PRIJE 20 GODINA Dubrovčani kojima je ‘prokleta kiša‘ donijela sreću, te su uživo pratili povijesni uspjeh Gorana u Wimbledonu: ‘Digli smo se rano...‘

Nedaleko od All England Cluba krajem 90-ih smjestili su se Dubrovčani Goge i Luko Jerković. Napustili su Grad. Otišli radit 'gore'. Do tad su radili na Radio Dubrovniku, zatim Radio Libertasu, pisali ponekad za Dubrovački vjesnik. Nakon toga im se glas čuo na BBC-u.

To 'nedaleko' je nekoliko stanica podzemnom. Pola ure vožnje. To je za London 'tu blizu'. London koji ima gotovo devet milijuna stanovnika. Goge i Luko su prvi put u klubu, domu najvećeg svjetskog teniskog turnira, Wimbledona, bili u 'veliki ponedjeljak hrvatskog tenisa'.

- Dovoljno za vadit mast drugima - reći će Luko 2007. kad se na 'svetoj travi' igrao Davis Cup susret između Velike Britanije i Hrvatske, a kad su Goge i on po drugi put prošli kroz vrata All England Cluba. Tog ponedjeljka, 9. srpnja 2001., kad su prvi put bili u Klubu igrao je Goran Ivanišević finale Wimbledona protiv Australca Patricka Raftera. Ispod tribina Court One, drugog po veličini terena u All England Clubu, čak tri fotografije i danas svjedoče o tom meču na centralnom terenu. Pobjedi, koja je Ivaniševića učinila besmrtnim. Učlanila ga u za sva vremena u All England Club.

- Nismo imali ulaznice, ali kako je finale otišlo u ponedjeljak, digli smo se rano. Stali u red. I imali sreće - istaknut će Goge i Luko.

Podno centralnog terena nalazi se ploča na kojoj uz godinu 2001. godinu stoji Ivaniševićevo ime, kao i na drugoj ploči na kojoj je popis svih pobjednika.

Goran Ivanišević je zbog nekoliko razloga posebna priča kad se u Wimbledonu spomene Hrvatska. Jedinstven. Osvojio je turnir s pozivnicom. Englezi ga naprosto obožavaju. I redari, na ulazu u Klub, svaki put kad snime kako je riječ o nekome iz Hrvatske, reći će samo 'Goran'.

Još nekoliko fotografija svjedoči o tom ogledu u muzeju, koji se nalazi pokraj ulaza broj 3 u Klub. Ne samo o tom finalu, već o svih gotovo 150 godina 'života s tenisom' u Wimbledonu. O velikanima svjetskog tenisa. Borgu, Federeru, Đokoviću, Sereni Williams, Navratilovoj...

Te 2007. kad se igrao Davis Cup između Velike Britanije i Hrvatske mnogi su se Britanci prisjećali 'proteklog' vikenda. Njihov Tim Henman je protiv Hrvatske u Davis Cupu prije 14 godina odigrao svoj posljednji singl u karijeri. U ponedjeljak, četiri dana poslije, bit će, rekao je tad, samo tata. Ništa više. Dosta je bilo tenisa.

Henman je četiri puta u karijeri igrao u polufinalu Wimbledona. Nikad nije otišao dalje. Tog ljeta, 2001., plakao je zbog Ivaniševića. Tog ljeta su skalini do Court One dobili naziv 'Henman hill'. Naime, tri dana, koliko je trajao polufinalni ogled između Britanca, koji je te 2007. poljubio 'svetu travu Wimbledona' na svom oproštaju od tenisa, i našeg Gorana, za ulaznicu se nudilo 'pravo bogastvo'. Oni koji nisu imali sreće, prije svega, taj su meč gledali na video zidu, koji je bio obješen na zid Court One.

Luko i Goge Jerković na tribinama u All England Clubu 2007. za vrijeme Davis Cup susreta između Velike Britanije i Hrvatske. Šest godina prije prvi put su bili u Wimbledonu, i to na finalu Ivanišević - Rafter

Tonči Vlašić

Kiša, 'prokleta kiša', kažu u Wimbledonu, bila je na strani Gorana. Svaki put kad je Tim imao sve u svojim rukama ona je pala.

- Kiša je i nama donijela sreću - reći će Luko i Goge prisjećajući se velikog ponedjeljka hrvatskog tenisa, nezaboravnog 9. srpnja prije točno 20 godina. Jer, turnir je otišao u treći tjedan, a sveto je pravilo, ulaznice vrijede samo za dan za koji su kupljene. Tko je dao bogatstvo za nedjeljno finale pokiso je k'o miš.

- Zbog toga smo tog jutra i krenuli put Wimbledona. Računali, Englezi su zbog poraza Henmana razočarani. Uz to, ponedjeljak je, radni dan. Mnogi neće doći. Ulaznice za 'treći ponedjeljak' nisu bile u prodaji. To je iznimna situacija. Tako je i bilo.

Snimio je Luko tada s tribina centralnog terena slavlje Ivaniševića nakon pobjede u pet setova (6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7), meča koji je svima oduzeo nekoliko 'godina života'. Zatim ležanje Gorana na travi centralnog terena nakon pobjedničkog poena, penjanje na tribine...

- Pjevali smo u Klubu do kasno u noć. Na kraju je i sam Ivanišević došao pozdraviti nas stotinjak Hrvata, koji smo tog ponedjeljka bili u Wimbledonu - prisjetili su se Goge i Luko, dvoje Dubrovčana koji nikad neće zaboraviti gdje su bili u ponedjeljak, 9. srpnja 2001. godine. 

Dvadeset je godina prošlo od tad. Kao da je bilo jučer.