Igraj moja Hrvatska, kad te vidim ja, srce mi gori, srce mi gori, ono vatreno uvijek plamtilo, neka se bori, za tebe bori – pjevalo se na Stradunu, oko 15.40 je zrakoplov iz Zagreba sa zlatnim Dubrovčanima, svjetskim vaterpolskim prvacima, dotaknuo je pistu dubrovačke zračne luke.
Nakon toga požurili su na doček, ispred crkve svetog Vlaha, a prije nego su se Marko Bijač, Loren Fatović, Marko Žuvela i Filip Kržić popeli na skaline crkve svetog Vlaha, Rafael Barkiđija je uzvikivao imena njihovih suigrača. Pljeskalo se na Stradunu ne samo Dubrovčanima, već su ovacije dobili i Rino Burić, Luka Lončar, Franko Lazić, Matias Biljaka, Ante Vukičević, Jerko Marinić Kragić, Josip Vrlić, Zvonimir Butić, Konstantin Kharkov, Mate Anić i Ivan Krapić, naravno, Ivica Tucak, Jure Marelja, Renco Posinković…
- Zaslužili su doček – nema tko nije istaknuo. Razočarani mnogi što je isto izostalo jučer po dolasku u Zagreb.
Dubrovnik pamti kako su prije 40 godina na Stradunu dočekani Veselin Đuho, Božo Vuletić i Goran Sukno, vaterpolske legende, koji su donijeli u Grad prvo olimpijsko zlato u povijesti dubrovačkog sporta. Pamti se prije točno 20 godina doček najuspješnijeg hrvatskog paraolimpijca Mihovila Španje kad se s Igara u Ateni vratio s tri bronce, kao i plivačice Sanje Jovanović kad je 2007. osvojila naslov svjetske prvakinje oborivši pritom svjetski rekord, te iste godine bio je i doček hrvatskih vaterpolista nakon prvog trijumfa na svjetskim prvenstvima, pa isto taklo 2017. kad su drugi put bili svjetski prvaci…
Nezaboravna je i 2012., a kako i ne bi – hrvatska vaterpolska reprezentacija prvi i do danas jedini put zlatna na Olimpijskim igrama, a sedam od trinaest igrača iz Dubrovnika (Frano Vićan, Miho Bošković, Paulo Obradović, Sandro Sukno, Andro Bušlje, Paulo Obradović, Nikša Dobud i Maro Joković), plus Elvis Fatović desna ruka Ratku Rudiću!
Bilo je toga još, a sad će se pamtiti i doček zlatnih iz Dohe, pamtit će se put do zlata. Srbija je zaustavljena u četvrtfinalu, a nakon toga Francuska i u finalu Italija. Zadnje dvije pobjede izborene su na peterce. Bilo je na kraju sve za pet!
Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta – nije moglo bez toga, kao ni bez bengalki, dimnih, crvenih i bijelih balona, bubnjeva, hrvatskih zastava, šalova, vaterpolskih kapica, bubnjevi…
Došli su zlatne vaterpoliste pozdraviti i nekadašnji uspješni dubrovački vaterpolisti, kao i aktualni, došao je i Toni Popadić, koji zbog ozljede nakon Europskog prvenstva i osbvojenog srebra nije putovao i na SP, došao je najtrofejiniji hrvatski vaterpolist svih vremena - Maro Joković, zatim su brojni bili drugi dubrovački sportaši...
Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković i župan Dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić sa suradnicima dočekali su ih ispred parčeve crkve, kao i dubrovački biskup monsinjor Roko Glasnović. Maro Kapović i Alen Bošković u ime Dubrovačkog saveza športova. Stisnuli su im ruke, čestitali im u ime cijelog puka, a svi skupa su im onda pljeskali, uzvikivali imena, zapjevali...
- Jučer su nam tiho ušli u Hrvatsku - čulo se.
Na Stradunu je zato dan poslije bila festa.
Kome bi šumilo more moje sinje, da Hrvatske nije, da Hrvatske nije. Kome bi svirale moje mandoline, da Hrvatske nije more moje Sinje!
- Svaki put je zadovoljstvo proslaviti uspjeh na ovaj način, hvala Gradu Dubrovniku na dočeku. Hvala Vam od srca! - rekao je Bijač.
- Meni je ovo treći put doček na Stradunu, ali para mi se kako nikad nije bilo ljepše. Ljeti je puno stranaca, sad su došli naši ljudi - rekao je Fatović.
Nije moglo i bez himne najtrofejnijeg hrvatskog sportskog kolektiva, Vaterpolskog kluba Jug Adriatic osiguranje. Bijač, Fatović, Žuvela i Kržić su njegova djeca.
Tre, tre, trese se, tko u Juga dirne...
Nije moglo i bez Moje Domovine: ‘.. ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska!‘
Tako se dočekuju svjetski prvaci!