Ne sjećam se kako se zvao predstavnik Pescare uz rub gruškog bazena, ali mu vjerojatno nije godinama bilo jasno kako je temperatura vode bila idealna za igranje kad su te nezaboravne subote, 8. travnja 2000. godine, i pingvini cvokotali zubima.
Dakle, slika je nezaboravna. Stiže jugov tajnik Ivo Miloš. Donio je za izmjerit temperaturu vode. Uvodnu riječ uz rub bazena drži legendarni srpski vaterpolist Mirko Sandić, olimpijski pobjednik iz Meksika 1968. i peterostruki europski prvak s Partizanom, koji je bio u ulozi delegata LEN-e na uzvratnoj utakmici finala LEN-a kupa.
Nakon par rečenica, 'leti' toplomjer u grušku vodu, i 'izlijeće' iz nje prije nego je u nju i ušao. I tad se oglasio opet Sandić i kaže: 'Može! Igra se!'.
Gruž je koji dan prije skinuo 'balon', što se moglo natiskati po njega, tek nekoliko stotina navijača, a tih dana (godina), hoće li se to ikad više ponoviti, čitav grad, i ne samo grad, želio je biti uz rub bazena. Nisu u Jugu, kad su odlučili skinuti 'krov', računali na buru, te se voda preko noći rashladila i eto vraga iako i danas, 21 godinu poslije, sumnjam kako je itko bio protiv da se igra jer je onaj predstavnik Pescare, kad su mu rekli kako je temperatura 'idealna', nije ništa prigovorio, istina nije ni progovorio. Nije ni stigao jer su se svi razbježali nakon mjerenja. Možda je htio vidjeti dokle je živa 'skočila', ali se s toplomjerom mahalo nakon mjerenja najmanje 'pola ure', pa mu više nije bilo 'za vjerovat'.
Radio Dubrovnik je nakon 'mjerenja' javio cijelom gradu: 'Igra se!'. Natiskalo se koju uru poslije na tribinama više od 5000 navijača. Gruž je već bio okićen brojnim transparentima i zastavama, nekoliko je sretnika utakmicu pratilo čak s krova bazena. Od ranih je jutarnjih sati navijački karusel išao od jednog do drugog kraja grada. Hrvatska televizija je izravno prenosila uzvrat, Dubravko Cota, koji nas je napustio prije neki dan u 70. godini života, bio je tad, a i godinama prije i poslije, službeni spiker na Jugovim utakmicama (gospar Dubo je bio i čelnik Juga početkom 80-ih, dugogodišnji član Uprave). DJ Vjeverica je donio sve moguće zvučnike koje je imao u svojoj garaži. Tresao se Gruž prije, za vrijeme, i poslije utakmice, a kad je jugov kapetan Elvis Fatović iz ruku Antuna Vrdoljaka, tadašnjeg predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, a i danas člana Međunarodnog olimpijskog odbora, preuzeo pobjednički pokal LEN kupa, „kanta“ je išla od junaka do junaka Jugovog trijumfa: Goran Volarević, Tihomil Vranješ, Đani Pecotić, Davor Rilović, Ognjen Kržić, Mile Smodlaka, Dragan Medan, Ivo Ivaniš, Alen Bošković, Tamás Molnár, Maro Balić i Frano Karač. Jugov trener Veselin Đuho je završio u bazenu, on u trenerci, a Ivo Miloš u odijelu. Slavili su i pomoćnik Emil Nikolić, kondicijski trener Dean Kontić, liječnik dr. Marko Margaritoni, sportski direktor Goran Sukno...
Predsjednik Željan Konsuo je imao tog dana 'vatrolomiju' života. Zbog poslovnih obveza je morao biti prijepodne u Zagrebu, kad se trebao vratiti otkazani su zbog bure svi letovi Croatia Airlinesa za Dubrovnik, te je iznajmio 'pajper', laki avion i s njim letio iz Lučkog do Čilipa. Pilot mu je rekao kako će, ako polete, sigurno sletjeti, samo da ne zna kako i gdje.
Uglavnom, nije Konsuo propustio prvi pokal Juga dok je bio na čelu kluba. Te subote pokal je nakon uzvratne utakmice finala držao u rukama i legendarni ekonom Juga Damir Krajišnik, a na kraju je 'kanta' 'šetala' tribinama, među navijačima gdje je bio u 'moru' Jugovih navijača i Lukša Jakobušić, koji će 13 godina poslije preuzeti kormilo Juga, 2016. potpisati najuspješniju godinu u povijesti kluba, a koji je danas na čelu splitskog Hajduka, u nogometnim vodama.
Jug je do te subote, 8. travnja 2000., brojao 15 godina od zadnjeg naslova državnog prvaka, a zadnjeg je osvojio još u bivšoj državi – 1985. kada je 22. put bio prvak Jugoslavije. Vitrine Juga krasio je samo jedan europski trofej – Kup prvaka osvojen u tom trenutku prije 20 godina, tj. 1980. godine. Dva je puta bio pobjednik Kupa Jugoslavije, 1981. i 1983., te dva puta pobjednik Kupa Hrvatske. Ta prva dva trofeja u Lijepoj Našoj i u tom trenutku jedina osvojio je 1994. i 1996. godine. Ukupno je u vitrinama imao 27 pokala, a 77 godina na leđima. Zagrebačka Mladost, 23 godine mlađa, imala je deset trofeja više, čak četrnaest europskih od čega sedam naslova prvaka Europe zbog čega je proglašena najboljim vaterpolskim klubom 20. stoljeća. Na oproštaju od tog 20. stoljeća, više europskih trofeja od Juga imala su i dva splitska kluba POŠK i Jadran. POŠK ih je imao sedam od čega jedan prvaka Europe, Jadran četiri od čega dva prvaka Europe, dok je Jug bio u društvu Mornara BS i KPK, koji su imali također po jedan.
Gruž je u uzvrat finala LEN-a kupa 2000. ušao s pogotkom prednosti. U Pescari je u prvoj utakmici bio bolji s rezultatom 8:7. Uzvrat, koji je otvorio s vodstvom 4:0 i 5:1, dobio je s 10:6.
Danas, 21 godina poslije osvojenog LEN kupa Jug u svojim vitrinama ima ukupno 65 trofeja od čega sedam europskih. Jug je danas trofejima najbogatiji hrvatski vaterpolski klub. Od 8. travnja 2000. godine osvojio je 38 trofeja od čega šest europskih. Samo jednu godinu od tada nije osvojio niti jedan trofej – 2014. godine, a 2016. godine je uzeo čak pet. Bio je u isto vrijeme pobjednik Regionalne lige, prvak Hrvatske, prvak Europe, pobjednik europskog Super kupa te pobjednik Kupa Hrvatske.
Jug je danas, 21 godina od 8. travnja 2000. godine i osvajanja LEN-a kupa, najuspješniji klub u povijesti prvenstava Hrvatske, najuspješniji klub u povijesti Kupa Hrvatske, najuspješniji klub u povijesti Regionalne lige! Jedini je hrvatski klub s naslovom prvaka Europe u ovom stoljeću (tisućljeću) ne samo vaterpolski, već uzimajući u obzire sve loptačke sportove u obje konkurencije, i muškoj i ženskoj, i to se na krov Europe nije uspeo samo jednom, već tri puta! Gdje su još uspjesi Jugaša u kapici hrvatske reprezentacije, koja niže uspjehe. Dovoljno se sjetiti Londona i Olimpijskih igara 2012. godine. Zlato su slavila osmorica iz Gruža!
LEN-a kup osvojen u subotu, 8. travnja 2000. godine, bio je prvi od ukupno 38 klupskih trofeja osvojenih od tad do danas dubrovačkog devedeset i sedmogodišnjaka. Bio je to početak dijela povijesti, koja nosi u monografiji Juga naziv – zlatne godine, a počeo se pisati prije točno 21 godinu kad je izmjerena 'idealna' temperatura vode, a Sandić rekao: 'Igra se!'
POVIJEST MOGA GRADA Jug – Pescara 10:6
DUBROVNIK, 8. TRAVNJA 2000. GODINE Bazen u Gružu. Gledatelja 5.000. Suci: Alexander Galkin (Rusija) i Sergio Borrell (Španjolska). Delegat: Mirko Sandić (Srbija).
JUG: Volarević, Vranješ, Pecotić, Rilović, Kržić, Smodlaka (1), Medan, Ivaniš (2), Bošković (1), Molnar (4), Balić, Fatović (1), Karač (1). Trener: Veselin Đuho.
PESCARA: Tadić, D’Altrui (1), Bovo, Barbuscia, Kreković (1), Delić, Morini, Carozza, Pomilio (2), F. Mammarella, E. Mammarella (2), Calcaterra, D’Amario. Trener: Bruno Silić.
Igrač više: Jug 5/4, Pescara 6/3
Četvrtine: 3:0, 2:2, 2:0, 3:4.