LUKA BONAČIĆ, TRENER DUBROVNIKA RATNE 1992. GODINE ‘Gledam ga, ne vjerujem što me pita. Nisam mu ni htio odgovorit na pitanje!‘

Ne bi nas ni Hajduk bio dobio u Blatu u 14. kolu da nije bilo sudačke pogreške. Da, ni Hajduk, koji je osvojio to prvo prvenstvo Hrvatske. Nek se zna, prvo je tražio da se produži teren u Blatu. Drugima nije smetalo, a njemu jest. I onda su ljudi u Blatu cijelu noć do utakmice radili kako bi produžili teren za četiri metra i kako bi se odigrala ta utakmica. Toliko o Hajduku u to vrijeme. Na kraju nas je dobio 1:0, i to je Adrian Kozniku bio tri metra u zaleđu prije nego je postigao pogodak. Tri metra. Najmanje. Neću spominjat tko je sudio tu utakmicu. Stoji, Hajduk je bio puno jači od nas. Bio je bolji i tu utakmicu, ali ne bi nas dobio da im suci nisu pomogli, progledali kroz prste jer nisu svirali očito zaleđe. Naravno da pamtim sve te naše utakmice te prve sezone Prve hrvatske lige, i ne samo tu protiv Hajduka. I nikad ih neću zaboravit. Pamtim sve te dane provedene na klupi Dubrovnika, taj naš život izvan Dubrovnika u proljeće 1992. godine. Ne mogu zaboravit taj naš dišpet, despet, kako hoćeš, neku vrstu arogancije koju je imala ta naša momčad, ali i kvalitetu u obrani na čelu s Milanom Petrovićem, naprijed s Mirsom Dilberovićem, bio je tu u obrani Mirko Prka, naprijed Davor Glavinić, na vratima Bobo Butigan... – priča Luka Bonačić i prisjeća se prvog nogometnog prvenstva Hrvatske.



Mario Bonić je poveo Dubrovnik, ali nakon sedam kola, i sedam poraza bez postignutog pogotka, vratio se na mjesto tehničkog direktora kluba, a stigao je Splićanin, koji je, baš na dan kad je Dubrovnik upisao šestu ‘nulu’, 21. ožujka, ugasio 37 svjećica na rođendanskoj torti.

Bonačić je kao igrač bio nogometni ‘globtroter’. Tri puta u Hajduku, a u međuvremenu, od zvučnijih klubova u švicarskom Grasshoppersu, slovenskom Mariboru, njemačkom Bochumu, španjolskoj Malagi i australskoj Croatiji iz Melbournea. Kao trener je bio u Jadranu iz Supetra, Mosoru iz Žrnovnice, imao epizodu na Novom Zelandu, pa Neretva iz Metkovića, Primorac iz Stobreča te prvoligaški debi na klupi Dubrovnika, i ‘trofej’ u vidu opstanka.

- Ta prva Prva hrvatska liga nije počela iz dobro poznatih razloga krajem ljeta 1991. godine, već početkom 1992. godine, ako se ne varam krajem veljače. Mene je, kako je Dubrovniku krenulo loše, zvao dr. Niko Glavić, liječnik kluba, ali i član uprave. Upoznali smo se dok je on bio u Slavenu s Grude u vrijeme kad sam ja vodio Mosora. Da, prošao sam ja sve te skaline od četvrtog, pa trećeg, drugog ranga do prvog, a ne kao ovi danas, počne bit trener i odmah dobije za vodit prvoligašku momčad te ga u pravilu ona vuče. Ne možeš vidjet njegovu kvalitetu kao trenera. U moje vrijeme, amo moj prijatelju prvo vodit momčad u četvrtom rangu, pa da vidimo što znaš i koliko znaš. I tad se vidi tko je za trenera, a tko ne. Ali, nije to sad tema. Dakle, svega se dobro sjećam. Mi smo napravili čudo, baš čudo. Dakle, preuzeo sam momčad nakon 7. kola. Bili smo bez osvojenog boda, nismo postigli niti jedan pogodak... Svima ispričam jedan događaj iz Zaprešića. Bilo je to pred kraj prvenstva. Putovali smo na tu utakmicu prvo brodom, pa autobusom, kao i na sve utakmice izvan Dalmacije. Putovali tko zna koliko sati. Uglavnom, držali smo se tu utakmicu pola sata i nakon toga pali. Izgubili s 3:0 ako se ne varam. Inker je te godine osvojio Kup Hrvatske, dobio Dinamo u finalu. Dobio Dinama u obje utakmice u prvenstvu, dobio Hajduka u Poljudu, dok je u Zaprešiću bilo bez pogodaka. Vodio ga je odlično Ilija Lončarević. Uglavnom, nakon utakmice pita me novinar za komentar. Kaže: ‘Činjenica je da ste samo prvih pola sata igrali dobro nakon čega je izgledalo da za više nemate snage’, te me onda upitao: ‘Koji je razlog tome?’. Gledam ga, ne vjerujem što me pita. Nisam mu ni htio odgovorit na pitanje. Da, koji je razlog, a mi smo u to vrijeme igrali, utakmica je bila svako tri, četiri dana. Ne znam, odigrali smo 5,6 utakmica, na putu proveli 6,7 dana zbog toga, i imali sve skupa možda dva prava treninga između tih utakmica. Bože moj, pa sjećam se one tragedije u Gružu, kad je potonuo brod koji je doveo ljude iz Cavtata. Nismo bili u Dubrovniku, a čuli smo vijest. Tuga, toliki ljudi izgubilo život, a među njima je bilo i djece. Svi plačemo. Pa onda pitanja u glavama igrača: 'Tko je poginuo?, Je li možda netko moj ili netko koga dobro znam?'. I kako si mogao u takvim okolnostima normalno radit, trenirati i igrati.

Potom je naglasio Bonačić.

- Ali, i u tim i takvim okolnostima, to ističem uvijek, mi smo na terenu izborili ostanak. Mi smo ostavili Šibenik iza nas, a samo je zadnji ispadao. Na kraju je Hrvatski nogometni savez poništio odluku, to jest, proširio je ligu, ali i da nije, ne bi mi ispali. Spasio je tim činom Šibenik. Mi smo se spasili sami. Ponavljam, ostanak se ne bi mogao izborit da Dubrovnik nije imao kvalitetne igrače, dobru momčad. Pazite, a ta momčad, ti kvalitetni igrači, samo su putovali i igrali. Dogodilo se uoči najvažnije utakmice za nas, one protiv Šibenika tri kola prije kraja, ponovno granatiranje Dubrovnika, a mi smo u to vrijeme bili u gradu. Pamtim kako su Mate Borovac te onaj mali iz Sinja, što je bio u nas, da, Ivica Klarić, doživjeli granatiranje kuće u kojoj su bili. Vraćam se na ono pitanje novinara nakon utakmice u Zaprešiću. Mi nismo, i ne samo mi, imali uvjete za radit kakve su imali u to vrijeme recimo Varteks, klubovi iz Zagreba, te Istra i Rijeka, koji su igrali kod kuće. Ni njihovi uvjeti nisu bili idealni, a naši ni blizu tih koje su oni imali, naši su bili nenormalni. Međutim, na što sam ponosan, kao i svi koji su u to vrijeme bili u klubu, mi smo unatoč svemu uspjeli na terenu ostvariti uspjeh. Ostvarili smo cilj, koji smo imali kad sam došao u klub nakon lošeg starta.

Prvih pet utakmica na klupi Dubrovnika Bonačić bez poraza - pobjeda i četiri remija uz pogodak razliku 1:0!

- Hahaha, 1:0 u pet utakmica... Da, 1:0 u pet utakmica. To je za sve bilo čudo, ali mi smo baš bili čvrsta momčad s odličnim igračima u obrani. Moja prva utakmica na klupi Dubrovnika je bila utakmica sa Zagrebom u Zagrebu, gdje smo bili domaćini na terenu Trešnjevke. Zagreb je imao kvalitetnu momčad. Zagreb je bio doprvak te godine. Zagreb s Nikom Čekom, s Joškom Popovićem, s Fabijanom Komljenovićem, s Miroslavom Žitnjakom na vratima, vodio ih je Ivo Šušak, a mi smo uspjeli odigrati 0:0. Imali smo solidnu momčad, koja se, nažalost, borila za ostanak iz razlog jer je živjela i radila u nenormalnim uvjetima, jer nije znala hoće li ići na put ili ne, hoće li moći trenirati ili ne, hoće li je zaustaviti uzbune, hoće li joj, ako pođe u Dubrovnik trenirat, past granata na glavu... Nemojte zaboravit, mi smo bili klub, koji je živio izvan svog grada. Dok ja nisam stigao Dubrovnik je bio domaćin u Metkoviću, ali se više ni tamo nije moglo, te se prebacio na otok, na Korčulu. Živjeli smo u Prigradici, trenirali u Blatu gdje smo i bili domaćini nakon te moje prve ‘domaće’ utakmice, koju smo odigrali u Zagrebu. I tu u Blatu smo ostali do kraja. Tu smo u zadnjem kolu slavili ostanak.

U 10. kolu glavna vijest nije bila pobjeda Hajduka u derbiju protiv Zagreba u Poljudu 1:0 već 1:0 pobjeda Dubrovnika protiv Istre u Blatu, taj prvi povijesni pogodak Dubrovnika u Prvoj hrvatskoj ligi.

- Taj naš prvi pogodak, koji je postigao Jakša Kolić, čekali smo k’o ozeblo sunce. A Bože moj, radosti zbog tog pogotka. To se ne može opisat, pa još je taj pogodak donio pobjedu. Ma, što ću vam pričat kako smo se osjećali nakon te utakmice, prvog pogotka i pobjede.



Negdje sam našao: hvale svi Dubrovnik kad se nanizali tih pet pozitivnih rezultata bez primljenog pogotka, te pišu: Luka Bonačić je ‘parkirao’ ne jedan, već dva ‘autobusa’, te Bonačić je majstor ‘catenaccio’.

- Ha, da, svi su u nas ‘treneri’, svi sve znaju. Dođu na utakmicu i oni su najpametniji. Je li Liverpool bude s deset igrača na trideset metara od svog gola te kad osvojili loptu onda krene naprijed. Što nam svi ti nisu dali pogodak kad smo se mi zbili u naših pet metara i čekali. Bit će tukli sto puta, a baš nije niti jednom lopta uspjela proć... To su gluposti. Kažem, sto puta ću ponovit, imali smo dobre igrače, imali smo dobru momčad, koja je živjela, radila i igrala u nenormalnim uvjetima, a koja je unatoč tome uspjela ostvariti uspjeh i ispisala povijest, a kako je to napravila je bilo nekome čudno, a za većinu je bilo čudo. Baš čudo na koje smo svi ponosni, čudo o kojem uvijek, kad se sretnem sa svojim prijateljima iz Dubrovnika, pričamo. Bože moj koliko sam samo puta sjedio s mojim prijateljem Franom Cetinićem ispred njegovog legendarnog Talira dok ga je vodio i radio, te pričao o tim danima. Evo, prošlo je 28 godina od tih dana. Šteta što Dubrovnik nema danas prvoligaša, što je nakon toga još je samo dvije sezone igrao u Prvoj ligi, te nakon toga potonuo. Što ni Druge lige nema u Dubrovniku i to više od deset godina. Baš šteta za grad Dubrovnik. Velika šteta.