Pet i pol dana je prošlo od dana kad je poslao SMS: “Odlučio sam, gotovo je. Neću više igrati.” Našli smo se potom u City Cafeu, na Vojnoviću, kod Kate i Mara Čerjana. Uz kavu, i klavir u cafeu, obrazložio je prvih dana rujna 2016. godine svoju odluku.
- Je li bila teška odluka? Stvari su se tako posložile u životu. Tu je obitelj, koja je uvijek bila na prvom mjestu, ispred karijere. Zatim, otvorila se prilika za raditi. Eto, već sam na novom radnom mjestu. Nije to više bazen. Sad je to učionica (Miho je od ponedjeljka, 5. rujna 2016. godine počeo raditi kao profesor glazbene kulture u Gimnaziji Dubrovnik – op.a.). S druge strane u bazenu sam osvojio sve i ostvario sve svoje snove te je zbog toga bilo lakše odlučiti.
- Probleme s ozljedom znate. Zbog toga sam morao zaključiti prošle godine reprezentativnu karijeru. Nisam više mogao trajati 11 mjeseci godišnje. U siječnju ću napuniti 34 godine. Kad se to zna, netko će reći kako sam mogao igrati još najmanje dvije godine, netko će dodati kako sam mogao uzeti još koju kunu, ali nikad mi takvo što nije bilo na prvom mjestu, već, kad govorimo o vaterpolu - igranje za trofeje.
.- Primorje je išlo u preslagivanje te neće biti više tako jako. Nisu me zadovoljile ni ambicije klubova od kojih sam dobio ponude za nastavak karijere, Brescie i Egera. Zatim, uvijek sam bio u ‘vatri’, u svakoj momčadi u kojoj sam igrao bio sam jedan od najodgovornijih. To sve troši i kad sam osjetio kako nisam više takav… Zato nije bilo teško odlučiti se iako sam vagao mjesec dana – u jednom dahu će Miho,
Ovaj proslavljeni vaterpolist je istovremeno gurao jedno (sport) i drugo (školu). Jedan je od rijetkih kojima je to pošlo za rukom.
- Nije bilo jednostavno završiti Glazbenu akademiju i igrati vaterpolo na vrhunskom nivou, a to sam uspio. Školovao sam se da budem glazbeni pedagog. Sad je to motiv, plus, tu sam uz svoju obitelj i u svom gradu.
Bio je jedan od rijetkih koji će s loptom u ruci krenuti u slalom kroz protivničku obranu s ciljem zatresti protivničku mrežu. Ili će na kraju tog slaloma uposliti usamljenog suigrača budući je oko vrata 'objesio' nekoliko protivničkih igrača, koji bezuspješno pokušavaju izaći na kraj s njim.
Bio je gromovitog udarca. To su znali svi svjetski vratari. I unatoč činjenici što su svi oni u detalje proučavali kako to puca taj Miho Bošković, u pravilu su bili nemoćni. Znao je Miho naciljati nebranjeni dio mreže. Pogoditi uz samu stativu. Poslati loptu u mrežu kroz “šumu ruku” protivničkih igrača.
I nakon neizvjesne utakmice, u kojoj je pobjednik odlučen pogotkom u posljednjem napadu, znao je sve detalje. Satima je znao analizirati svaki potez: svoj, suigračev i suparnikov. Bio je sam sebi najveći kritičar. Malo kad je bio zadovoljan, bez obzira na to što je prije koju minutu doživio ovacije s tribina.
Suparnici su na spomen njegova imena samo ‘kolutali očima, slijegali ramenima, širili ruke te govorili: jednostavno, nismo ga mogli zaustaviti’.
Miho je kao i svi u Cavtatu ljeti bio na plivalištu, a zimi tri puta tjedno putovao u Dubrovnik, u Gruž. Paralelno je u početku trenirao judo i stolni tenis, ali ne predugo.
Njegov otac Jakša je bio 80-ih vratar Juga. Osvajao je četiri puta prvenstvo Jugoslavije, dva puta slavio je sa Savinovićem, Đuhom, Suknom, Milatom, Boškom Lozicom i inim drugima osvajanje nacionalnog kupa. Ali, tata nije bio presudan što je mali Miho s deset godina odlučio trenirati vaterpolo.
- Izbora nije bilo. Čitav Cavtat je bio u plivalištu pa tako i ja – naglasio je Miho.
Već u srednjoj školi je odskakao od drugih. Trebalo je raditi jače i više. Od njega se to tražilo, jer 'bit će nešto od toga malog', govorili su mnogi gledajući ga u gruškom bazenu. Muka je bila uskladiti školu i sport. Školu Miho ni u ludilu nije želio zapostaviti.
Naravno, već je bio kapicu Cavtata zamijenio kapicom Juga.
- Uvijek je tako, najbolji iz Cavtata idu u Juga - neće reći ništa novo, već potvrditi ono što je već desetljećima nepisano cavtatsko pravilo. U Gružu ga je dočekao Aljoša Lončarić. Pod njegovim vodstvom igrao je prvo za kadete.
- Prvi pogodak? Pa još za Cavtat. Na B prvenstvu Hrvatske. Igrali smo u Korčuli. Bacio sam loptu. Nisam ni vidio kako je ušla u gol. Bili su me potopili nakon šuta.
Već tada je sanjao kako će jednog dana zaigrati u Juga te za reprezentaciju.
- Jug je svakom dječaku san. Biti Jugaš znači biti nešto u Gradu, govori Miho.
Imao je 18 godina. Gruž je gorio. Jug je prvak Europe. Pao je u polufinalu Final foura Bečej, u finalu Olympiakos. Miho je u danima slavlja krenuo put Splita.
- Otišao sam na fakultet i na posudbu u drugi klub. U Jadranu sam imao prostora za razvijanje i igru.
Nije žurio. Svjestan je bio kako s 18 godina teško može dobiti priliku za igrati u Juga.
- Bio bih 13-i ili 14-i igrač, koji bio dobio minutu, dvije, a tako se ne može napredovati.
Realan prema sebi, realan prema drugima, nije se ljutio zbog odlaska. Tri godine je proveo u redovima sastava sa Zvončaca.
- Kao što je bio pogodak odlazak, pogodak je bio i povratak doma.
Posudba još nije bila završila. Jug je zaključio kako je Miho dovoljno dobar. Ostatak priče je upisana u povijest vaterpola. S Jugom je nizao trofeje, s reprezentacijom medalje, i bio je uvijek jedan od najzaslužnijih. Potvrđuju to pojedinačna priznanja.
Hrvatska zlatna na Svjetskom prvenstvu 2007., a Miho jedini hrvatski zlatnik u najboljoj momčadi prvenstva. U Milanu iste godine prvi put je jedan Hrvat najkorisniji igrač Final foura Eurolige, MVP. Tko? Miho! Te iste godine je prvi put osvojio nagradu za najboljeg vaterpolistu Europe. Ponovio to pet godina poslije.
- Najponosniji sam na činjenicu kako sam tri puta uzastopno izabran u najbolju momčad Svjetskog prvenstva. Činjenica kako sam u kontinuitetu bio izabran od stručnjaka u naj-momčad je nešto što se ne zaboravlja, ali ipak ta pojedinačna priznanja bi stavio na drugo mjesto. Važno je bilo s momčadi ostvariti uspjeh, i da momčad nije ostvarivala uspjehe, ne bi sigurno bilo ni tih pojedinačnih priznanja.
Zbog toga je uvijek isticao: 'Hvala suigračima, trenerima, svima u i oko reprezentacije. Ovo je i vaša nagrada!'
- Kad sam se najbolje osjećao, nakon koje pobjede? Izdvojio bih osjećaj nakon polufinala Svjetskog prvenstva 2007. u kojem smo dobili Srbiju. Sjediš nakon utakmice uz rub bazena, dobio si utakmicu i znaš kako si osigurao medalju, a to je meni bila prva medalja s reprezentacijom u kojom sam do tada bio pune četiri godine.
- Na prethodnim natjecanjima ništa od medalje. Nakon toga bi stavio osjećaj kad smo u finalu tog istog SP-a u Melbourneu dobili Mađarsku te osvojili svjetsko zlato bez obzira što su je moj najveći uspjeh zlato s reprezentacijom na Olimpijskim igrama u Londonu, što smo na tom turniru bili uistinu sjajni i što je to bilo moje najbolje odigrano natjecanje. Ipak sam u Melbourneu osvojio prvu medalju s reprezentacijom, uz to zlato…
- Ta prva medalja je bila poput prvog poljupca. Takav je to bio osjećaj. Tako sam se osjećao i kad sam s Jugom 2006. osvojio naslov klupskog prvaka Europe, iste godine i europski Superkup…
Još dok je držao 'predavanja' u bazenima, znali smo razgovarati o glazbi, kako je isticao, njegovoj drugoj ljubavi te želji da jednog dana bude glazbeni pedagog. Prvih dana rujna 2016. godine eto Miha ispred ploče, s kredom u ruci.
- Bilo je simpatičnih reakcija prvog dana škole, ali već drugi sat je to bila druga priča.
I kad pričamo o glazbi, sjetili smo se kako smo ga krajem 2007. godine pokušali iznenaditi: 'Miho, kako idu note Lijepe naše?' Nije se zbunio. Naprotiv, odgovorio je k'o iz topa.
- Mi, mi, mi, re, re, do, so...
Jutro uoči finala u Melbourneu, 1. travnja 2007., rekao je kako je spreman, ukoliko se pokvari organizatoru razglas, sam sjesti za klavir te izvesti Lijepu našu. Klavir nije jedini instrument na kojem bi to znao.
- Svirao sam i kontrabas u srednjoj muzičkoj školi. Istina, poslije slabo. Potom znam uzet gitaru, zasvirat, ali ništa posebno.
Bošković je još na svečanosti Hrvatskog olimpijskog odbora, kada su se proglasili najuspješniji u 2007., sjeo za klavir na zamolbu Zlatka Mateše, predsjednika HOO-a, te pred prepunim Lisinskim u Zagrebu svirao. Napravio je to kao što je godinama radio u bazenu s loptom – sjajno. Nema tko u Lisinskom nije ustao na noge te zapljeskao.
Miho Bošković je rođen na današnji dan, 1983. godine.
Maestro, sretan 39. rođendan!
