Salamance. Nije došla studirat, bila je zbog toga u SAD-u nekoliko godina, a nije se za Salamancu odlučila ni zbog odmora. Miloglav je tu zbog košarke. Upala je u oko vodstvu i struci Ženskog košarkaškog kluba Perfumerias Avenida, ni manje ni više nego aktualnom španjolskom prvaku, klubu koji je od 1988. godine, kada je osnovan, četiri puta osvajao naslov najboljeg u državi, španjolski kup osvajao pet puta, španjolski Superkup šest puta, a 2011. ostvario svoj najveći uspjeh kada je osvojio Euroligu (dvije sezone prije je bio europski doprvak).

- Svako malo stanem pa se upitam: Sanjam li?

Prije nešto više od mjesec dana Carmen se vratila na parket nakon teške ozljede, koju je zadobila prošlo ljeto. Tada je prvi put napustila Lijepu našu. I tada je stigla u Španjolsku. Potpisala za Gran Canariu, ali sedam dana prije početka sezone, u jednoj pripremnoj utakmici, na nju je poput tenka naletjela suparnička igračica te je teško ozlijedila. Morala je na operaciju. Mjeseci i mjeseci oporavka.

- Radila sam s Jurom Šangom iz Zadra. To je bio najviše i razlog mog dolaska u Zadar, da budem što spremnija za povratak na parket.

U Zadru nakon što se oporavila, nakon što je ozljeda bila prošlost, trenirala je sa Zadrom i za Zadar na kraju i zaigrala, i to, zanimljivo, protiv svoje Raguse. Baš je tu prvu utakmicu nakon povratka na parket odigrala vrlo dobro, bila 'krivac' što je njezin matični klub upisao prvi poraz nakon tri startne pobjede. Potom još tri utakmice, dvije u prvenstvu i jedna, zadnja za Zadar, u Kupu Hrvatske. Dan poslije te četvrte utakmice (eto nek se zna – sve četiri pobjede) zazvonio je mobitel. Pisalo je na zaslonu mobitela 'Agent'.

- Ta zadnja utakmica za Zadar je bila u petak, kako je potom bila stanka u prvenstvu zbog nastupa reprezentacije, baš sam se razmišljala, skoknuti do Dubrovnika ili ostati u Zadru, kad zove agent. Lijepa vijest kad je rekao kako ima klub, koji je zainteresiran za mene, a kad je rekao koji je klub u pitanju, pita me: Je li može? Kažem ja: Može, može, ali mu ne vjerujem. Mislila sam kako se šali. Kad me je uvjerio kako se ne šali, bila sam u šoku. Nisam smjela nikome govoriti, rečeno mi je kako će klub prvi objaviti vijest na svojoj službenoj stranici te kako tek nakon toga mogu drugi. Išla sam nakon toga razgovarati s trenericom Zadra Marijom Mazijom. Zatim sam otišla te subote pogledat košarkaše Zadra protiv Partizana u Višnjik. Spremila se potom, krenula kući, a te stvari, koje sam donijela u Dubrovnik, nisam ni otvarala već sam s njima produžila za Španjolsku. Uglavnom, budući sam bila u šoku, nisam se počela spremati za put, a što sam trebala, već sam otišla na utakmicu Zadar – Partizan. Obuzela me neka vrućina, sreća. Uvijek sam slušala o Avenidi, znala sam gledat njihove nastupe na televiziji, pratila to preko interneta… Da, mislila sam kako se agent šali, kad me je nazvao.

Kako je ona reagirala kad ju je zvao agent, tako su i njezini kod kuće, kad ih je nazvala i rekla im kako opet ide u Španjolsku.

- Kad su moji doma uhvatili kako se ne šalim, bili su sretniji od mene. Priželjkivala sam da ću dobiti neku ponudu, takav je bio i dogovor sa Zadrom, kako mogu otići ako dođe kakva zanimljiva ponuda, ali da će stići takva… Ovo je deset nivoa više. Sve je vrhunski posloženo. Klub je jedna velika obitelj. Što god mi treba, bilo u podne ili ponoć, sve će napraviti. Suigračice su super. Pomažu, kako meni, tako i Brazilki, koja je također stigla prije neki dan. Samo pozitiva. Nema ljubomore.

Tek je stigla, ali već je na ulicama prepoznaju.

- Dva dana nakon što sam se čula s agentom, već sam bila u Španjolskoj. Obavila liječnički te putovala na utakmicu u Gironu. Nisam igrala. Dobile smo derbi. Girona igra Eurokup, i do te utakmice je bila jedina bez poraza. Međutim, dobili smo. Vratili smo se iz Girone rano ujutro, još se Grad budi, i tako negdje između 6 i 7 ujutro, idem prema stanu, a jedan čovjek viče: Šampioni, šampioni te plješće. Četiri dana poslije te utakmice, a nakon utakmice u srijedu navečer u Euroligi, kad sam prvi put igrala, odem na večeru, a u restoranu ti čestitaju, gledaju te. Toga prije nije bilo, a to potvrđuje kako se nastupi kluba prate, koliko su košarkašice popularne u Salamanci.

Carmen je košarku počela trenirati s deset godina i kad je počela Ženski košarkaški klub Ragusa nije imao sve mlađe uzrasne kategorije.

- Uvijek sam željela trenirati i igrati košarku, a čekajući kad će se otvoriti mogućnost za to, trenirala sam tenis, zatim i ju jitsu te išla na balet. Srećom, košarkaški kub je u dogovoru s Osnovnom školom Marina Držića, koju sam pohađala, okupio djevojčice nekoliko mjeseci nakon što je počela nova školska godina te sam počela ići na treninge košarke koje je vodila Cvjetana Matić, bivša igračica, nekadašnja reprezentativka bivše države (rođena Dekleva – op.a.). Ja sam htjela, dok se nije oformila ženska ekipa u školi, trenirati s muškom ekipom, pitati trenera muške ekipe, mogu li s njima trenirati. Vrlo brzo sam iz školske ekipe bila priključena juniorskoj ekipi Raguse, vrlo brzo nakon toga odigrala prve minute za prvu ekipu.

Vrlo brzo je stigla i do reprezentacije.

- Igrala sam prvo na kadetskom prvenstvu, potom na dva juniorska prvenstva te 2015. na seniorskom Eurobasketu.

Debi na seniorskom EP-u imala je nakon najuspješnije sezone u dresu Raguse. Bila je po valorizaciji osma najbolja igračica A-1 hrvatske lige, druga asistentica lige, peta po ukradenim loptama i sedma po uspješnosti šuta za dva. Na Eurobasketu je protiv Slovačke  imala čak 11 asistencija. Sve to nije promaklo vodstvu i struci španjolskog prvaka.

- Treba mi 15-ak minuta pješke od stana do dvorane. Prošetam. Što ću ići autom kad je tako blizu, a na taj način se zagrijem prije treninga.

O Salamanci je čula od Marije Vrsaljko, danas Režan, hrvatske reprezentativke koja je za Avenidu igrala tri sezone, od 2012. do 2015. godine.

- Ona je uvijek o njima govorila sve najbolje. Iako sam tu dva tjedna, uvjerila sam se kako je baš tako kao što je ona govorila. U srijedu, u utakmici Eurolige, bila je puna dvorana unatoč tome što to nije bio jedni sportski događaj u gradu. Gostovao je u Salamanci Atletico Madrid u nogometnom kupu. Igrao je s drugoligašem CD Guijuelom te pobijedio sa 6:0. Vidjela sam navijače Atletica po gradu. Međutim, unatoč nogometu, naša dvorana puna, ambijent sjajan. Koliko može stati, a kažu 3000 gledatelja, toliko je bilo ljudi na utakmici. Bubnjevi na svim stranama tribina. Došli smo sat i pol prije utakmice, a ispred dvorane dva velika reda. Čekaju navijači da uđu. Iziđemo 50 minuta prije iz svlačionice na zagrijavanje, a u dvorani već tisuću ljudi. Alo, 50 minuta prije početka utakmice na tribinama 1000 ljudi. Ma, sjajno. Eto, tako sam ja iz grada košarke stigla u grad košarke. Da, košarka je u Salamanci, točnije, ženski košarkaški klub, na prvom mjestu. On je najpopularniji. Pogledala sam španjolske novine, dosta dobro se prati ženska košarka. Nema dana kad se ne piše o klubu, situaciji. Nakon svakog treninga se objavi vijest, je li sve prošlo u redu, što se radi, zanimljivosti… Ne mogu vam reći koliko sam sretna, zadovoljna sa svime. Neki su me pitali: 'Jesam li ovim riješila egzistenciju?'. Znate, meni novci u ovom trenutku nisu na prvom mjestu. Mlada sam, još se moram dokazat, naučit dosta toga. Još igram prvenstveno jer volim košarku. Vjerojatno ću poslije, za koju godinu, razmišljati i o tome. Uglavnom, ako me i vi pitate kakav je ugovor, reći ću vam kako nisam riješila životne brige, ali jesam snove. Guštam ovdje. Naravno, nisam na odmoru. Treba raditi od jutra do mraka. Meni to nije teško.